Je li ovo neki performans? Možemo li sjesti s vama? - pitaju me znatiželjni gosti restorana u kojem sam se našla s balkanskom reinkarnacijom mladog Sean Penna. Za to vrijeme moja zvijezda Lazar stoji na stolcu i strastveno recitira Majakovskog. Ruše se čaše, padaju tanjuri, ja ga poput tete u vrtiću pridržavam da ne odleti, emocije pršte, a restoran se pretvara u dopaminsko kazalište. Osoblje ne želi da ovaj gost ikad ode. Pod hipnozom su. Odabrala sam mirno mjesto za intervju, tihi separe i samo sam željela wellness tretman za svoj diktafon. Kakva amaterka. Čim sam ga ugledala - mirisalo je na ludilo i olimpijadu smijeha. Kako toliko strasti može stati u samo 28 godina života? - pitam se danima nakon što je odletio.

FRANJO MATKOVIĆ

Izvrsna HBO serija "Znam kako dišeš" autora Jasmile Žbanić i Damira Ibrahimovića o kojoj nikako ne prestajemo pričati - izvrsna je i zbog Lazara Dragojevića koji igra jednu od glavnih uloga. Ne postoji tko ga nije "ubrao" i osjetio u slojevitoj ulozi problematičnog sina koji uz glumačku izvedbu i profesionalno rapa, trapa... sve što treba. Kao i originalni Sean Penn, odrastao je uz roditelje umjetnike. Mama ga je dojila na glumačkim probama i uspavljivala u pauzama između penjanja na scenu. U jaslicama (da, da - u jaslicama) glumio je u svojoj prvoj predstavi. I prvo što uopće pamti je miris teatra. - Siguran sam da sam začet negdje iza nekih kulisa u nekom skrivenom kutu kazališta - kroz glasan smijeh mi govori ovaj zaigrani, umiljati Petar Pan koji se već u sljedećem kadru transformira u vatrenog Bika (svoj logični horoskopski znak). Dok seciramo njegov put, oči mu plamte kao svjetionici. Rukama pokušava zagladiti neukrotivu kosu. Vrti se, pleše, izlazi na cigaretu kad ga obuzmu emocije. Pa se usred misli vraća. Dok mi prepričava scene iz kazališnih komada u kojima glumi, penje se po lusterima poput guštera. Shakespeare, Čehov, Gogolj - to su njegovi dečki koje citira. I čeljusti su mu karizmatične.

FRANJO MATKOVIĆ

- Obožavam gledati ljude direktno u oči. Duboko, duboko da ih osjetim do kraja - govori mi dok prodorno fiksira živim zjenicama. Poput neke lude ptice, Lazar je jedan od onih glumaca koji ide glavom kroz zid da bi ostvario viziju lika koji glumi. Njega zanimaju snažne priče koje mijenjaju svijet, osobne katarze, kompleksnost, poruke i provokacije. Lud je za poezijom. On je autentičan, on crpi, on je informiran, brutalno iskren, propulzivan. On ima stav prema ovome "sada". Svestran i zabavan. Inteligentan, elokventan i duhovit. Strast je njegov alat, karakterna crta i pogonsko gorivo. Frajer svira sedam instrumenata. Trombon, klavir, gitaru, kahon, ukulele, bubnjeve i ud. Frajer pjeva s bendom. Lud za rock glazbom. Pokazuje mi snimke s koncerta - padam u nesvijest. Izgleda kao Nick Cave na sceni. Trenirao je brazilski jiu-jitsu, capoeiru i gimnastiku. Pobjeđivao na pjesničkim natjecanjima. Usavršio mađioničarstvo i vožnju longboarda. Kad, Lazare, kad? - pitam ga. - Uspio sam upisati glumu tek iz petog pokušaja. Scenarij iz holivudskih filmova, ha? A i krvna grupa mi je adrenalin - smije se. Dok je uporno odlazio na prijemne, brutalno je radio na sebi. Pred komisijom Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu pojavio se zreo, odahnuo tremu kroz jedan moćni "dobar dan" - i prošao. Od tada kreće karijerno ludilo… filmovi, serije, strane produkcije, koprodukcije, avioni, agentica, setovi, iskakanja iz uloge u ulogu, Netflix, HBO i konstantni povratak u živu materiju i magiju podgoričkog kazališta koje ga najviše puni. - Umjetnost je misija. Bez patetike. Ona je tu da transformira ljude, prosvjetljuje ih, rasvjetljuje život. Teatar i filmovi stvarno mogu mijenjati svijet - kategorički mi dovikuje pri odlasku na ne znam koju cigaretu. Očajna što ova glumačka bomba uskoro mora otići na snimanje editorijala, pitam ga u maniri stare tetke: - A hoćeš li se ti mene sjetiti kad budem trebala karte za svjetske premijere? On se smije dok odlazi. Konobarice plaču sa mnom. A ja imam viziju kako vibrantno surfa svim svjetskim crvenim tepisima isti ovakav.

