Postoje umjetnici koji se opiru definiranju, svrstavanju u „ladicu” i stavljanju u ovaj ili onaj kontekst, a zagrebačka književnica osječkih korijena Ena Katarina Haler, jedna je od njih. Književnica je i arhitektica koja je u drugom romanu „Nevini” u izdanju V.B.Z-a pripovijeda o obitelji opterećenoj traumama, pucanju po šavovima sve dok ih ne zadesi tragedije koja čitatelju teško „sjeda”. Odvodi nas u svijet Iris, usamljenog djeteta koje postaje žena opterećena hrpom problema jer je pretrpjela incest, zanemarivanja, nasilje... Željna je ljubavi, pozornosti, odobravanja, razumijevanja ljudskosti... Dodajmo i to da je novu knjigu 29-godišnje dobitnice nagrade „Ksaver Šandor Gjalski” za 2020. (najmlađa u povijesti dodjele) te nagrade „Josip i Ivan Kozarac” za knjigu godine – obje je dobila za prvijenac „Nadohvat” u izdanju V.B.Z-a, teško prepričati, definirati, baš kao što je i nju nemoguće razvrstati u srodan literarni „razred” i tako ograničiti. Bilo je najbolje pustiti jednu od najboljih suvremenih hrvatskih književnica da govori sama o sebi.

Zašto ste izabrali pisati o disfunkcionalnoj, nacionalno miješanoj obitelji koja se iz Zagreba vraća u opustjelo banijsko selo neposredno poslije Domovinskog rata?

- Nisam toliko izabrala pisati o tome, koliko mi se nametnulo. Htjela sam tek napisati priču o tim ljudima, ne ljudima određene nacionalnosti ili sudbine tijekom i nakon rata, već nesretnim ljudima, usamljenima, otuđenima. Ne bih tu obitelj nazvala disfunkcionalnom jer ja zaista ne znam što bi bila funkcionalna obitelji, odnosno oni funkcioniraju na svoj način i svakome je njegova situacija jedina svojstvena i time funkcionalna. Zamislila sam jednu takvu obitelj, u nekom trenutku razjedinjenu, to dvoje djece i jednu tužnu majku, neprisutnog oca, onda i ljude iz njihove okoline i tako se to nekako sklopilo. Pitala sam se što ih je moglo učiniti tako usamljenima, željnima ljubavi, privrženima jedno drugome, hladnima prema svijetu, neprilagođenima, gradila sam priču otuda i došla do tog poraća. Istovremeno sam shvatila da zapravo ne znam ništa o životima mojih vršnjaka ili onih tek malo starijih od mene, a pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj, da postoje priče meni nepoznate i da ne mogu suditi o društvenim prilikama u okolini u kojoj se nalazim s toliko uskim poznavanjem mentaliteta koji ih čini.

Ljeto 2024.u Heraklionu na Kreti

PRIVATNI ARHIV

Kako su se rat, koji izvlači najgore iz ljudi i poraće, upleli u vaš roman?

- Krenula sam pisati priču o nekim nesretnim ljudima i shvatila da ju ne mogu napisati, a da u nju ne upišem ratne i poslijeratne okolnosti. Ljudi su naposljetku rezultat i okoline. A ovo je tako mala zemlja, i toliko opterećena tom povijesti, da imam osjećaj kako nisam mogla pisati drugačije. Mogla sam odabrati većinsku poziciju, daleko od toga da i tu nema tjeskobnih priča, ali me to nije tako zanimalo, ne sada. Naišla sam na članke o ljudima koji su doživjeli tu sudbinu, da su u jednom trenutku i bez najave i povoda, bili nasilno izbačeni iz svojih stanova. Slušala sam takve priče i u djetinjstvu, to nama u Osijeku nije bilo nepoznato. Ima puno takvih priča i u Zagrebu i Splitu i Zadru i drugim gradovima, radi se često o visokoobrazovanim ljudima, koji su naprosto zbog svoje pozicije u nekoj državnoj službi ili uz to još i svoje nacionalnosti, najednom izgubili sve ono za što su radili i u što su vjerovali. Pomisao na to me uznemirila, kao i činjenica da se i dalje o tome ne govori i ne piše dovoljno, na tim leševima leži naša država.

