Leonardo DiCaprio dejta samo s curama mlađima od 25. Trebamo li ga zbog toga osuđivati?

Ima jedna stara beogradska hip-hop stvar s početka dvijetisućitih pod nazivom "Otkucaji", koja je iznjedrila sad već kultni stih: "U slučaju prekomernih problema, klinka se klinkom izbija". Sumnjam da je Leonardo DiCaprio ikada čuo za Marčela i Wikluh Skya, no anamneza njegova ljubavnog života mogla bi se sažeti upravo u tu rečenicu koje sam se sjetila nekidan, čitajući kako je glumac okončao vezu s još jednom upola mlađom djevojkom, ovaj put argentinskom manekenkom Camillom Morrone.

Ispada da, kad je riječ o dobi njegovih ljubavnih partnerica, slavni glumac ima neku vrstu "psihološke granice", jer ni jedna njegova veza nije preživjela partneričin 25. rođendan (Camilla je 25 navršila u lipnju i, gle čuda, ponovno je single). Svijet ovaj put nije mogao izdržati: na društvenim je mrežama osvanula gomila pošalica na glumčev račun, od internetskih memea u kojima ga cura pita "hoćeš li me voljeti i kad budem stara i naborana", a on je gleda izbezumljena lica, pa do fotografije rođendanske torte na kojoj je šlagom ispisano " Prestara za Leonarda DiCaprija".

Ne ismijavaju se samo anonimni forumaši s njegovom sklonosti mlađim ženama. Na posljednjoj dodjeli Oscara komičarka Amy Schumer konstatirala je da će "Leonardov trud da se bori protiv klimatskih promjena ostaviti svijet čišćim i boljim mjesto za... njegove djevojke".

Ima li 47-godišnji glumac doista problem sa zrelim ženama kad se vječno okreće mlađima ili možda zrele žene imaju problem s njim? Neki su pilu okrenuli naopako postavivši teoriju prema kojoj nije DiCaprio ostavio sve te djevojke, nego su one napucale njega. I to iz znanstveno utemeljenih razloga. Naime, oko 25. godine privodi se kraju razvoj prefrontalnog korteksa, dijela našeg mozga važnog za procesiranje informacija i prosuđivanje, koji služi i kao kočnica nekontroliranim emocionalnim reakcijama.

Ima i onih koji su uvjereni da je Leonardo zapravo homoseksualac, a vojska Victorijinih anđelica s kojima je dejtao ustvari samo lijepi paravan. Istina ustvari i nije nešto posebno bitna za prosječnog Hrvata. Ali priča je dovoljno zanimljiva da se na kavi na subotnjoj špici povede razgovor o ljubavnim vezama u kojima postoji značajna razlika u godinama. "Meni je to bolesno, pa može joj biti otac!", konstatirala je poznanica. Šutke sam kimnula glavom, onako neodređeno, jer donekle mogu razumjeti Lea.

Rijetko koji muškarac koji je prešao četrdesetu ima petlju i živaca dejtati s vršnjakinjom i slušati priče o hormonalnoj terapiji za menopauzu, bivšim supruzima koji ne plaćaju alimentaciju, djeci koja ne žele učiti, kamatama na kredite, bezosjećajnim kolegama s posla, visokom tlaku, ukočenjima kičme, kronično bolesnim roditeljima...

Da se razumijemo, vrijedi i obrnuto. U svojoj 25. nekoliko sam tjedana izlazila s jedanaest godina starijim zagrebačkim glumcem. Prvih par dana bila sam u sedmom nebu, šećući Cmrokom i držeći se za ruku s filmskim likom u kojeg sam nekad bila zaljubljena, ali (pre)brzo je naše neopterećeno ljubavno gugutanje zamijenilo slušanje njegovih ogorčenih litanija na račun okrutne bivše žene, kćeri koju ne viđa koliko bi želio i alimentacije koju mu je teško plaćati. A ja sam se samo željela ljubiti.

Dvadeset godina kasnije, kao mama, kao rastavljena žena, kao netko u četrdesetima, potpuno razumijem njegovu poziciju. Ali, iskreno, dosta mi je i vlastite.

Mi smo žene, doduše, načelno previše racionalne da bismo si dopustile takvo što. Kad mi se prije dvije godine ukazala prilika, nisam je iskoristila. Sve je počelo vrlo filmski: na dan mog četrdeset i trećeg rođendana, u Beogradu, na izložbi fotografija posvećenoj tamošnjoj rock&roll sceni sedamdesetih. U galeriji se tiskala gomila ljudi te generacije, a u kutu je stajao on, vidno mlađi. Onako na prvu pomislila sam da je u ranim dvadesetima. Dvadeset i sedam, ispravio me ponosno. Ono što je počelo kao neobavezno čavrljanje inicirano s njegove strane završilo je ponudom da on i njegovi prijatelji mene i prijateljicu odvezu kući jer je počelo pljuštati. Ta je petominutna vožnja centrom Beograda bila slatki povratak u mladost.

Na CD-u stari Bajagin album, stakla zamrljana krupnim kapima prljave beogradske kiše i slatki dečko koji me krišom promatra u retrovizoru. Umjesto da se opustim i uživam u trenutku, ja sam se ukočila i počela lupetati neke glupe viceve o tome kako se više ne bojim sjesti u auto s nepoznatim muškarcima jer sam prestara i za silovanje i za prodaju organa. Uopće ne znam otkud mi je ta glupost pala na pamet niti kako je otamo odskočila na jezik, ali čak ga ni to moje lupetanje nije obeshrabrilo. Umjesto pred kućom, završili smo u kafiću u ulici Majke Jevrosime gdje se te večeri, uz drugu medicu i njegovo 16 godina mlađe rame ovlaš naslonjeno na njezino, majka Jasmina kolebala da li da se upusti u tu avanturu ili ne.

Nisam se upustila, bila sam previše uplašena i opterećena raznoraznim dvojbama. Ima jedna stvar u vezi sa starenjem koja je uistinu sjajna. U nekom te trenu jednostavno prestane biti briga što drugi misle i očekuju. Dobro, za tu mi je vrstu mudrosti trebalo potegnuti do 45., ali... Nikad nije kasno. Nadam se.