Rođeni Dubrovčanin otkriva je li ovisnik o umjetnoj inteligenciji, što za njega znači vaterpolo, kada je prvi put stao pred publiku i kako je glumu zamijenio redateljskim zanatom.
Rođeni Dubrovčanin i naturalizirani Zagrepčanin, glumac i nagrađivani redatelj Robert Bošković (47), priznaje kako je u skladu s vremenom postao prilično ovisan o svim mogućnostima koje pružaju nove tehnologije i umjetna inteligencija. A upravo je to tema kojom se bavi i njegova nova predstava ‘‘Dok nas inteligencija ne rastavi‘‘ koja će premijeru imati 9. studenog u zagrebačkom kazalištu KNAPP. Robert je glumačku profesiju zamijenio režijom sasvim slučajno, kada je 2013. Hrvatska ušla u Europsku uniju, a on se spletom okolnosti iz uloge asistenta našao u redateljskoj ulozi i na Dubrovačkim ljetnim igrama dovršio režiju Mozartove opere "Cosi fan tutte". Nakon pohvala krenule su se redati ponude za režiranjem opera, kasnije opereta i mjuzikla diljem zemlje i regije i danas je jedan od najzaposlenijih redatelja u tim žanrovima. Ovo mu je nakon podosta vremena prvi put da se primio režije jednog dramskog teksta i to u Zagrebu gdje rijetko radi, ali živi od 1996. kada je upisao glumu na Akademiji dramske umjetnosti.
Od kuda glumac u redateljskim vodama?
- Pa presudna je bila ta 2013., Krešo Dolenčić i Mišo Mihočević koji mi je ponudio da nakon nesporazuma s britanskom redateljicom u 20 dana dovršim operu "Cosi fan tutte". Predstava je dobila brojne pohvale pa sam već nakon dva mjeseca dobio ponudu u osječkom HNK-u da režiram Mozartovu operu "Don Giovanni" i tako je krenulo. Mislim da sam do danas režirao više od trideset pet raznih opera, opereta i mjuzikla, od Osijeka, Beograda, Sarajeva, Splita, Zadra, Rijeke, Ljubljane, a zapravo najmanje u Zagrebu i rodnom Dubrovniku. Zato me baš veseli ova predstava u kojoj supružnike igraju Ana Uršula Najev i Domagoj Nižić koji je u filmu ‘‘Dražen‘‘ utjelovio našeg košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića, te Jasna Bilušić koja je dala glas umjetnoj inteligenciji koja počinje upravljati njihovim životima.
Nedostaje li vam gluma?
- Samo u rijetkim prilikama i to kada sam pri kraju neke predstave, potpuno iscrpljen redateljskim radom koji primjerice u operi uključuje jako mnogo posla od komunikacije s orkestrom, dirigentom, pjevačima i glumcima, pa si ponekad pomislim kako bi mi lakše bilo da sam samo na sceni. Ali sada sam u ovom redateljskom mlinu i o glumi kao profesiji više zapravo ni ne razmišljam. Režije su jako veliki posao pogotovo kada se radi o operama gdje imate dvije, tri postave i nerijetko više od stotinjak pa i dvjestotinjak ljudi s kojima radite. To je veliki posao, tako da je moj poslovni kalendar već skoro popunjen za sezonu 2029.
A kako je počeo vaš umjetnički put?
- Poput većine mladih Dubrovčana, imao sam dvije strasti, a to su Dubrovačke ljetne igre uz koje smo svi odrasli i naravno, vaterpolo. Skoro svi klinci su na Dubrovačkim ljetnim igrama ili statirali, ili cijepali karte ili vodili publiku do njihovih mjesta. Meni se pak dogodilo da me naš glumački bard Miše Martinović, s kojim smo bili susjedi, kao sedmogodišnjeg dječaka pozvao da sudjelujem u predstavi "Mirisi, zlato i tamjan" u režiji Marina Carića povodom otvorenja obnovljenog Kazališta Marina Držića. Nisam tada glumu, naravno, shvaćao ozbiljno, ali su onda uslijedila statiranja na Igrama i malo po malo zaljubio sam se u glumu i otišao u Zagreb na Akademiju. Iako mi je prva ljubav bila vaterpolo.
Imate li vremena igrati bar rekreativno?
- Naravno. Ljeto mi je uvijek rezervirano za odmor, more, vaterpolo... Ja sam kao pravi Dubrovčanin veliki fan vaterpola i ne volim nogomet niti ga pratim. Znate kako mi dolje kažemo - "Zašto bi se netko s loptom igrao na travi kada postoji more".
Moram vas pitati jeste li u rodu sa slavnim dubrovačkim znanstvenikom i filozofom Ruđerom Boškovićem?
- Možda. Mislim da dolazimo iz iste loze, ali to su jako daleke i tanke veze koje je teško provjeriti.
