Iva Kožul Salihagić autorica je slikovnica koje djeca obožavaju i za Gloriju otkriva kako je nastala njezina junakinja neobičnog naziva, zašto su joj kćeri i suprug glavni kritičari, ali i kakva je u operacijskoj sali, a kakva u svom dnevnom boravku.
Zagrebačka liječnica, specijalistica urologije Iva Kožul Salihagić (45) oduvijek je voljela pisati. U osnovnoj školi pisala je pjesmice o domovini i Božiću, za Uskrs pak zagonetke za djecu u rimi. Članovi obitelji prozvali su je Grigorom Vitezom, a ona je čitajući stihove "Kako živi Antuntun" i slikovnice o zečici Miffy sanjarila kako bi jednog dana izgledala njena slikovnica. Ono što joj se činilo kao san, danas je stvarnost. Iva više nije djevojčica, odrasla je žena, ponosna supruga i majka djevojčica Eve (9) i Eli (7), koje su možda najzaslužnije za nastanak njezine prve slikovnice, pomalo neobičnog naziva "Svinjceza".
Riječ je o djelomično autobiografskoj priči, ispričanoj u rimi, osmercu i na šaljiv način. "To je priča o mom pogledu na život, poruka da se svi trebaju igrati i družiti, uživati u prirodi, vratiti se u djetinjstvo, biti iskreni i neiskvareni. To je i svojevrsna borba protiv predrasuda, osuđivanja, ukalupljivanja, poziv svima da budu ono što jesu i ostanu dosljedni sebi. Kada me netko pita za koju je dob slikovnica, odgovaram za sve, od 0 do 100 godina! Poziva djecu i odrasle na igru s posebnim naglaskom na stare, tradicionalne, zaboravljene igre, a glavni cilj joj je odvojiti djecu od ekrana i tehnologije", priča nam.
Ime "Svinjceza" nastalo je prije 11 godina, a već nam sam naziv govori mnogo - spaja dva svijeta, na prvu pomisao nespojiva. "Kada smo 2013. godine suprug i ja bili cura i dečko, na jednom od prvih spojeva jeli smo hamburger. Ja sam se uprljala umakom, a on me zagrlio da mi ne bude neugodno i rekao: "Princezo moja!", na što sam ja odgovorila: "Pa gdje ti ovdje vidiš princezu? Prije da sam neka svinja princeza". U tom trenu, pala mi je na pamet riječ "svinjceza". Od tada me prati taj nadimak, a slikovnica koja je u mojoj glavi prošla bezbroj verzija nastala je tek 2020. godine za vrijeme pandemije, kada sam sjela i napisala prvu", govori nam Iva.
Doktorica je nakon toga napisala još nekoliko nastavaka Svinjceze i petnaestak drugih serijala slikovnica. "Prva je tek nakon dvije godine ugledala svjetlo dana, a onda i njen nastavak "Svinjceza i Svinjc". Kako sam u svijetu izdavaštva bila nova, izdavačke kuće nisu imale sluha za mene pa sam se sama upustila u tu avanturu. Zahvalna sam jer sam okupila ekipu koja razmišlja poput prave Svinjceze. Moj suprug Dino je pronašao ilustratoricu Lidiju Kraljević koja se oduševila tekstom i jedva čekala da zasučemo rukave, ona radi i grafičku pripremu. Prijateljica Irena Stanić Rašin je vrlo vješto uredila knjige, inače je profesorica književnosti, talijanskog i engleskog jezika, promicateljica hrvatske književnosti na američkom kontinentu, suosnivačica Hrvatske škole u Bostonu, autorica mnogih zbirki dječjih pjesmica, a može se pohvaliti i prijevodom slikovnica "Kako živi Antuntun" i" Pošla koka na pazar" na engleski jezik", ponosno ističe dr. Kožul Salihagić.
Nakon prvog nastavka "Svinjceze", pokrenula je svoju izdavačku kuću: "Uigrani smo, ali s obzirom na to da mi pisanje nije glavni posao i da to radim u slobodno vrijeme, točnije iza ponoći, slikovnice izdajemo kada su spremne i kada smo svi zadovoljni, ništa ne forsiramo. Zato svi vole raditi sa mnom, jer mi smo umjetnici, najbolje radimo kada dobijemo inspiraciju, ne rokove", kaže Iva.
Sama riječ "svinjceza" stavlja osmijeh na lice onoga tko ju izgovara, pa ne čudi da se nakon slikovnica, rodila ideja i o kazališnoj predstavi koju je Iva napravila uz pomoć prijatelja i glumca Đorđa Kukuljice. Premijera je održana u ožujku ove godine, u zagrebačkom Gradskom kazalištu Žar ptica u sklopu promocije trećeg nastavka Svinjceze "Svinjceza i kraljica", a čekaju ih i gostovanja i u drugim gradovima, ali i izvan granica.
