U knjizi opisujete specifičnu atmosferu života u provinciji - što biste rekli u njezinu obranu, a što provinciji najviše zamjerate?

U provinciji su ljudi više upućeni jedni na druge, više su upućeni u živote drugih, a iz toga onda proizlazi i dobro i loše. Više je solidarnosti i srčanosti, ali ne oprašta se izdvajanje i stršanje, odnosno iznevjeravanje kolektivnih očekivanja i dogmi. Provincija zna biti okrutna prema onima koji su "mimosvijet", ali ta vrsta provincijalnog duha nije geografski rezervirana samo za provinciju.

Kakva je filozofija naše palanke?

- Mogu samo preporučiti čitateljicama i čitateljima knjigu Radomira Konstantinovića na koju se referirate u svom pitanju. Premda objavljena 1969., ta knjiga i danas je veoma aktualna i važna za shvaćanje mentaliteta kojem pripadamo. Po meni, osnovno obilježje palanke jest svrstavanje na stranu jačeg i moćnijeg.

Junak vašeg romana nakon trideset godina pljačkaške karijere i odležanih zatvorskih kazni u Njemačkoj vraća se u Duvno. Je li "povratak" u životu moguć ili nije?

- Povratak je moguć pod uvjetom da je povratnik psihički sposoban dostojanstveno se nositi s trajnom stigmom životnog poraza, a takvi su prije izuzetak nego pravilo.

Divlji K vas

FRAKTURA

On je u zatvoru naučio raditi kruh od divljeg kvasa, a to je nešto u čemu ste i sami vješti. Odakle ta fascinacija fermentiranom mješavinom brašna i vode?

- Nisam toliko vješt ja koliko moja supruga. Bavimo se time više od dvije godine, ispekli smo više stotina kruhova i mislim da smo dobro svladali proces, koji zahtijeva preciznost i posvećenost. Volim jesti kruh i važno mi je kakav kruh jedem, a odličan je osjećaj kad od brašna, vode, soli i vlastitog divljeg kvasa napraviš čudo od kruha. Ima valjda i nečeg praiskonskog u toj fascinaciji.

Po čemu pamtite Duvno ili Tomislavgrad vašeg djetinjstva?

- Po svjetlosti, dubokim snjegovima, dolascima gastarbajtera dva puta godišnje, po kolporteru Atki koji izvikuje naslove iz Slobodne Dalmacije, po utakmicama NK Budućnost, podjeli na "gradsku raju" i "seljake", po skromnosti i strogosti...

Možemo li ikada uopće preboljeti djetinjstvo?

- Moja najveća želja u djetinjstvu bila je da mi djetinjstvo što prije prođe. Jedva sam čekao prvu priliku da se preko reda prošvercam među odrasle, a u tome su mi išle na ruku neke generalno nesretne okolnosti, poput rata. Šteta što mi se tako žurilo.

Kad ste shvatili da se želite baviti pisanjem?

- Oduvijek sam znao da je pisanje jedino što me zanima. Nikad mi nije palo na pamet da radim nešto drugo, jer ništa drugo i ne znam. E sad, je li to blagoslov ili prokletstvo...

Ivica Đikić

LADISLAV TOMIčIć

Imate li nekih rituala dok pišete?

- Volim nešto pijuckati dok pišem, ali nije to baš neki ritual.

Jeste li noćna ptica ili za rad preferirate dan?

- Radim od ranog jutra do ručka, pa onda opet malo navečer, ali ne noću. Zapravo, nikad nisam pisao noću, jer mi iščezava koncentracija kako dan odmiče.

Kome prvo dajete svoje rukopise na čitanje?

- Najčešće supruzi Sandri.

Čime vas je ona osvojila?

- Imam neke maglovite predodžbe o tome, ali bolje je pitati nju.

Čime možete uvijek razveseliti svoju kćer Maru?

- Sladoledom, bazenom, flomasterima, olovkama i zoološkim vrtom. Ako preskočimo bazen, to je otprilike redoslijed onoga što i mene uvijek može razveseliti.

Što ste spoznali o sebi u svojim četrdesetima?

- Nisam neki stručnjak za samoga sebe, ali recimo da sam shvatio da nikad neću preskočiti limite uvjetovane svojim nedovoljnim obrazovanjem i crnim rupama neznanja, kao i to da sam primitivno neodgovoran prema svom tjelesnom i mentalnom zdravlju.

Kakvi ste kad se naljutite?

- Grozno psujem ili još groznije šutim.

Kojeg biste se svog poroka rado riješili?

- Trebao bih se riješiti cigareta, ali nisam siguran da bih to rado učinio.

Koju knjigu trenutno čitate?

- Čitam više knjiga paralelno: "Srce zemlje" Glorije Lujanović, "Sigurna kuća" Marine Vujčić i "Ljubavnici nikada ne gube" Jeana Giona.

Pjesma koja vam uvijek stvori knedlu u grlu?

- "Sve smo mogli mi" Jadranke Stojaković.

Dernek po vašoj mjeri?

- Fini ljudi, fina hrana i piće, restoran na nekom salašu ili u planini, recimo na Blidinju u Hercegovini, i orkestar koji je dobar u starogradskim pjesmama.

Veliki ste gurman, čega uvijek mora biti u vašem hladnjaku?

- Ne bih rekao da sam veliki gurman, bliže istini bilo bi da volim restorane. Nisam od onih koji vole eksperimentirati i isprobati sve, uglavnom se držim onoga za što znam da mi se sviđa. U hladnjaku uvijek imamo komad parmezana, slane inćune, limune, paštete, džin i tonik.

Godišnji odmor iz snova?

- Mjesec dana u Toskani u rujnu ili listopadu. Nisam baš originalan, zar ne?