Četverogodišnja Ena u rodnom Osijeku

OBITELJSKI ARHIV

Da ste junakinja romana, kako biste sebe pisali?

- Srećom ne pišem autofikciju pa nemam taj teret zamišljanja sebe kao junakinje romana. Nisam sigurna koliko bih se svidjela sebi da sam napisana. Možda me jednom netko drugi napiše, tada bih htjela da me napiše malo boljom nego što jesam, za sto godina nitko neće znati.

Kritičari vas hvale ocjenom da pišete kao "vremešni, bradati književnik". Kako doživljavate tu usporedbu?

- Volim čitati, između ostalog, i vremešne, bradate (ili ne tako bradate) književnike, tako da to shvaćam apsolutno kao kompliment. Činjenica je da su u povijesti češće pisali i objavljivali muškarci. Ako su vremešni i bradati znači da imaju godina, iskustva, jedinog što se ne može naučiti i na čemu, dok ste mladi, možete nekome zavidjeti. Iskustvo itekako može učiniti i književnost boljom. Veseli me ipak vrijeme i kada ljupke mlade žene imaju tu mogućnost i počinju pisati kao ti vremešni i bradati književnici.

Uspomena s maturalca u Barceloni

PRIVATNI ARHIV

Kako doživljavate rodni grad? Kada je Osijek najljepši?

- Dio djetinjstva provela sam u jednom socijalističkom naselju u Osijeku, jednom od onih s dobrim stanovima, dućanima u prizemljima i dječjim igralištima među zgradama, a dio u jednom malom selu, smještenom negdje između Đakova i Našica, recimo tako. Tamo je rođena moja majka i tamo mi je živjela baka, odnosno živjela je napola s nama, napola tamo, pa sam onda i ja za njom. Ja sam rođena u Osijeku, tamo sam išla u osnovnu i srednju školu, ali danas nemam danas puno poveznica s rodnim gradom niti imam pretjerano sentimenta prema njemu. Najljepši mi se čini onaj Osijek kojega ja nisam doživjela, Osijek u koji se doselila moja majka, onaj grad iz vremena kasnih sedamdesetih i osamdesetih, još uvijek neopterećen tim poraćem i nacionalizmom. To je zaista bio grad po mjeri čovjeka, i danas je, grad u svakom smislu obziran, ugodan, tek sada shvaćam koliko je dobrih, ma genijalnih urbanističkih ostvarenja u tom gradu i malo mi bude žao, što zapravo kao da i nije moj. Žao mi je da nisam doživjela taj alternativni, multietnički Osijek koji je imao bogatu kulturnu scenu.

Kako to mislite?

- Grad kojega se ja sjećam iz doba svog odrastanja imao je jednu zaglušujuću, konzervativnu i meni nelagodnu klimu, bio je uz to apatičan, zatvoren, s obzirom na grad te veličine nije bilo nekog sadržaja za mlade ljude i nisam se nikada vidjela tamo. Danas mi se čini da se stvari ipak mijenjaju nabolje. Možda sam i ja starija i pametnija, pa vidim neke kvalitete koje prije nisam. Sve je više sadržaja, događanja, koncerata... Središte grada je još uvijek sve više prazno, izuzetak je ako neki lokal nije zatvoren, a radnim danom uvečer gotovo i da nećete sresti nikoga. Ima još puno toga što bi se trebalo napraviti da se Osijek ponovno učini gradom kakvim je zamišljen. Voljela bih dolaziti češće, ali iskreno toliko sam rijetko u svom rodnom gradu da se ne osjećam uopće relevantnom govoriti o njemu, pa gotovo da možete sve ovo gore i zanemariti. Ali bolje da mi fali, nego da od njega bježim.

Ena Katarina kao djevojčica, s majkom

OBITELJSKI ARHIV

U kakvoj ste obitelji odrasli, čime se vaši roditelj bave, jesu li vas i u kojem pravcu usmjeravali? Imate li brata, sestru?

- Odgojile su me dvije divne i nevjerojatno sposobne žene, moja baka, i moja majka koja je na svu sreću shvatila to da se djecu ne može i ne treba usmjeravati nigdje, osim da budu dobri, pošteni, samostalni i nepokolebljivi ljudi. I tamo me usmjerila. A svoje sam interese otkrivala sama i za svaki pravac sam imala apsolutnu potporu. Baka je imala jednu gotovo neljudsku dobroćudnost u sebi, a majka je tako pedantna i posvećena osoba, i divim joj se i ujedno me posramljuje uvidjeti koliko ja nisam.

