Kada smo pitali Marka da se predstavi kroz bend KOIKOI, dao je beskrajno simpatično - skroman odgovor: "Ja sam Marko Grabež. Imam 31 godinu, iz Beograda sam i surfam iz dana u dan kroz dva zanimanja. Jedno je krenulo kao hobi, pa je postalo dosta ozbiljno, za drugo sam završio Fakultet dramskih umetnosti, pa onda i počeo raditi u kazalištu, na filmu i serijama. Svirao sam klavir, pa gitaru, pa imao jedan bend u srednjoj školi, pa onda pod "stare’" dane osnovao KOIKOI zajedno s Gizmom. Gizmo je svirao bubnjeve i u prethodnom bendu u kome smo zajedno bili "CheGuerillaz"’. Gizmo je netko s kim sam želio nastaviti svirati i netko s kim ću vjerojatno svirati dok budem bio u stanju, ako me bude trpio, naravno. KOIKOI je svoj život nastanio kod njega u dvorištu. Žarkovo je rodni kraj benda i tu imamo i probe. Obiteljska kuća, roditelji njegovi koji trpe naša tandrljanja iz podruma. Tri bebe u kući, koje svrate na probe. Dvorište sa psom Vučkom, mačkom Terezom, Koikoi ribicama u fontani. To je naš ambijent u kom nastaje muzika. Nije loše?"

E taj bend 17.studenog možete pogledati i poslušati u zagrebačkoj Močvari. Na pitanje kamo dalje nakon Močvare, Marko duhovito otkriva ambicije benda: "Nastupi na svim najvećim festivalima u Europi poput Primavere, Roskilde, Glastonbury…Europske turneje i vidljivost na europskoj indie sceni." Marko, uz to što je vrstan glazbenik, renomirani je mladi glumac koji igra u kultnom beogradskom kazalištu Atelje 212, a široj je javnosti postao poznat s ulogom inspektora Božidara Zečevića u seriji "Senke nad Balkanom 2", a zablistao je i kao Mihael Berg, glavni junak drame "Čitač" u Beogradskom dramskom pozorištu u režiji Borisa Liješevića koja je prije godinu dana gostovala i u ZKM-u.

Drugi nastup u Močvari – što možemo očekivati?

- Mnogo znoja i topljenja, gužvanja i grljenja. Očekujte snažan energetski naboj, kompenzaciju i iskupljenje za prvu našu pandemijsku Močvaru iz 2021. Dakle, apsolutno sve suprotno u odnosu na taj koncert i silne covid mjere, neznojenje, distanciranje i maskiranje. Ovoga puta padaju maske. Poželjno je i da se antibakterijski gelovi ostave kod kuće i dođe malo uprljan, a ode iz močvarnog mulja Save i Misisipija još prljaviji. Za to se spremamo i za to živimo. Mnogo je koncerata prošlo kroz naše ruke i noge od prvog koncerta s Trnjanskog nasipa do danas, 80-ak, tako da vjerujem da smo i naučili ponešto usput.

Kada biste trebali definirati vaš glazbeni stil, rekli biste...

- Rekli bismo "bolje ne pitaj"… otvorit ćeš Pandorinu kutiju. Mada iskreno, oduvijek su me nervirali bendovi koji ne umiju da definiraju svoj zvuk u tri rečenice. Imao sam često dojam da dodaju neki nivo pretencioznosti i posebnosti, jer ne mogu točno da postave žanrovske odrednice. A onda sam počeo i sam da upadam u iste zamke, jer zapravo to nije uopće lako sklopiti. U našem slučaju posebno. Pjesme se od jedne do druge već dosta razlikuju, u nekim slučajevima čak nemaju nikakvih sličnosti. Na jednom albumu imamo pjesmu kao što je Misisipi, recimo ugrubo neki stoner i s druge strane Krinolinu kao neki mellow pop plesni. Pa onda ako je netko čuo samo jednu od te dvije pjesme bude poprilično iznenađen našim tumačenjima i odrednicama. Rekao bih da se od početka trudimo da ne razmišljamo o žanru, već o slobodi da pjesma ode u bilo kom smjeru tijekom probe. Mislim da su naši vokali nešto što postaje zaštitni znak benda i kroz njih zaokružujemo i pravimo poveznicu pjesmama. Jako nam je zabavno što nova muzika koju spremamo, nema toliko sličnosti s prvim albumom. Za sad. Vidjet ćemo u kom trenutku će da se KOIKOI-zuje.

Kakva je recepcija vašeg rada? S obzirom na izostanak kritičke misli u medijskom polju?

- Mislim da smo na samom početku benda bili u jednoj dosta unikatnoj poziciji u odnosu na druge alternativne bendove s obzirom na to da sam ja ipak, prije KOIKOI-a, imao određenu vidljivost i prepoznatljivost kroz svoj glumački rad. Samim time nam je možda bilo lakše u tim prvim koracima benda i da učinimo lakšim i bržim put ka medijskoj vidljivosti. Medijima je mnogo jači klikbejt na link gdje su glumci i što rade, nego da indie rock bend iz Srbije ima novi album. Na početku sam molio novinare da ostave pitanje, dva za bend, da nisu baš sva pitanja o glumi, danas sam već recimo u situacijama gdje podsjećam novinare da sam još uvijek glumac. Zeznuto je to svakako, kako ustvari percepciju kod ljudi, u javnosti, najviše sam da gradiš. Moram priznati kako sam Instagram napravio recimo isključivo za promociju benda, ali onda shvatiš da ako samo izbacuješ kontent benda, time šalješ poruku ‘"ovo me više interesira" i postaješ samo muzičar, što u suštini nije istina, niti sam ikad želio. Samo što filmske produkcije i kazališta imaju svoje medijske kanale, pa onda mislim da ja ne moram toliko prostora kod sebe praviti

O čemu vaše pjesme jesu ili nisu?

