Malo kazalište iznjedrilo je troje vrsnih izvođača: Razgovarali smo s Dominikom, Linom i Anom

Njih troje dolaze iz različitih dijelova Hrvatske - od Pule, Nove Gradiške do Virovitice - a putovi su im se prvi put ipak susreli u Osijeku gdje su studirali glumu i lutkarstvo. Sljedeća točka njihovog susreta bilo je Kazalište lutaka Zadar koje im je dalo priliku za profesionalnu aktualizaciju. Dominik Karakašić iz Nove Gradiške, Lino Brozić iz Pule i Ana Cmrečnjak iz Virovitice svoj su privatni i poslovni smiraj trenutno pronašli upravo u tom dalmatinskom gradu gdje predano oživljavaju kulturnu scenu i s puno optimizma vjeruju u rast i napredak kulturnog sektora u tom petom najvećem gradu u državi. Talentirani, duhoviti i skromni otkrili su nam svoj odnos prema predstavi "Kugina kuća" koja je svojom melankolijom u kojoj je skrivena (kako to obično bude) dublja političnost oduševila kako mlađu tako i ponešto stariju publiku.

Dominik Karakašić

Mate Petričević

Što vam se čini da je zapravo tema "Kugine kuće"?

Dominik: Mislim da temu naše predstave ne treba formulirati kao izjavnu rečenicu nego više kao pitanje. Treba li staviti kolektivno dobro ispred vlastitog i zašto? Ako je greška počinjena u dobroj namjeri, smatra li se ona greškom? Može li se čovjek iskupiti?

Lino: Nedavno se cijelo naše društvo svakodnevno borilo s pitanjem koje tematizira Šenoa. To je pitanje kolektivne tj. individualne odgovornosti prema zlu. U našem slučaju to je bio koronavirus, za kojeg smo znali da je oko nas, da ulazi među nas, ali smo ipak nekad vagali hoćemo li ostati doma ili ipak otići na posao, iako smo zaraženi. Naši razlozi "izdaje" su često bili puno banalniji od onoga o kojem Šenoa piše. Majka Jela izdaje selo kako bi spasila vlastito dijete od kuge. Možemo li osuditi njezinu odluku?

Ana: Često se susrećemo sa situacijama u kojima biramo nešto u svoju korist, ne nužno kako bi napakostili drugima, već kako bi nama bilo ugodnije i lakše to nešto prihvatiti. Mnogo je poslovica koje mogu opisati temu "Kugine kuće", od one "sve se vraća, sve se plaća", "kako siješ tako ćeš i žeti" ili "naneseš li drugome zlo, zlo će ti se vratiti" pa sve do "tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada". U ovom slučaju Jela je odlučila žrtvovati cijelo selo za život svoga sina, iako nije znala da će i on nastradati.

Tko u tom duelu zapravo pobjeđuje - dobro ili zlo? Kako kao izvođači to doživljavate?

Dominik: Iz svog kršćanskog nauka vjerujem da dobro pobjeđuje, i ono bitnije, nikad neće biti drugačije. Kao izvođač mislim da služim kao medij prijenosa toga, a moj doživljaj samog djela, tematike, poruke događa se više tijekom procesa rada na predstavi, što uvelike ovisi o kreativnom timu predstave, koji je u ovom slučaju bio fenomenalan.

Lino: U ovoj priči pobjeđuje zlo. Bitka dobra i zla je vječna i ne mogu sa sigurnošću reći tko će na kraju pobijediti. Ali usuđujem se tu bitku usporediti s ciklusom koji ima majka priroda te onom starom da nakon svake oluje dolazi sunce. Tako je i s ovom pričom.