Kakvi ste bili kao klinka? A tinejdžerica?

- Kao klinka otvorena i vrlo neposredna, puno sam i sa svima pričala, prilazila ljudima u tramvaju i čekaonicama kod doktora. Kažu da sam bila i razmažena. Kasnije sam bila prilično rezervirana, ne sad skroz sramežljiva, ali više povučena, držala sam se za sebe. Ono čega se sjećam je da sam bila jako nesigurna i iskompleksirana, silom sam se htjela uklopiti, a nije mi baš išlo, smiješno mi se sada čini. Ali takva je adolescencija, sve u svemu, ispalo je na kraju dobro. To samopouzdanje koje je kasnije došlo, prvi dobar osjećaj u svojoj koži, to mi je bio možda najveći znak odrastanja.

Detalj s davnog ljetovanja u kući na selu

OBITELJSKI ARHIV

Što vas je privuklo arhitekturi? Što, konkretno, radite u zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti?

- Od malena su me privlačile vizualne umjetnosti, voljela sam crtati, kasnije i slikati, ali nisam bila nešto talentirana za to. Pa sam se zaljubila u povijest umjetnosti, a posebno u povijest arhitekture, počelo me zanimati kako stoje te građevine, zašto izgledaju kako izgledaju i tako dalje, a posebno sam se zaljubila u mostove. Ne mogu danas zamisliti da sam išla studirati išta drugo. Kasnije kroz studij arhitekture dođe shvaćanje da arhitektura nije samo u najužem smislu projektiranje i građenje, to je znanje o prostoru u svakom smislu. Odnedavno se više ne bavim arhitekturom kao projektiranjem, već radim neku vrstu istraživačkog posla, trenutačno na izradi novih konzervatorskih podloga.

Kako izgleda vaš zagrebački dom? A onaj u Osijeku? U čemu se razlikuju?

- Razlikuju se prvenstveno u kojih 800- tinjak eura, odnosno u tome što onaj zagrebački, kao i svaki ‘dom‘ u Zagrebu košta oko polovine prosječne mjesečne plaće. Ako se netko kreće oko tog prosjeka, a nema sretnu okolnost obiteljskog nasljeđa, teško da se negdje može osjećati ‘doma‘. Moj dom u Zagrebu dakle nije nimalo moj. Jedino su moje knjige i kamenje doneseno s putovanja i planinarenja.

Posjet Knososu na prošlogodišnjem ljetovanju

PRIVATNI ARHIV

U jednoj televizijskoj emisiji spomenuli ste da ste u Zagrebu jako sretni. Što vas ili tko čini sretnom? Jeste li u paru ili solerica, imate li vlastitu obitelj?

- Imam veliku i mnogočlanu vlastitu obitelj koja me čini jako sretnom. Imam prijatelje i kolege koji su mi poput očeva, s obzirom na povjerenje koje imam u njih i koliko su u raznim životnim situacijama bili uz mene – i tkogod pomisli nešto krivo na ovo, htjela bih da zna, da pojma o životu nema. Imam i predivne sestre, Saru, Josipu, Anu, Kristinu, Barbaru i Moniku, imam i braću takvu da bi svaki od njih doletio do mene odmah i kad god, da njih sada krenem nabrajati ne bih se mogla zaustaviti. Puno nas je, nema tog blagdanskog stola za koji bismo svi stali. Dakle sretna sam i presretna ovdje, imam obitelj kakvu nisam mogla ni sanjati i na kakvu je vrijedilo čekati.

Što ovih dana čitate? Kakve filmove i glazbu volite?

- Trenutačno čitam ‘Njujoršku trilogiju‘ Paula Austera i iznova ‘Čarobnu goru‘ Thomasa Manna. Volim filmove jako, to mi je najdraži način za provesti slobodno vrijeme. Zadnje što me oduševilo je „Ledena oluja“ Anga Leeja, film „Nježno milosrđe“ me potpuno rastavio, pašu mi u zadnje vrijeme i filmovi Roberta Altmana. I navijam za Nebojšu Slijepčevića na Oscarima. Takve filmove volim”.