Kaže narodna legenda da se bogu iznad Crne Gore poderala vreća kad je dijelio darove prirode pa su mu poispadale planine, a i štošta drugo. Gdje i kad je ispao Lazar Dragojević na tu zemlju divlje prirode?

- Odrastanje u Crnoj Gori… prvo što mi pada na pamet je puuuno boja. Šarenilo igre, plesa i umjetnosti. Ja sam mu ispao 1996. iz torbe ravno u Podgoricu, Blok 5. Prekrasan, siguran kvart. Zelenilo, igrališta i predivni ljudi. A ja slobodan, divlji i oduvijek okupan adrenalinom. Moji roditelji su oboje glumci. To bi otprilike značilo da je moj vrtić i moje igralište bilo kazalište gdje sam provodio najviše vremena. A kad nisam bio u kazalištu, bio sam na nekom drvetu i na ulici opčinjen igrom. Obilježen sam s dva čvrsta oslonca, dva temelja u meni, a to su tata i mama iz priručnika o zdravom odrastanju. Kazalište mi je od djetinjstva ubrizgano u krv. To je otprilike izgledalo tako da me mama kao bebu dovodi na probu, doji i paralelno uči tekst! Pa nisam ja mogao dalje od glume. To vam je valjda jasno. Poslije predstava, koje sam sve znao napamet, igrao sam se zavaljen u scenografije s rekvizitom. Čitavo djetinjstvo - Disney bajka. Ljudi se dubinski formiraju kroz traume, a ja ne pamtim u tijelu ni jednu. Valjda je moja trauma što nisam imao traume. Jer je danas poželjno imati neku. (smijeh)

FRANJO MATKOVIĆ

Kako je izgledalo to tvoje formativno surfanje kroz odrastanje? I koliko je blaga skriveno u tom bezbrižnom, razigranom djetinjstvu podržanom strašću tvojih roditelja prema umjetnosti?

- Sjećam se da sam s četiri godine naručio mlađu sestru. Rekao sam mami i tati: "Svi ispred zgrade imaju sestru, samo ja nemam!" I ozbiljno su me shvatili. Stigla je i sestra Itana, koja je moja boginja. Čime se bavi? Pretpostavite. Završava studij glume. Da se netko sakrije u naš dnevni boravak i zapisuje razgovore te naše lude, strastvene glumačke obitelji, mogao bi se napraviti odličan sitcom. Nije "Friends", ali bi se zvao "Acting Family". S nama doma oduvijek ravnopravno žive gluma i knjige i glazba i filmovi. I oduvijek smo u dva tabora. Sestra i ja protiv mame i tate. Oni se drže zajedno, ali i nas dvoje. Ne dam ja nju, ne da ona mene - i onda ide igra iscrpljivanja u kojoj na kraju stariji popuštaju. Mama je bila malo stroža tijekom odrastanja. Takav joj je karakter. Da nije - tko zna kako bismo završili. Moj otac je najnježnije stvorenje koje hoda planetom. To je čovjek koji nije ton povisio na mene i na sestru. Nikad. On nas je samo volio, čuvao i ljubio. Čisti jackpot. Umjetnik razgovora i mirnoće. Danas vidim da me naučio preuzeti odgovornost mirno i staloženo. Naučio me nositi se sa životom muški. A prava muška energija nije divljačka, nego mirna, snažna i pribrana.

