Nagrađivana američka autorica i sveučilišna profesorica napisala je fragmentarni fajterski, feministički roman Poslije Sapfo koji je 2022. bio u širem izboru za Bookerovu nagradu.
Što povezuje književnice Virginiju Woolf i Colette, pjesnikinju i aktivisticu Linu Poletti, glumice Sarah Bernhardt i Eleonoru Duse, plesačicu Isadoru Duncan s najpoznatijom pjesnikinjom antičke Grčke, Sapho? Odgovor daje briljantna, intrigantna proza "Poslije Sapho" u izdanju V.B.Z, fragmentarni roman američke autorice i sveučilišne profesorice Selby Wynn Schwartz. Suptilno pisanje, besprijekorne rečenice kojima ne nedostaje ni jedan zarez i superiorno poznavanje života svjetski znanih umjetnica, spisateljica, aktivistica i feministica koje su djelovale u Italiji, Parizu i Londonu od kraja 19. do 20-ih godina 20. stoljeća - donosi nam nevjerojatan mozaik iz života znamenitih žena. Shvaćamo da njihove fragmentarne priče o samoostvarenju tvore isprepletenu, svima zajedničku biografiju žena koje se bore za oslobođenje, pravo izbora i kontrolu nad vlastitim životima, protkanu svevremenskim stihovima velike Sapho. Dodajmo i to da je riječ o nagrađivanoj autorici koja je bila u izboru za Bookerovu nagradu 2022. godine za svoj debitantski roman. Doktorirala je komparativnu književnost (talijanski i francuski) na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley i predaje pisanje na Sveučilištu Stanford. Knjiga "Poslije Sapho" trebala bi se naći na stoliću za čitanje povodom Dana žena, ali i neovisno o svima znanom povodu. Bilo bi sjajno kad bi djelo Selby Wynn Schwartz na svoje stoliće za čitanje dodali i muškarci.
Kako obilježavate 8. ožujka, Međunarodni dan žena?
- Sudjelujem u globalnom transfeminističkom štrajku 8. ožujka— kao što se nadam da to čine i mnogi od vas. U Italiji ovaj dan nosi igru riječi “Lotto Marzo/l’8 marzo” (Sudjelujem u borbi/8. ožujka), jer to nije samo dan za primanje čokoladica i buketa mimoza već dan kada izlazimo na ulice i zahtijevamo pravdu. Vjerujem u ovaj kolektivni val transfeminističke akcije: naše su identitete različite, ali svejedno možemo ustati zajedno u solidarnosti. Stoga se ne ograničavamo na uske definicije ‘žena’ ili ‘ravnopravnosti’; brinemo se o svim međusobno povezanim faktorima koji oblikuju naše živote i budućnosti—od nasilja granica do nametnute nesigurnosti radnika i transfobičnih politika.
Što vama taj dan znači? Slavi li se široko u SAD-u?
- Jedan od transfeminističkih slogana o kojem često razmišljam - koji sam uključila u posljednje poglavlje knjige "Poslije Sappho" - dolazi od talijanskog kolektiva Non Una di Meno, koji crpi inspiraciju iz latinoameričkih feminističkih pokreta poput Ni Una Menos: "Insieme siamo partite, Insieme torneremo, Non una, non una, non una di meno" (Zajedno smo krenule/Zajedno ćemo se vratiti/Niti jedna, niti jedna, niti jedna manje). Za mene ovaj slogan govori o vrijednosti kolektivne brige, nasuprot fragmentaciji ili transakcijskom pritisku koji dominira današnjim političkim krajolikom. Stjecanje malih prava ne znači da ćemo potom biti dobre, tihe, zahvalne, poslušne, pokorne; naprotiv, kada pogledate trenutačno stanje svijeta - s njegovim ratovima i ekocidima, s njegovim pohlepnim korporativnim kapitalistima i njegovim drskim fašistima koji idu ruku pod ruku - postaje vam jasno koliko je ključno da se zajednički odupremo tim silama. U SAD-u je situacija trenutačno vrlo sumorna, ali i dalje crpim inspiraciju iz aktivista poput onih u Silvia Rivera Law Project (organizacija sa sjedištem u New Yorku koja se bori i za prava transrodnih, nebinarnih osoba, posebno onih koje su neprivilegirani. Osnovana je 2002. godine, a ime nosi po Silviji Riveri, legendarnoj trans aktivistici). Predano "rade na osiguravanju da svi ljudi imaju pravo na samoodređenje svojeg rodnog identiteta i izražavanja, bez obzira na prihod, rasu i bez straha od nasilja." Njihov moto podsjeća na to: "Oslobođenje je kolektivan proces."