Ana: U ovom dijelu, odnosno predstavi, u bitci dobra i zla, pobijedilo je zlo. Mlada Jela je ostala bez sina i to će je progoniti do smrti, a kroz cijelo selo je prošla kuga. Nedavno sam pročitala jedan citat: "Na kraju će sve biti dobro, ako nije dobro – nije kraj". Kao izvođačica sam se kroz proces često osvrtala na taj citat, jer uvijek postoji tračak nade, ta mala iskra koja je dovoljna da sve ponovno pokrene. U "Kuginoj kući" se život ponovno obnovi i bez obzira na to što Jela ne doživi sretan kraj, doživjet će ga selo, ne odmah, već nakon nekog vremena, ali s obzirom na to da sam spomenula poslovice u prvom odgovoru, spomenut ću jednu i sada: "strpljen – spašen"! Dakle, ako sve pogledamo iz šireg kuta, dobro uvijek pobjeđuje zlo.

Lino Brozić

Mate Petričević

Što je osobito važno za igru s lutkom? Jer ona je vaš ravnopravan suigrač?

Dominik: Prvo pravilo je sebe poništiti, a staviti lutku u prvi plan. Bez toga nikako. Svi znamo da je kazalište kolektivni posao, ali u lutkarstvu to još više dolazi do izražaja. Lutka živi samo ako joj animatori udahnu život, a ako je više animatora na jednoj lutki,a to je čest slučaj, od njih se zahtijeva savršena sinkronizacija, uigranost i međusobno praćenje. Nema mjesta za improvizaciju, grešku jednog animatora moraju ispratiti i drugi animatori, tako da uvijek treba biti spreman. Jesmo li mi u tome uspješni, to neka publika procjeni.

Lino:Lutka može sve ono što glumac ne može. Letjeti, teleportirati se, hodati naopako, prkositi vremenu i prostoru. I prenijeti emocije koje glumac možda ne može. Upravo zato je važno da osoba koja animira lutku ima na umu kako granice mašte ne postoje. Igra je najvažnija, osloboditi se i biti kao dijete kojem ništa nije nemoguće.

Ana: Lutka je apsolutno ravnopravan suigrač, nekad možda i zahtjevnija nego glumac. Zašto? Kad se glumac zatvori iza svojeg lica i svojih manira, teško ga je navesti na drukčiji put, a kad se isti taj glumac oslobodi kroz lutku onda ga je još teže zaustaviti i obuzdati iza svih mogućnosti koje otkriva u lutki. Za igru s lutkom iznimno je važna koncentracija i odgovornost prema suigri s kolegama. Animacija jedne lutke u troje je posebno zahtjevna jer se moramo uskladiti kako bi izgledali kao jedno. S Dominikom i Linom je to bilo poprilično lako i ovim putem ih želim pohvaliti jer je Rade kojeg smo animirali bio vrlo živahan. Najzanimljivije je igrati s lutkom kao partnerom u odnosu lutka – glumac. Kad je lutka u fokusu, a animatori poništeni, nevidljivi, često pomislim da je to pravi mali glumac, kao da na sceni igram s mladim partnerom, a ne s lutkom koju animiraju kolege. Redatelj, Ivan Planinić, je mogao napraviti audiciju i odabrati jednog dječaka da igra Radeta, ali onda bi nestalo čarolije iz većine scena u predstavi. Naš Rade leti i skače po zraku, a za glumca je to neizvedivo. To je zapravo čar lutkarstva jer je u lutkarstvu sve moguće.

Što vam se čini da danas djeca odnosno mladi žele od lutkarskog kazališta? U ovoj pomami digitalnih užitaka kojima su preizloženi?

Dominik: Ne možemo staviti djecu i mlade u istu kategoriju jer mladi ne idu u lutkarsko kazalište, to je činjenica, osim ako im nije naređeno od strane škole. Kod djece je divno što su najiskrenija publika i vrlo brzo će pokazati drži li im predstava pažnju ili ne. Čak i dobaciti uvredu ako ste im dosadni. Ali ako im se svidite, očekujte najbolju moguću podršku. Pjevat će tvoje songove glasnije od tebe.