Maja Jurić i Lazar Dragojević

FRANJO MATKOVIĆ

Prošle godine si vodio svečanost otvaranja 29. izdanja Sarajevo Film Festivala neposredno nakon zločina u Gradačcu. Tada su o umjetničkim i medijskim reprezentacijama nasilja nad ženama javno progovorili regionalne autorice i autori, glumice i glumci te filmski stvaraoci koji su se temom femicida bavili u vlastitom radu i kroz društveni angažman. Umjetnost ne može preuzeti ulogu zakonodavaca, ali može jako glasno vrisnuti?

- I vrisnuli smo svi zajedno. Organski sam feminist. I to sam naslijedio od oca. Gledao sam kako se odnosi prema mami, sestri i svim ženama kroz život. A to se uči. Kao i empatija. Voditi Sarajevo Film Festival kao mladi glumac je neizmjerna čast i bio sam pozvan na razne intervjue, ali jedino sam želio da se fokus stavi na problem femicida koji je tada bio aktualan. Koji je, nažalost, i dalje aktualan. I svu pažnju sam stavio na tu temu. Od bilo čije karijere, ima puno većih žarišta na ovom planetu. Mislim da je misija svake osobe koja se bavi javnim poslom ukazivati na goruće probleme društva. Stvarno me u životu zanima kritički promišljati, a ne se skrivati ispod haljine neke potencijalno obećavajuće karijere. Jer to može biti grande iluzija.

FRANJO MATKOVIC

Kad izmiksamo sve što nosiš u sebi, mogla bi nas zabljesnuti eksplozija… ekstrovertan, strastven, glasan, divlji, duhovit, neobuzdan. S tobom je kao na lansiranju rakete.

- Lijepo upakirana dijagnoza za pomalo lud. (smijeh) Otkad sam progovorio - ne znam gdje se gasim. Stalno si postavljam pitanja i pokušavam naći odgovore. To je za mene rad na sebi. Svako stanje i svaka situacija nosi dublji scenarij. Kad dobiješ odgovor, automatski se izmičeš iz pozicije žrtve i uzimaš uzde u ruke. Zajašeš svojeg konja i pičiš dalje. Unatoč toj adrenalinskoj krvi i nestrpljivosti, volim i znam slušati ljude. Upoznao sam mnogo pametnih ljudi u ovom svojem mladom životu koji su me naučili mudrostima, od kojih sam mnogo naučio Umjetnost je znati slušati drugog čovjeka.

Što je gluma tebi i što si ti glumi? Je li ona samo jedan dio te strasti življenja koju tako punokrvno nosiš u sebi?

- Kristalno se jasno sjećam svojeg prvog javnog nastupa. U jaslicama smo imali igrokaz "Patuljak i Sunce" i eto mene s tri godine. Brijem po vrtiću i nastupam bez imalo straha. Prijatelj Vasilije je glumio Sunce, a ja Patuljka. Ne moram ni govoriti da je to početak prvih simpatija, ozbiljnih ljubavnih karijera. Sve su djevojčice bile zaljubljene u nas. Svoju, tada prvu simpatiju Anitu sam zvao patak. Ne znam ni sam zašto. Samo se sjećam da sam bio smrtno zaljubljen i da sam tu vezu shvaćao ozbiljno. Znaš ono kad imaš prva sjećanja - kad shvatiš da si živ. Sjećam se da s tatom kao četverogodišnjak gledam "Casablancu". Klasik svih vremena. Potpuno hipnotiziran buljim u Humphreyja Bogarta i Ingrid Bergman. Ponavljam za Humphreyjem: "We‘ll always have Paris" ("Uvijek ćemo imati Pariz") i "Louis, I think this is the beginning of a beautiful friendship" ("Louis, mislim da je ovo početak jednog divnog prijateljstva"). Gledam i pitam: "Tata, što je ovo?" Kaže mi tata: "To je pravi Hollywood." "E, pa ja ću biti onda glumac" - kažem ja njemu. E, sad vi meni recite - je li to odluka, sinkronicitet, karma, sudbina. Meni je to prošlo kroz tijelo kao jedina stvarnost koja me zanima.