Biste li se složili da je "Poslije Sappho" roman o ženskoj emancipaciji i feminizmu? Kako ste ga zamislili kad ste ga počeli pisati?
- To je knjiga o tome kako su određeni krugovi žena u Europi krajem 19. i početkom 20. stoljeća nastojali postati ono što jesu i povezati se s drugima koji bi ih razumjeli; za mene je to queer-feministički projekt. Bez obzira na to bi li povijesne ličnosti koje su postale moji likovi same sebe definirale kao feministkinje (ili čak kao žene), vjerujem da su sve one željele mogućnost izbora - što će stvarati, koga će voljeti, kako će doživjeti svijet. Kad sam započela pisanje, bila sam očarana idejom o Lini Poletti, o kojoj se vrlo malo zna. Bila je talijanska pjesnikinja, dramaturginja, feministkinja, queer osoba, netko koga su zanimale teme od arheologije do filozofije i povijesti književnosti. Željela sam joj podariti što više života, slobode i mogućnosti.
Kakav je bio odjek vašeg romana, koji je ušao u uži izbor za Bookerovu nagradu 2022.?
- Velika mi je čast ne samo primiti takvo javno priznanje, već i čuti od čitatelja da im je knjiga nešto značila. To me duboko dira—saznanje da sam uspjela prenijeti nešto što je s njima odjeknulo.
Je li feminizam danas postao "opasna" riječ koju izbjegavamo izgovoriti? Mnoge etablirane umjetnice oklijevaju nazvati se feministkinjama iz straha od ismijavanja, zastrašivanja ili omalovažavanja.
- Mislim da bi cisheteropartrijarhat jako volio da se bojimo, a to je upravo razlog više da glasno govorimo o svojim feminizmima! Također, puno me manje brine to što bi me netko mogao ismijavati zbog toga što sam transfeministica nego mogućnost da cisheteropartrijarhat (sustav u kojem cisrodni, heteroseksualni muškarci imaju povlašteni položaj i u kojem su svi drugi rodni identiteti, seksualne orijentacije i rodne izražajnosti potisnuti, marginalizirani ili podložni diskriminaciji) uspije ušutkati naše glasove.
Kako biste opisali svoj stil pisanja? Volite li eksperimentirati ili se držite određene strukture?
- Eksperimentiram, istražujem i pokušavam slušati oblik koji tekst želi poprimiti. Dok sam pisala "Poslije Sappho", jako me inspirirala kanadska pjesnikinja, prevoditeljica i klasičarka Anne Carson, posebno njezine pjesme u prozi Short Talks. No, nažalost, nisam Anne Carson; nisam čak ni pjesnikinja. Tako da je moj neuspjeh da budem Anne Carson doveo do ovog fragmentarnog oblika u kojem sam isplela živote koji su se na neki način dotaknuli.
Ako biste mogli preporučiti tri knjige koje bi svaka mlada žena trebala pročitati, koje bi to bile?
- Nemoguće mi je preporučiti samo tri knjige! Mogu li preporučiti duplo toliko, pa neka čitatelji sami odaberu? To su "Living a Feminist Life" Sare Ahmed, "Liliana’s Invincible Summer" Cristine Rivera Garza, "Meet Us By the Roaring Sea" Akil Kumarasamy, "Either/Or" Elif Batuman, "Mrs. Dalloway" Virginije Woolf, te "There’s No Turning Back" Albe de Céspedes.
Planirate li posjetiti Hrvatsku?
- Već dugi niz godina želim posjetiti Hrvatsku! Dakle, jako bih voljela tu želju pretvoriti u stvarni plan; hvala vam što ste me svojim pitanjem nadahnuli da o tome sanjam!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....