Lino:Danas je svim vrstama kazališta vrlo teško biti u koraku s raznim sadržajima i formama koje se pojavljuju i dostupna su djeci i mladima. Ne znam da li bi bilo ispravno da lutkarsko kazalište prati trendove te im se tako pokuša približiti. A opet nisam siguran ni da lutkarsko kazalište mora tražiti utjehu u tradicionalnim formama, klasičnim pričama i zastarjelim vrijednostima. To je producentsko tj. ravnateljsko pitanje na kojeg trenutno nemam odgovor. Svakako smatram da ima prostora za napredak.

Ana: Istina je da su mladi preizloženi tehnologiji i društvenim mrežama, ali zanimljivo je koliko pažnje imaju za vrijeme predstave. Već smo imali nekoliko izvedbi za više razrede osnovne škole jer je upravo Kugina kuća dio lektire i lijepo je igrati za tako zainteresiranu publiku koja je na tren zaboravila na Tik Tok, Instagram i slično. Mislim da je u ovom slučaju od velikog značaja što je Kugina kuća neverbalna predstava, odnosno sve se odvija uz pratnju glazbe, mladi ne gube koncentraciju jer prate što se događa na sceni. Ne mogu sa sigurnošću odgovoriti što danas mladi žele od lutkarskog kazališta, ali mogu zaključiti da se određena djela i razne tematike, mladima bliske ili ne, mogu vrlo dobro prikazati kroz lutkarsku predstavu. Na taj se način kazalište i lutkarstvo može približiti mladima pa će djeca i mladi razvijati svoju maštu, učiti će kako se izražavati i smatram kako to treba njegovati jer je to dio njihovog kreativnog razvoja. Kazalište postoji jako dugo i ništa ga ne može zamijeniti, zato je gušt vidjeti popunjena sjedala djecom koja s punom pažnjom prate bilo koju predstavu.

Ana Cmrečnjak

Mate Petričević

Iako u našoj kulturi postoji predrasuda da je lutkarsko kazalište namijenjeno samo djeci i mladima, ova neverbalna predstava to opovrgava. Što vam se čini da ova predstava nudi "odraslima"?

Dominik: Predrasuda da je kazalište lutaka samo za djecu postoji valjda od početka prošlog stoljeća, međutim nije svugdje tako, ali kod nas, nažalost, i dalje je. Kad će se promjena dogoditi, tko zna. Jedna od meni najboljih predstava uopće koje sam pogledao bila je lutkarska predstava - Čehovljev "Medvjed", Moskovskog lutkarskog teatra. Ova naša predstava, pored fiksne napisane priče, ostavlja prostor za različita iščitavanja. Ona se drži originalne priče, međutim sinergija glazbe, svjetla, pokreta i animacije daje dovoljno prostora kako ovo ne bi ostalo na razini čiste zabave.

Lino: Iskreno, robovi smo predrasuda do te granice da dopuštamo da one diktiraju kazališnu infrastrukturu u našoj zemlji. U prosjeku 90% lutkarskih predstava u Hrvatskoj i jesu za djecu. Prema tome to više nije predrasuda nego istina. Jesu li lutkarske predstave samo za djecu jer ih takvima radimo, ili samo djeca dolaze gledati lutkarske predstave? Kugina kuća nije predstava za dječicu već za one +12, a mislim da više poruka prenosi onima starijima koji će u ovoj priči pronaći mnogo tema za razmišljanje, kao što je npr. kolektivna odgovornost o kojoj sam ranije govorio.

Ana: Svaku lutkarsku predstavu namijenjenu za djecu i mlade može pogledati odrasla osoba, ali svaku predstavu za „odrasle“ ne mogu pogledati djeca jer je ne bi razumjeli. Mislim da je to glavni razlog zašto je većina lutkarskih predstava namijenjena za najmlađu publiku. Bitno je da postoje i one lutkarske predstave koje su za starije. Kugina kuća je namijenjena onima 12+ pa i odraslima jer otvara niz pitanja, prikazuje situacije u kojima se možda netko iz publike pronalazi. To ne moraju biti doslovne situacije, može biti sitnica koja podsjeti na nešto i dovoljno je da se gledatelj zapita ili pronađe odgovor koji je dugo tražio.