FRANJO MATKOVIĆ

Kažu da je glazba kraljica umjetnosti jer je najčudesnija, najapstraktnija i najneposrednija. Kao da je u njoj skriven izvor potrebe za umjetnošću. Ti si se na samom početku približio toj ljepoti. A da se približiš glumi, nisu ti dali tako lako. Upisao si tek iz petog pokušaja. To zvuči kao stereotipni filmski scenarij o uspjehu?

- Ne mogu zamisliti život bez glazbe. Kao da sam odmah došao na svijet s njom. U nju upisujem snažne doživljaje. Završio sam srednju muzičku i baletnu školu i dobio diplomu trombonista. Glazba je moja ogromna ljubav. Uz trombon sviram gitaru, klavir, bubnjeve, kahon i ud - jedan divan arapski instrument. Ali gluma je gluma i odmah nakon srednje škole otišao sam na prijemni u Novi Sad. I pao. Sljedeće godine opet. I opet pao. Treći put u Beogradu me pojela trema. Izglodala me. Opet padam. Četvrti put na Cetinju - isto nisam primljen. Možete li zamisliti to razočaranje! Nešto mi nikako nije dalo da odustanem. Uopće nisam znao što bih drugo u životu radio. Sve te godine čekanja na sljedeći prijemni konstantno sam radio na sebi. Usavršio sam mađioničarske trikove, učio svirati instrumente, radio u animaciji, naučio sam snowboard, skijati i jahati. Učio sam gađanje iz luka i strijele, manijakalno sam čitao. Taj peti put sam došao u Sarajevo, pripremio monolog iz moje najdraže Čehovljeve drame "Galeb", "Zvjezdanu prašinu" Dušana Kovačevića i pjesmu "Uzalud je budim" Branka Miljkovića. Ušao sam u zgradu i oprala me neviđena trema. A to je moja priča. Ja sam veliki tremaroš. Dan danas imam tremu prije svakog izlaska na scenu ili pred kamere. Samo što sam to sada transformirao u dio procesa. Tada je u Sarajevu nešto iznutra u meni viknulo: dosta! Ušao sam i izgovorio jedan moćni: "Dobar dan!" Prije bih to napravio nekako nesigurno, neuvjerljivo. Ovaj put sam svu tu žestinu izdahnuo i pribrao se. I u Sarajevu se sve posložilo. Prošao sam. Ne moram ni govoriti da sam se godinu dana pripremao kao marinac. Ujutro bih navijao alarm. Nisam izlazio. Zakleo sam se samom sebi da ću biti savršeno spreman. Vojnički dril. I onda kreće jedna od najljepših faza mojeg života koja se zove "Sarajevo, ljubavi moja!" Klasa iz snova. Profesor Senad Bašić i asistentica Arma Tanović Branković. Moji glumački mama i tata. Inkubator ljubavne pedagogije. Imali su toliko razumijevanja za mene i tako su me kvalitetno pedagoški usmjerili.

FRANJO MATKOVIĆ

Iz kojeg prostora dolazi tvoja karizma na sceni i pred kamerom? Rastvori nam malo svoj kemijski laboratorij stvaranja.

- Kad pripremam određeni lik i kad sam u procesu, uvijek krećem iz samog sebe. To sam naučio na akademiji - mora biti Lazara na sceni i na setu. Koji god da je lik, gledam da ga približim sebi. Ja imam neke dominantne karakterne osobine, a lik ima neki drugi set osobina. Dakle, kroz interpretaciju ću prvo pronaći dodirne točke, a onda tamo gdje se razlikujemo moram pronaći razumijevanje za lik. Ja sam pacifist po nacionalnosti, a moram igrati nekoga tko je ubojica. Onda kopam po sebi i izlazim iz zone komfora. Gluma pruža mogućnost da osjetiš u sebi i ono što ne želiš biti. Izmiče ti tlo pod nogama. Tjera te da preispituješ svoje takozvane ideale. Budan si konstantno.

