Veliko iznenađenje kulturnoj javnosti priredila je spisateljica Tena Štivičić (47) kad je 10. lipnja preuzela dužnost ravnateljice Drame HNK-a u Zagrebu. Pritom se misli na ugodno iznenađenje, jer Tenine drame, kao i općenito njezina kulturna pojava, vrlo su cijenjeni. Diskretna, odgovorna i talentirana spisateljica izbor je Ive Hraste Sočo, intendantice HNK-a, koja je tom gestom pokazala da drži do kvalitete programa, na koji direktno utječe ponajbolje vodstvo. I sama Iva Hraste Sočo ubraja se u tu kategoriju, što je dokazala tijekom karijere - kao operna pjevačica, potom kao kulturni ataše u Veleposlanstvu RH u Beču, kao profesorica na Akademiji dramske umjetnosti i na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, na poslijediplomskom međunarodnom sveučilišnom studiju diplomacije te Diplomatskoj akademiji MVEP-a...

Kako bismo dočarali osjećaj kako je to biti na vrhu najvažnije kazališne institucije u Hrvatskoj, popeli smo se na krov povijesne zgrade s kojeg se pruža impresivan pogled na centar grada, razgovarajući o tome koliko je za HNK važno očuvati tradicijski zadane standarde, zadovoljiti interes prema novom, i to u tri različita područja - operi, baletu i drami.

NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Kako ste se vas dvije upoznale ili barem doznale jedna za drugu - privatno i umjetnički?

Tena Štivičić: Kao maloj omiljeno kazalište bila mi je Komedija i redovito sam onamo odlazila, gledajući mnoge predstave više puta. Tamo sam vidjela Ivu u njenim ranim danima, kao Lidiju u "Barunu Trenku".

Iva Hraste Sočo: Poznajemo se jako dugo kroz profesionalni rad u kazalištu. Dugo pratim Tenin rad, posebno drame uprizorene u Hrvatskoj, od kojih me se najviše dojmila predstava "Tri zime".

Koja od vas dvije je prva pomislila da je ova suradnja uopće moguća?

Iva: Meni je to prvoj palo na pamet. U dramskom svijetu nije lako naći nekoga s optimalnim kvalifikacijama, da može pokriti cijeli dijapazon koji ovom kazalištu treba. Da ima jednako priznatu lokalnu i međunarodnu karijeru, da dobro poznaje naš ansambl. Tena nam je kao takva bila idealna, i onda sam se odvažila pitati je. Neka ona prepriča svoju reakciju, ali sjećam se da je bilo iznenađenje.

Tena: Nije bilo malo iznenađenje, što nije ni osobito čudno. Cijelu sam svoju karijeru bila slobodna umjetnica, nikad zaposlena u instituciji, i nikada nisam imala niti ambiciju niti potrebu da to mijenjam - iako je taj freelancerski život pun nekih izazova, kako bi se reklo u ovom pozitivno orijentiranom kapitalističkom svijetu. Drugim riječima, pun je neizvjesnosti koja je kontraindicirana prosječnoj ljudskoj potrebi za sigurnošću. S druge strane, u slobodnjaštvu zaista leži neprocjenjiva sloboda zbog čega nisam ni imala želju mijenjati svoj status. Ali ova je ponuda bila neobična i iznenađujuća, vodi me izvan moje zone sigurnosti, pa sam zaključila da je to jedna od onih situacija u kojima treba svoj komfor staviti na drugo mjesto i vidjeti, nadam se da ne zvuči pretenciozno - mogu li nešto učiniti za kulturno, opće dobro.

NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Kakvo vi to kazalište zajedno i odvojeno sanjate?

Iva: Kazalište koje je zanimljivo, intrigantno, koje pobuđuje pažnju kod ljudi. U operi i baletu, kad se radi o klasičnim naslovima, odnosno u načinima čitanja i postavljanja, češće smo tradicionalnije orijentirani nego u drami. Nadamo se da će nova scena koju gradimo inspirirati redatelje i druge autore na suvremene inscenacije.

Tena: Tek sam počela i ovo je zapravo period traženja i promišljanja u kojem bi smjeru trebalo ići kazalište, odnosno što želimo, a što zapravo možemo postići. Dok sam razmišljala o preuzimanju ove pozicije, sinulo mi je da je bitna oblast ovog posla sastavljena od sličnih pitanja s kojima se dramski pisci svaki dan hvataju u koštac - što imamo reći o svijetu, koja je točna forma za određenu ideju, koji je to stil? S kim bismo to radili? Za koju publiku? Kako s njom komuniciramo? Kako u ovom stravičnom moru informacija i buke iskristalizirati neku preciznu misao i pokušati je komunicirati s publikom. Istim se pitanjima bavim i na ovoj funkciji, na ovom većem kolosijeku. Bavim se istim preokupacijama - kako uspostaviti kontakt s ljudima i nekako zajedno komunicirati što je to ljudsko iskustvo i mapirati gdje se nalazimo u trenutku, u svijetu.

Koja su to "suvremena" pitanja što ih kazalište treba postavljati, a ponekad i davati odgovore?

