Poznata fotografkinja, koja na Dubrovačkim ljetnim igrama otvara izložbu "Lopudski portreti", otkrila nam je koje je spone i sjećanja vežu za taj otok, zašto ga danas rjeđe posjećuje te zbog čega će zauvijek ostati važan dio njezine intimne kartografije.
Iako fotografkinja Mara Bratoš već 32 godine živi u Zagrebu, dio njezinog srca zauvijek će ostati na toplim zidinama rodnog Dubrovnika te na plažama Lopuda, sićušnog otoka grandiozne mediteranske ljepote na kojem je provela mnoga ljeta u djetinjstvu. Kamena kuća Marine none Ivanke i njezinog brata, sagrađena kao ljetna rezidencija početkom 20. stoljeća, uvijek je bila puna ljudi, uže i šire rodbine te prijatelja koje je Mara i u odrasloj dobi vodila sa sobom da uživaju u ljepotama elafitskog bisera.
Mnoge je od tih lijepih trenutaka ovjekovječila na svojim fotografijama, a najbolje od njih bit će prikazane na izložbi "Lopudski portreti", koja se od 12. srpnja može pogledati u dubrovačkoj palači Sponza, u sklopu jubilarnih 75. Dubrovačkih ljetnih igara. Na izložbi je 25 fotografija koje je 50-godišnja Mara snimila u razdoblju od 1998. godine pa do danas, na kojima su njoj bliski ljudi, poput majke, brata Hrvoja, supruga, glumca Nikše Kušelja, sedmogodišnje kćeri Pavle, prijateljice Jelene Perčin i rođaka Vlahe, ali i osobe koje nisu toliko bliske njoj koliko otoku, poput grofice Francesce Thyssen-Bornemisza.
"Svako mjesto ima svoj miris, a Lopud miriše po otočkom bilju i morskim travama, ima prekrasnu prirodu i posebnu atmosferu. Kad sam 1998. snimila svoje prve fotografije tamo, nije mi palo na kraj pameti da ću ih 26 godina kasnije izlagati, ali kako su se cijelo to vrijeme ponavljali moji dolasci na taj čarobni otok i svaki put me iznova inspirirali na umjetnički način, ovu izložbu doživljavam kao zaokruživanje jedne emotivne i umjetničke cjeline", kaže poznata fotografkinja.
Kuća na Lopudu više nije u vlasništvu obitelji, prodana je prije 20-ak godina, a Mara na taj otok više ne ide tako često kao nekad jer ljetuje u Nikšinoj obiteljskoj kući u Cavtatu te u domu svoje majke u Dubrovniku. Uvijek se veseli povratku kući, viđanju s dragim ljudima i svojim najdražim mjestima za druženje - Gradskoj kavani, kafiću Tinel, bivšem Taliru, Umjetničkoj galeriji te vinariji Lekra koju su njezini rođaci otvorili u obiteljskoj kući njezine majke, a čiji je interijer autentičan i asocira na neka minula vremena.
"Ta je kuća stara petstotinjak godina, a u podrumu je sad vinarija čiji je šank napravljen od radnog stola mog none, na kojem je on izrađivao brodove. Svaki detalj u tom prostoru priča neku priču iz prošlosti", kaže Mara. Njezin je rodni Dubrovnik, naravno, posebno svečan i lijep kad počnu Igre.
"Dubrovačke ljetne igre za nas Dubrovčane su više od kulturne manifestacije, one su dio naše intimne povijesti i sjećanja, jer smo se kao djeca stalno muvali po probama i upijali tu posebnu atmosferu u gradu", kaže Mara, dodajući da joj je ljubav prema umjetnosti prenio otac.
"Bio je pomorac, tzv. "kapo o‘makinje", odnosno upravitelj stroja na brodovima koji su plovili diljem svijeta, ali privatno je bio veliki zaljubljenik u umjetnost. Kad bih mu rekla da idem u disko, morala sam se vratiti kući do deset, ali bi me zato još kao osnovnoškolku pustio da ostanem na probama kazališnih predstava i do ponoći", kroz smijeh se prisjeća Mara, dodajući kako ju je otac često vodio na predstave i izložbe kad bi se vratio kući s mora. Majka joj je bila voditeljica računovodstva, a zahvaljujući očevom poslu često je s roditeljima i bratom putovala po svijetu.
"Jedno smo se ljeto s tatom ukrcali na brod u Grčkoj i plovili sve do Nizozemske", prisjeća se Mara, koja se sa sedamnaest godina zainteresirala za fotografiranje, ali i otišla iz rodnog Dubrovnika u SAD.
"Odlučila sam četvrti razred srednje škole završiti u Americi i preko agencije pronašla smještaj u jednoj obitelji u predgrađu Philadelphije, koja je baš poput moje jako voljela umjetnost - otac je bio kazališni redatelj, majka je bila povjesničarka umjetnosti, u to su vrijeme imali jednu kćer (sad imaju troje djece) te su me često vodili sa sobom na razna kulturna događanja", prisjeća se Mara, koja je nakon povratka iz SAD-a upisala Odsjek za filmsko i TV snimanje na Akademiji za dramske umjetnosti u Zagrebu te ostala živjeti i raditi u glavnom gradu. Od 2014. fotografira za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu koje joj, kako kaže, u velikoj mjeri omogućava autorstvo obojeno slobodom.
"I dalje žudim za tim da nekako "pomaknem" fotografiju, da pomičem granice sebe i onog čime se bavim, i u tome sam jednako i zanesena i inspirirana kao na svojim profesionalnim počecima", konstatira Mara, koja će najesen proslaviti 30 godina rada. Tim će povodom početkom listopada otvoriti veliku retrospektivnu izložbu u Klovićevim dvorima u Zagrebu, koja će ti biti presjek portretne, modne i kazališne fotografije i kojoj se jako veseli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....