A neki baš tvoj "connection" s nečim većim od nas samih? Koja je tvoja priča o nastanku i nestanku, o dolasku i odlasku?

- Nisam religiozan, ali znam da nismo samo krv i meso. Znanstveno je dokazano da smo energija. Dubinski osjećam da postoji nešto više i zbog činjenice da smo kreirani tako slojevito. Svaki prirodni proces u nama i oko nas je savršeno matematički konstruiran - da to ne može biti slučajnost. Od rađanja do kiše. Kad promatraš ljude - vidiš sve elemente tog čudesnog života i dimenzije u kojoj postojimo. A moj hobi je promatrati ljude i prirodu. Obožavam secirati ljude očima, dugo. I da, ja sam taj idealist koji vjeruje da pojedinac može mijenjati svijet.

Lazar Dragojević

FRANJO MATKOVIĆ

Kako je krenulo to karijerno ludilo pod šifrom "Netflix is calling", "HBO is calling"? Prvi si crnogorski glumac koji je uletio na najmoćnije streaming platforme…

- Na kraju prve godine studija glume dobivam glavnu ulogu u nizozemskom filmu "Take me somewhere nice". Casting direktorica Timka Grahić pozvala me na audiciju za film. Prolazim u uži krug. Na drugom castingu sam nekako osjetio klik s redateljicom. Bio je i treći casting i nakon toga usred vožnje autobusom prema Podgorici dobivam poruku da se hitno vratim u Sarajevo jer sam dobio glavnu ulogu Denisa. Film je pobijedio na Sarajevo Film Festivalu i osvojio brojne nagrade. "Take me somewhere nice" je moja prva i glavna filmska uloga i nešto toliko značajno u mojem životu. Taj film je obilježio mene i moj glumački početak. Toliko toga sam naučio od predivne i pretalentirane redateljice Ene Sendijarević. Sniman je tijekom mojeg glumačkog oblikovanja, tako da sam dobio šansu sve ono što sam učio na akademiji sublimirati u lik Denisa. Kao student sam snimio još nekoliko filmova, a dobio sam i ulogu u španjolskoj Netflix seriji "Feria" i pola godine snimao u Barceloni. Tijekom tog snimanja stigla je i uloga u britanskoj seriji "Then You Run" u produkciji Sky televizije koju sam snimao u Berlinu i Hamburgu. Trenutno snimam jednu švedsku seriju u Slovačkoj i Letoniji. Kad su me nazvali iz Netflixa, tražili su da razgovaraju s mojim agentom. Još uvijek me hvata smijeh od te situacije. Kakav agent, ljudi moji. Instinkt mi je odmah proradio jer sam vidio da su to ozbiljni pregovori i da će me pojesti za doručak. Nazvao sam Narcisu Cvitanović, producenticu s kojom sam radio kazališnu predstavu "Osramoćeni" u režiji Dine Mustafića. Sjećam se da sam tada bio zadivljen kako ta žena vrhunski profesionalno radi svoj posao. I tako je krenula moja međunarodna karijera i njezina karijera filmske agentice. Dva u jedan. Nevjerojatno je sposobna i u nju imam maksimalno povjerenje. Plivati u tom svijetu bez dobrog agenta nije moguće.

Kako se tvoja generacija čupa iz ralja prošlosti? Tko danas može biti apolitičan u ludom društvu u kojem plutamo. Da čujemo tvoje bjesove, nemoći, strahove…