On je bio matematičar, fizičar, astronom, a vi ste oduševljeni modernom tehnologijom kojom se bavi i vaša nova predstava.
- Nisam ovisnik da bih bio na društvenim mrežama od jutra do mraka ili surfao po internetu, ali sam fasciniran da skoro svime mogu upravljati preko mobitela. Tako da sam si instalirao aplikacije kojima upravljam svim kućanskim aparatima, od pećnice, mikrovalne, klime, hladnjaka, do usisavača i perača podova, grijanja, zalijevanja vrta, kamera... I to mi je baš zabavno. Jedino može biti problem ako pukne Internet ili ostanemo bez struje.
Vratimo se na glumu. Prije ste kao glumac bili dosta prisutni na televiziji i u kazalištu, ali vas rijetko ovdje viđamo u redateljskoj ulozi.
- Pet godina radio sam u Kazalištu Komedija, sinkronizirao brojne crtane filmove, a šira publika me možda pamti iz serija "Ljubav u zaleđu", "Obični ljudi", "Zakon ljubavi", "Kad zvoni"... Ali to je sada sve iz mene.
Jeste li se dodatno obrazovali za redateljski posao?
- Završio sam tri godine studija režije na ADU, potom sam se dodatno usavršavao u Londonu, završio sam osnovnu i srednju glazbenu školu u Dubrovniku s naglaskom na teoriju, a gitara koju sam tada svirao nije me se ‘‘primila‘‘. No uvijek kada radim imam i muzičke savjetnike, a priznajem da kada završim neku operu, svi mi kažu da se nakon premijere opustim uz neku laganu glazbu, a meni najviše paše tišina. A volim biti i u toku što se dešava u svijetu tako da često odlazim na mjuzikle u London i razne operne predstave u Italiji i Njemačkoj.
Biste li voljeli režirati neku veliku operu i u Zagrebu?
- Postoje neki pregovori, ali kako se meni brzo puni poslovni kalendar, vidjet ćemo. Naravno da bih volio. Posljednjih godina zbog poslova van Zagreba doma jedva provedem deset dana u komadu. Ovo mi je prvi put da ću u Zagrebu biti toliko dugo vremena, jer me nakon kazališne premijere čeka režija sinkroniziranja crtanih filmova na HRT-u, a onda u veljači odlazim u Sarajevo gdje ću raditi Verdijevu operu "Attila" u tamošnjem Narodnom pozorištu.
Kako je biti stalno na putu?
- Kaotično. Doma imam uvijek dva zapakirana kofera jedan s ljetnom odjećom, a jedan sa zimskom jer nerijetko dođem samo na jedan dan i zamijenim kofere. No ni to mi nije baš neko rješenje. Neki dan sam izbrojao da doma imam 37 običnih bijelih košulja i nešto manje crnih i preko 120 pari crnih čarapa. Jer kako dođem doma na dan ili dva, uzmem kofer, a zaboravim ili košulje ili čarape, a ponekad i cipele pa imam tako i 4 para vrlo sličnih crnih cipela jer sve to moram nanovo kupiti. Osim toga, prije godinu dana sam renovirao stan i još uvijek nisam stigao raspakirati neke kutije. Jednostavno ne stignem.
Pati li zbog toliko posla i putovanja vaš privatni život?
- Vjerojatno da. Zadnja veza pukla mi je prije tri godine no uz mene je uvijek moj ljubimac, osmogodišnji samojed Bono koji svugdje putuje sa mnom. I to svi teatri u regiji znaju. Tako da dobivam sobe ili apartmane gdje su ljubimci dobrodošli, a nekada ga dočeka i košarica dobrodošlice s poslasticama. A kako je moj posao vrlo stresan, počeo sam više raditi na sebi. Krenuo sam na psihoterapije, prvo iz čiste znatiželje jer su mi mnogi prijatelji govorili da im je pomoglo, a meni pomaže da nekome jednostavno istresem brige, a da svojim problemima ne davim prijatelje. Ionako svi živimo užurbano, svatko ima svoje probleme pa želim da mi druženja s prijateljima budu veselje. Ponovo sam počeo i vježbati i pokušavam napraviti najbolju verziju sebe jer kako se kaže ako si ti dobro, privlačit ćeš i dobre stvari. Bila to ljubav, novi prijatelji, posao...
Dolaze li vam prijatelji na premijere van Zagreba?
- Kad god stignu i to mi je jako drago. Primjerice, operna pjevačica Martina Tomčić s kojom sam se jako zbližio posljednjih godina, dolazi na svaku moju premijeru bila ona u Beogradu, Sarajevu, Rijeci ili Splitu. Lijepo je vidjeti bliske ljude koji su ti podrška.
Što si želite u budućnosti?
- Dobre predstave, spontanu ljubav, zdravlje, dobre prijatelje kojima sam i danas okružen...
Snimljeno u salonu Trika, Park kneževa, Zagreb
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....