Ona je zasigurno jedna od ponajboljih prevoditeljica s engleskoga i na engleski jezik – volimo (ili ćete tek zavoljeti) njezine prijevode Orwella, Rotha, Allana Poea, a odnedavno i velike bell hooks – „Sve o ljubavi” (Egmont, 2024.). Da, pseudonim ove umjetnice, teoretičarke i aktivistkinje, ako vas je zbunio - piše se malim slovom. Pravim imenom, Gloria Jean Watkins, nije se potpisivala. Ime naše prevoditeljice je Ivana Ostojčić i ovim nas je prijevodom uvela u čarobni svijet ideja ljubavi i – bezljubavnosti...Riječi koju je upravo Ivana uvela u naš jezik.

Trenutno radi na knjizi o avangardnom filmu (Visionary Film, P. Adams Sitney) i jednom još polutajnom projektu, prijevodu na engleski koji je, kako kaže - jako veseli. Nakon toga je čeka Limitarianism Ingrid Robeyns. Dakle, vrlo zanimljivi naslovi.

Ljeto provodi na Palmižani, gdje se njezini rođaci s mamine strane, obitelj Meneghello, već desetljećima – ustvari već dulje od stoljeća – bavi turizmom. „Palmižanu ne doživljavam kao neku glamuroznu prestižnu destinaciju kakva je postala zadnjih godina skupa s Hvarom. Palmižana je moje sretno mjesto, moje sigurno mjesto još od djetinjstva, ovdje se okuplja zajednica dobrih ljudi i životinja, ovdje je sve daleko i nebitno, horizont misli i djelovanja je sužen, živi se na plaži i u potpunom poravnanju s prirodom, ne zna se za brige, obaveze, šminku ili fen. Sasvim sam sretna u toj ljetnoj izoliranosti, dok s kćeri i njenim malim prijateljicama tražim šarene kamenčiće ili radim kolačiće i dvorce od pijeska. Ustvari, Palmižana za mene zaista jest prestižna destinacija, ali ne iz razloga koji bi većina navela”- kroz smijeh nam prepričava prevoditeljica koju smo ipak na razgovor „priveli” zbog iznimnog prijevoda kojim nam je približila jednu od važnijih knjiga o ljubavi kraja 20.stoljeća....Pa, krenimo....

I da, kuriozitet ovog intervjua je da je mala kćer, Olga Korečić (6) uspješno i s veseljem fotografirala svoju mamu te upravo te fotografije koristimo u opremi ovog intervjua.

Kako je bilo prevoditi bell hooks? Što su bili izazovi?

- Prevoditi bell hooks bilo je, zapravo, iznimno lako. Ali takav je moj dojam sa svakim dobrim autorom – dobar se autor, neovisno o žanru i tematici, uvijek prevodi lako. Određene stvari mogu biti izazovne, u smislu terminologije ili možda forme i leksika, ali ako je izvornik dobar, dobro napisan, posložen, strukturiran, ako autor/ica piše koherentno, zaokruženo, sintaktički logično, ako stabilno prati vlastitu misao, tada je proces prijevoda čisti užitak. Dobar autori/ica uvlači prevoditelja u tekst i izvlači iz njega ono najbolje. Poziva vas i tjera da date najbolje od sebe. U tom se trenutku vi kao prevoditelj zaista osjetite privilegirano, jer ste dobili priliku prenijeti riječi jednog takvog vrsnog autora na vlastiti jezik. A bell hooks upravo je takva autorica. Njezin tekst je naizgled jednostavan, njenu misao je lako pratiti. Ostavlja dojam da je pisanje najlakša stvar na svijetu. A to je užasno teško postići. I u tome je njezina veličina. bell hooks svog čitatelja nikada ne podcjenjuje, niti zauzima neku superiornu poziciju, ona ga nježno i strukturirano vodi, uvijek s pravom mjerom. U tom pogledu, nekih većih izazova nije bilo. Jedini eventualni izazov bili su trenutci kada sam se s njom razilazila u mišljenju, tada smo se u mojoj glavi neprekidno raspravljale, ali danas mi je to smiješno.

Prije ste se sretali s njezinim radom?

- Poznavala sam je kao povijesnu ličnost, znala sam za njene teorijske i kritičke tekstove o rasi i klasi, za njezinu ulogu u drugom valu feminizma, znala sam je kao aktivistkinju, kao osobu koja je promijenila američki kulturni krajobraz svoga vremena na bolje. Bilo mi je silno drago da je se neki domaći izdavač sjetio, tako da sam, kad mi je ponuđen prijevod, odmah pristala bez razmišljanja. No nisam zapravo imala pojma da se bavila temom ljubavi na ovakav način, pa sam prije samog prevođenja napravila malo istraživanje.

Koje konstrukcije su vam bile posebno nezgodne za prevesti na hrvatski jezik? Za prevesti u duh naše „kulture”?

- „Bezljubavlje” (na engleskom lovelessness) je bilo ključno. Dugo sam tu sama sa sobom raspravljala je li bolje iskovati novu riječ ili možda ipak pribjeći nekoj postojećoj. Vrtjela sam se oko nevoljenosti, nevoljenja… ali nisam htjela da taj izraz bude baziran na glagolu, nije mi se to činilo prikladnim, niti točnim. Na kraju sam se ipak odlučila za ‘hrabriju‘ verziju, za izmišljanje nove riječi, pa koliko god zvučalo iščašeno. „Bezljubavlje” mi je imalo sličan prizvuk i sličnu konotaciju kao beznađe, nije zvučalo neutralno kao obična negacija, a opet je na prvi pogled samorazumljivo. A duh naše „kulture” nije me pretjerano opterećivao. Svjesna sam kakvo smo društvo i koliko su vrijednosti srozane, ali upravo zato mu ne želim podilaziti. Kad prevodim, ne razmišljam nikad o čitatelju, razmišljam o autoru; moja dužnost je primarno ne iznevjeriti autora. Knjige i postoje da bismo iz njih učili i s njima rasli, da bismo postali bolji ljudi, riječi imaju nevjerojatnu moć. I taj supermoćan alat treba iskoristiti da tom društvu srozanih vrijednosti ipak možda ostavimo neki svjetionik nade.