- U našoj kući nikada nije bilo mjesta za politiku. Roditelji nas nikada nisu trovali time. U smislu da se žestimo u prazno. Smatram da je hranjivo biti upućen u sve što se događa. I civilizirano emanirati pacifizam na svim razinama. Ja sam rođen nakon rata i ne gledam ljude po nacionalnosti. Na mojoj je klasi bila djevojka iz Srbije, ja iz Crne Gore, jedna iz Hercegovine, jedan iz Bosne i jedna djevojka iz Sarajeva. Cijela bivša Jugoslavija. Nisam podojen mržnjom, samo ljubavlju. Ali sam alergičan za sve neuralgične točke ovog društva, a ima ih nebrojeno. Osjećam se nemoćno pred svim oblicima homofobije, ksenofobije, femicida, odnosa prema migrantima i uopće ljudske agresije nad slobodom. Ja to nazivam demonima Balkana kojih se mnogi ne žele osloboditi. Mene to frustrira kao mladog čovjeka i ne mogu biti indiferentan prema svijetu u kojem živim. I tu se otvara i ta identitetska priča. Ja bih kao trebao pripadati generaciji Z, ali ne osjećam se tako. Više sam neka međugeneracija. Mi smo ovi koji nismo ni tamo ni ovamo. Neki lutalice. I onda mi samo ostaje da živim svoju istinu o slobodi. Da je glasno živim. A imam i jednog ludog u sebi koji se nemalo puta bio spreman potući da obrani gay frendove ili bilo kakav oblik agresije i nepravde. Učili su me da se znam obraniti i da znam obraniti druge kad treba.

Formula i terapija za preživljavanje "pod teretom" svjetske slave koja očito navire u tvoj život?

- Svjestan sam da mi se polako događa svjetska karijera, ali na sve te velike setove i snimanja uvijek ide Lazar, profesionalac koji ozbiljno shvaća svoj poziv i koji je istovremeno zaigran, blag i otvoren poput djeteta. Ne zanosi me i ne malformira taj svijet. Samo me veseli. Donosi mi još veću skromnost. Zahvalan sam životu što me podržava u onom što najviše volim raditi. To je vjerojatno zato što imam tu čvrstu bazu ispunjenja od najranijeg djetinjstva i što mi karijera ne puni rupe i rane, nego me nadograđuje. Ništa ja to ne mistificiram. A i sreća me pratila. Znam da sam ugodan suradnik i da uvijek sa sobom donesem lakoću i smijeh. Najveći kompliment koji sam dobio u životu je onaj od nadglumice Jasne Đuričić. Nakon snimanja HBO serije "Znam kako dišeš" mi je rekla: - Lazare, s tobom je tako lako i lijepo raditi. Moji apsolutni muški glumački uzori na domaćem terenu Goran Bogdan, Bojan Dimitrijević, Aleksandar Radulović i Ermin Bravo imaju jednu zajedničku osobinu koja je njihova najveća snaga. Skromnost. Organska i opipljiva skromnost. To bih volio zadržati.

Ljubav kao stanje. Ljubav kao odnos. Ljubav kao ljubav. Je li nas društvo pretvorilo u potrošače ljubavi, a ljubav postala roba na tržištu, ponuda i potražnja s mnogo raznih opcija. Što Lazar može reći o ljubavi?

- O ljubavi ću nešto više moći reći kasnije u životu. Uzimam veto na tu temu jer ljubav ne mogu verbalizirati. Još. Premoćna je da bih je svodio na neki kratki odgovor. Za mene je poput daha. Pogonsko gorivo za život. Gradivno tkivo. Nije samo partnerska. To sigurno. Vidim je u poeziji, vidim je u Shakespeareu, osjetim je u svakom djeliću sebe. Moji roditelji su eklatantni primjer da i brak kao format ljubavi može opstati u ovo suvremeno ludo doba. Trideset godina su zajedno, četiri puta su se u tom istom braku ponovno fatalno zaljubili. A ono jedino što sam naučio promatrajući ih u tom plesu je da su uvijek razgovarali. Zdrava atmosfera i razgovor, razgovor, razgovor. I najteže i najljepše životne izazove su preplivali kroz razgovor. Dajući prostor jedno drugome. Vraćajući projekcije i očekivanja sami sebi. Kako stvari stoje na svijetu, oni će uskoro biti uzorak za Guinnessovu knjigu rekorda.

Money, money, money, must be funny, in a rich man‘s world. Money, money, money, always sunny, in a rich man‘s world. All the things I could do, If I had a little money… kako Lazar pleše kad je riječ o novcu? Jesi li osjetio moćni afrodizijak koji nam izručuje lova?