Iva: Odmaknuti se od površnog, a za to su djela iz kanonskog dijela repertoara zapravo tu. Trebamo ih svrstavati u suvremeni kontekst, ali se trebamo s njima i odmicati od izlišne količine informacija, gadgeta, potrebe za biti apsolutno informiranim odnosno uključenim odnosno prisutnim.

Tena: Mislim da kazalište treba postavljati pitanja, a ne davati odgovore. Ali i da može biti neka vrsta utočišta, da može stišati opću svađalačku atmosferu i njegovati nešto što je bolje u nama, neki naš plemenitiji, ljudskiji, sućutniji dio.

Kako je biti žena i majka u poslu u kojem je patrijarhat duboko zario "pandže"?

Tena: Stvarno nisam sigurna je li za poziciju i percepciju žena u društvu bolje da se postavimo kao da to nije tema, jer ne bi bila tema da razgovarate s dva muškarca. I da razgovaramo isključivo o profesionalnom aspektu života. Ili je bolje da zagrebemo u duboko kompleksnu temu o tome koliko se usložnjava život žene kad je u pitanju balansiranje profesionalnih i privatnih odgovornosti, koliko nedostaje sustavne podrške te koliko je bespoštedna lupa pod kojom se nalaze.

Iva: Tako je. Meni je spol u ovom poslovnom smislu irelevantna kategorija. Ni s kim mi nije teško komunicirati, ali je istina da smo imali prvu v.d. žensku upravu HNK-a u Zagrebu. Ne bih rekla da je to presudno, ali smatram važnim napomenuti. Ja osobno imam u tom smislu vrlo komfornu situaciju: moje je dijete sada odrasli, oženjeni čovjek od 30 godina. Majčinstvo i ovaj trenutačni posao nemaju previše dodirnih točaka u mojoj svakodnevici. Potezi koje poslovno vučem nisu ni muški ni ženski, nego profesionalni.

Tena: A djeca imaju i očeve.

Tena, kako ćete se sada organizirati između Hrvatske i Škotske, u kojoj posljednje četiri godine živite sa suprugom, glumcem Douglasom Henshallom?

Tena: Mnogima je to dosta atraktivno pitanje, a zapravo u ovom današnjem trenutku veliki dio posla se ionako obavlja između - na putu, u kontaktu s ljudima, preko maila ili drugih internetskih alata. Najmanji dio posla se obavlja sjedeći u uredu. Najbitniji je dio posla tako i tako razmišljanje i osmišljavanje.

Iva: Važno je podsjetiti da su i Tena i drugi ravnatelji u HNK-u - umjetnički ravnatelji. Oni se moraju nastaviti baviti svojim umjetničkim poslom, i zato su oni tu. Odnosno, da Tena nije umjetnica, ne bi bila tu gdje je. To je legitimno i zakonski. Moraju se održavati međunarodni kontakti jer mi djelujemo međunarodno i želimo međunarodno biti prepoznati. Iz tog razloga nam je važno i sudjelovanje u internacionalnim udrugama, kao što je, primjerice, moje članstvo u upravnom odboru Opera Europe, kako bi naše kazalište od toga profitiralo i još se bolje međunarodno pozicioniralo.

Tena Štivičić

NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Smijete li najaviti nešto iz vašeg programa, s obzirom na to da se od vas kao od suvremene autorice očekuje više postavljanja suvremenih autora?

Tena: Bit će, naravno, suvremenih autora, to je logično. I naravno da ću nastojati dovoditi neke intrigantne europske i britanske autore i umjetnike. Ali još su dogovori u povojima, a osmisliti repertoar podrazumijeva niz elemenata i kriterija osim mojeg ukusa. Kompleksna je to slagalica.

Je li porasla pretprodaja pretplate?

Iva: Tako je, i to baš na današnji dan - u usporedbi s prošlom godinom.

Iva Hraste Sočo

NEJA MARKIČEVIĆ/ CROPIX

Kako graditi odgovorno kazalište i zadovoljnu javnost?

Iva: Zadnje dvije sezone imali smo jako veliku posjećenost, po tome vidimo da smo na dobrom tragu, ali uvijek postoji mogućnost korekcije. Osluškujemo što ljudi govore, ali vidimo i po posjećenosti određenih predstava. Dopuštamo si i da konzultiramo publiku oko određenih pitanja. Primjer je da smo prvi operni festival postavili u lipnju i čuli smo, unatoč odličnoj posjećenosti, da ipak puno ljudi već tada nije u Zagrebu. Vrlo brzo smo kod prodaje i pretprodaje pretplate pripremili anketu i ponudili publici da sama odluči kada im je draže da se odvije festival - i oni su odabrali rujan. Poslušali smo ih, dakako.

Tena: I kao autorica i kao kolumnistica osjećam prema javnom prostoru posebnu i veliku odgovornost. Trudim se s posebnom pažnjom odgovoriti na te zahtjeve. U tom smislu ni podilaženje ne dolazi u obzir. Tek u dijalogu se zajednička estetika može graditi. Ljudi nam poklanjaju svoje vrijeme i novac i u tom smislu trebaju dobiti nešto što će ih oplemeniti. Dobra literatura i izvedba imaju iscjeliteljski potencijal.