Uloge glavnih kritičara Ivinih djela pripale su njezinim kćerima i suprugu. "Oni prvi čuju svaki stih i ideju. Kćerkice su birale boje i izgled likova, njihove su ilustracije uvrštene na početak svake slikovnice", otkriva Iva koja najradije piše iza ponoći, kada svi spavaju, kada je sve mirno i tiho, a njezina inspiracija na maksimumu. "Kćeri jedva dočekuju jutro, dotrče bosonoge u boravak, skoče na kauč i čekaju da pročitam što sam napisala. Ponekad osjećam dužnost pisanja radi njih, ne želim ih razočarati. Sve je i krenulo iz izmišljenih priča koje sam im pričala, a onda ih počela zapisivati. Ponekad se svi smijemo odakle mi samo dolaze te ideje i pitamo se jesam li to stvarno napisala ja? Njih dvije zadaju mi sve više tema pa će puno budućih slikovnica biti utemeljeno na njihovim idejama i naslovima s mojim stihovima. Hvala im što mi daju inspiraciju za sve moje ludorije i maštarije, nadam se da uz njih nikada neću odrasti", zaključuje Iva.
Na policama njihova doma posebno mjesto zauzimaju svi tekstovi izdanih, ali i neizdanih slikovnica, ručno rađenih, uvezenih selotejpom i crtežima djevojčica. U planu joj je i e-slikovnica, dok se animirani film prvog nastavka može pogledati na YouTubeu, a želja joj je napraviti i film za koji je počela pisati scenarij. "Moram pohvaliti djecu koja su radila na crtiću, to je primjer kako se tehnologija može koristiti ispravno. Animacije je radila Nina Kraljević, kći ilustratorice, koja je tada imala samo 11 godina, a glasove su dale moje kćerkice kada su imale četiri i šest godina", priča Iva i naglašava koliko su tiskane knjige važne, osobito u dječjoj dobi. "Čitanje je ritual koji povezuje roditelje i dijete koje odabire slikovnicu s police i trči im u zagrljaj. U kasnijoj dobi, neovisno o socioekonomskom i obrazovnom statusu roditelja, čitanje možda najznačajnije utječe na njihov odnos i razvoj privrženosti, što je temelj razvoja socijalne inteligencije", pojašnjava.
Autorica "Svinjceze" radi kao liječnica, njezino područje su urologija, urodinamika i neurourologija. "Moj život su obitelj, umjetnost i urologija", kaže. U ordinaciji je profesionalna, ali topla, spremna saslušati i pružiti pomoć, vrlo često uz dozu humora kako bi pacijentima bilo što ugodnije. U operacijskoj sali je, kaže, odrješita, brza, jednostavna, voli radnu, ali opuštenu atmosferu – uz muziku, naravno. Kod kuće je blaga i stroga, traži red, ali i dopušta nered. Ivu se sluša, ali dopušta djeci da odlučuju sama, potiče ih na samostalnost. Gledanje televizije nije zabranjeno, ali se rijetko pali, daje djeci na izbor što će jesti - ili ono što je skuhano i na stolu ili ništa - a kreativni nered je kod nje poželjan. Papiri, škare, boje, tkanine i konci se ne pospremaju jer se stalno koriste, baš kao i u slikovnici. A u tom kreativnom neredu mjesto su pronašle i lampe koje izrađuje i koje je predstavila na svjetskom natjecanju u Luksemburgu.
"Privlači me rad rukama, oduvijek volim stvarati nešto. Kao mala sam imala ideje da ću postati i kirurg i stolar i zavoljela sam rad s glinom. Išla sam na privatne satove keramike kod umjetnice Bosiljke Bahat, a potom završila i certificirani tečaj. Radim šalice, tanjure, vaze, lampe u Svinjcezinom stilu, neobičnih oblika i jarkih boja. Sve je moj dizajn, ručno modelirano, oslikano, upakirano u ručno rađene plišane kutije. Najponosnija sam na podne svjetiljke s kojima sam sudjelovala na Luxembourg Art Prize-u, a krase moj dnevni boravak", ističe Iva.
Novim avanturama njene Svinjceze nema kraja. Dok je Iva živa, kaže, bit će dogodovština, jer kod nje niti jedan dan isto ne počinje, niti završava. "Moja glava je nepresušan izvor ideja. Bit će novih likova, serijala slikovnica, ali i zasebnih, prema željama mojih kćerkica. Pripremam seriju slikovnica o jednom superjunaku iz Svinjcezinog tima koji spašava svijet na načine na koje bih i ja to radila. Bori se protiv sistema, protiv lopova, zločina, protiv neodgoja, to je superjunak koji preodgaja – bit će jako jako zanimljivo!", najavljuje nam Iva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....