- Znate što ću vam reći. Najbolje sam se u životu provodio kad nisam imao para. Ali stvarno najbolje. Neimaština budi najveću kreativnost. Stvarno vjerujem da u novcu čovjek može istinski uživati samo ako ima iskustvo da ga i nije imao. Prvi veći novac osjetio sam prije tri godine kad su počeli sjedati prvi glumački honorari od serija. Kupio sam si kabriolet. Mislio sam da mi to treba kao neki simbolički čin. Odmah sam shvatio da je to iluzija kad sam se provozao u njemu. Imam fatalni odnos prema glumi, ali nemam fatalni odnos prema novcu. U njemu najviše uživam ako ga potrošim s nekim i za nekog.

Jesu li te progutale društvene mreže i gadgeti?

- Društvene mreže su jezik današnjice. Iluzorno je išta komentirati jer komentiramo u odnosu na neku prošlost koja nije ovdje i sada. Poziv za casting u seriji sam dobio preko Instagrama. To je danas kao osobni dokument. Nemaš Instagram - nema te na sceni. Nisi prisutan. Važno mi je da sam u svakom trenutku svjestan opasnosti te iste igre. I da je doziram. Jer me ne zanima skrolati po tuđim, nego živjeti vlastiti život u svakom trenutku. Ne zanima me uspoređivati se s drugima jer si time oduzimam vlastitu autentičnost. I naravno da je cijela virtualna revolucija na trenutke zastrašujuća i bolesna, ali dok je moj najveći fetiš uzeti knjigu u ruke i isključiti mobitel i na dva dana ako treba, znam da nisam obolio od tog planetarnog virusa. Doziranje je moja terapija.

Film je, zapravo, tvoje organsko mjesto? A sa svakog svjetskog snimanja uporno i posvećeno letiš na daske Crnogorskog narodnog kazališta… stalno se vraćaš kazalištu u zagrljaj.

- Obožavam film. To je magija za vječnost. Kamera i ja se volimo jako, to je ljubav koja je počela davno i koja će trajati do kraja mog života. Pred kamerom se osjećam kao u maternici. Sean Penn je tu moj guru. Možda malo i zato što mi govore da izgledam kao on. Ali obožavam ga. Veliki glumac. Taj ide iz krajnosti u krajnost. Znam sve njegove uloge napamet. Zaljubljen sam u seriju "Breaking Bad" i u "Kuma", "Casablancu", "Bilo jednom u Americi", "Lepa sela lepo gore". Ali kazalište je ipak moja glumačka meditacija. Nešto od čega neću nikad bježati. To je moje utočište. Moj zanat, trening, interakcija, živa materija, sadašnji trenutak... i svaka predstava mi donese nešto drugo. Kad stanem na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta - znam da sam doma. I tako sam sretan da me zovu. Kazalište je svakom glumcu reality check.

FRANJO MATKOVIĆ

Da provjerimo još jednom tu tvoju ludu adrenalinsku kartu hobija. Postoji li išta na svijetu što može oslabiti tvoje adrenalinske baterije?

- Volim snowboard, skateboard, jašem konja, volim capoeiru i brazilski jiu-jitsu, u oba imam plavi pojas. Bavio sam se gimnastikom. Sviram. Pjevam s bendom. Bavim se tijelom i vješt sam u tom smislu jer ga doživljavam kao veliki resurs. Obožavam plesati u klubovima i to me uvijek odnese. A divlji sam malo i ne drži me mjesto. Probao sam meditirati, ali ne ide još. Odnese me ta luda glava koja stalno želi akciju. Metode umirivanja još će malo pričekati. Da nisam glumac, vjerojatno bih bio profesionalni lopov jer ne mogu ni zamisliti da nešto drugo radim.

Kreativno vodstvo ROMANO DECKER

Fotografije FRANJO MATKOVIĆ

Styling ANA NIKAČEVIĆ

Make-up SIMONA ANTONOVIĆ

Stilist kose ANTE PAŽANIN