Naše društvo u cijelosti odlikuje bezljubavlje – ne nedostatak romantike, već nedostatak brižnosti, suosjećanja i jedinstva. Slažete li se s tezom?

- Apsolutno! I o tome bell hooks detaljno piše u uvodnom dijelu knjige, a i kasnije se tim uvidima često vraća. Brižnost, suosjećanje i jedinstvo smo izgubili u trenutku kada smo zajednicu (veliku obitelj, proširenu obitelj, podršku u vidu susjedstva, prijateljstva, kumstva itd.) zamijenili ekstremnim individualizmom, nukleusom, nuklearnom obitelji kao temeljem suvremenog društva, a duhovnost materijalizmom, što nas je otuđilo jedne od drugih i ogrubjelo na neki način, uništilo u nama sposobnost empatije i suosjećanja. Bezljubavlje je prisutno u svim sferama društvenog života i to nas ne treba čuditi, jer smo „mi” zamijenili s „ja”, jer smo u konzumerističkoj kulturi prigrlili laž kao nešto prirodno i poželjno, a ljubavi nema bez iskrenosti, ljubavi nema u sebičnosti i materijalizmu. Potpuno suprotno postavkama današnjeg društva, koje se okreće isključivo sebi i sužava svoje krugove, bell hooks, na prvi pogled naivno i staromodno, nudi potpuno drugačiji pristup: ističe važnost obitelji, dobrih i otvorenih odnosa i s daljom obitelji, pronalaženje „surogata” ako ne postoji neka najbliža obitelj, ističe važnost uzajamnosti, zajednice, opraštanja.

Knjiga donosi radikalne nove stavove o umijeću ljubavi te ohrabrujuću, radosnu viziju preobražavajuće moći ljubavi. Koje biste vi kao autorica – prevoditeljica istaknuli?

- Možda onaj da je ljubav odabir i da ljubavi ima onoliko koliko sami volimo, što zvuči jednostavno i logično, no praksa nam pokazuje da je najteže pokrenuti promjene u sebi. bell hooks je, unatoč svemu, unatoč svojoj preciznoj analizi koja ne djeluje baš ružičasto, zapravo optimistična. No ona ujedno naglašava bitnost dokidanja patrijarhata, smatrajući ga izvorom toksičnosti u muško-ženskim odnosima, te zagovara nježnost i odsutnost bilo kakvog kažnjavanja u odgoju djece – što je već samo po sebi radikalno. Štete uzrokovane patrijarhalnim odgojem i njegovim stereotipima te pristup odgoju općenito teme su o kojima i sama često razmišljam, pa sam se u tim poglavljima ove knjige posebno „našla”.

Je li ova knjiga svojevrstan poziv na povratak, put ljubavi?

- Jest. Ujedno i zato što nam iznosi neke konkretne korake koje svatko od nas može poduzeti da bi se vratio na taj put ljubavi, poput opraštanja, prakticiranja suosjećanja, stvaranja zajednica. Empatija nije nešto s čime se rađamo, ona se uči, i zato ju je bitno razvijati od djetinjstva. Autorica nas potiče da ljubav doživljavamo kao praksu, kao zajedništvo, uzajamnost, strpljivost, suosjećanje, komunikaciju. Kao svjestan odabir. Kao odluku koju svatko može donijeti za vlastito dobro.

Naslovnica knjige "Sve o ljubavi" bell hooks

Može li se i kako kritizirati sve nasilniju kulturu sebičnosti i narcisoidnosti? Kada je taj ton i diskurs ohrabren i nagrađen, da ne kažem – naplaćen?

- Može i treba. Bez obzira na to što društvo nešto trenutno i kratkoročno ohrabruje i nagrađuje, pa i plaća, povijest je pokazala da većina vrlo često nije u pravu i da ne treba njezinim putem ići, ma koliko se profitabilnim u prvi mah činilo. Duboko vjerujem da je sebičnost put u samoću i nesretnost. Iako nisam sigurna radi li se u ovoj kulturi sebičnosti o većini ili samo o jako glasnoj manjini. Ali u svakom slučaju, ta je narcisoidnost vrlo vidljiva i prezentna. Nekako volim vjerovati da je njezina korist ipak samo kratkoročna, utoliko što se o njoj sve više priča, uči nas se, već pomalo i u javnom diskursu, kako je prepoznavati i kako se postaviti prema njoj. Svaki trend u konačnici rađa kontratrend. Mislim da je najbolja kritika jasno i glasno progovaranje o svim anomalijama ovog društva, iznošenje vlastitih iskustava, treba pričati o toksičnim ljudima i toksičnim odnosima jer se samo tako razvija svijest i pokreće promjena. Treba otvoriti tu Pandorinu kutiju i pustiti sve van, raskrinkati sve sebične narcise, toksičnost prokazivati kao toksičnost, jer se o nečemu mora puno i učestalo govoriti da bi steklo vidljivost i ušlo ljudima u svijest. Pa onda ti isti ljudi možda više neće kupovati proizvode kulture sebičnosti, ili hoće, ali u osjetno manjoj mjeri.