- Pjesma je savršen format za otkrivanje prljavog veša i svega onoga što ne bi smio tako lako da podjeliš s ljudima, a pritom da prođeš bez osude ili posljedica, a na kraju još i pjevaju tvoj mrak i frustracije. Ima li veće prevare? Pjesme su o nama, o onome što je u nama i što želimo van sebe. Često zavijeno u neku možda apstraktniju strukturu i narativ koji ne gađa s porukom i namjerom direktno u lice. Znamo samo da tekstove ne volimo kad su motivacijski ili odgojni. Tipa nemoj ovo, napravi ovako. Ili budi sretan, ne misli na to, skači itd… Neće biti nikad toga, jer kad čujem da me netko tjera da se veselim u pjesmi, sve bih kontra veselja, iako sam bio okej skroz do tog trenutka. Pjesme neće nikad biti moralizirajuće. Mislim ni dnevno političke teme nisu neka naša šalica čaja. Trudimo se da uvijek postoji trunka univerzalnosti i nade da tekst komunicira i s nekim za 50 godina. Siguran sam da svi stremimo k tome, pa nekad uspijemo više, nekad manje, ali zadovoljavanje s aktualnostima nikad nije bila niti će biti KOIKOI stvar.

Tko je glavni "krivac" vaše glazbe?

- Krivaca je mnogo. Ne znam ni odakle bi počeo. Da li od Manchester scene ili Bristolske trip hop scene, domaćeg hip hopa, MTV- ja, rejvova, dub-a, dnb,techna, Vlade Georgijeva, Zdravka Čolića. Naravno da je prejak utjecaj i glazbe naših roditelja - bluza, zlatne ere sedamdesetih, pa onda i novog vala kod nas. Doduše, nas su kao generaciju više formirali Brzi bendovi Srbije i scena kroz devedesete i rane dvijestisućite. Eyesburn, Sunshine, Kanda Kodža i Nebojša, Darkwood dub… i naravno Disciplina Kičme. Od mladih bendova dosta jak utjecaj na bend je imao i zagrebački bend Seine. Emilija i ja smo ih prije mnogo godina slušali u jednom klubu u Beogradu, tad se još nismo ni poznavali, ali nam je taj koncert ostao kao jedan od važnijih u životu. Također i bend Repetitor je neka vrsta roditeljske figure ii zvijezde vodilje svim mladim bendovima i poprilično je utjecala njihova muzika i pristup na čitavu Hali gali generaciju.

Marko Grabež i kolegica Emilija Đorđević.

MARKO TODOROV CROPIX

Što zapravo znači ime KOI KOI?

- U pitanju su ribice. Hrana za ribice je stajala na stolu u dvorištu u Žarkovu, pisalo je KOI, pa je postalo i KOIKOI. Ne znači mnogo. Nema neka posebna priča iza imena. Dosta je random. Tako nam i odgovara to labavo značenje, pa ljudi mogu da učitaju svašta. Ima tu nešto repetitivno u zvučanju što je možda neki indikator i za muziku, a i ne mora da bude. KOIKOI se spominje u pjesmi Pixies-a ‘’Where is my mind’’. To nismo tad znali, nego smo poslije ‘guglali‘ gdje se sve KOI spominje.

Kao glumac ste aktivistički nerijetko bili aktivni - imate li osjećaj da ste imali izbora i s druge strane, je li imalo smisla?

- Ja sam na temu glumačkog aktivizma u unutrašnjim lomovima i gotovo šizofrenim cijepanjima. S jedne strane, smatram kako je apsolutna odgovornost na svakom tko ima priliku i mogućnost da koristi javni i medijski prostor za nešto smisleno i značajno po društvo i okolinu, a s druge strane to se lako može pretvoriti u prostor samopromocije. Kao da je to neki onda full paket za pravog glumca. Kao i da mediji sad već očekuju da će nekoliko pitanja i komentara biti kritika trenutne vlasti i zarobljenih režimskih medija, kako bismo zadovoljili te neke potrebe unutar naših mikrosvjetova, koji suštinski ne komuniciraju ni sa kim van njega. Pogotovo što glumci kod nas nemaju više toliki utjecaj, jer su poprilično ocrnjeni kroz režimske klevete i laži. Tako da sada kada običan čovjek vidi glumca na TV-u kako priča bilo što o sistemu, van svoje uloge, počinje stvarati averziju, jer se to već negdje očekuje i nije nimalo iznenađujuće ni hrabro. Osobno se s tim ne slažem, mislim da je itekako važno i hrabro i da mnogo kolega zbog svojih izjava protiv režima imaju užasne probleme poput prijetnji njima i obitelji, ali ovdje samo govorim o jednom strašno lukavom sistemu devalviranja i uvjeravanja naroda da to što govorimo nema nikakvu vrijednost niti utemeljenost u istini. Mislim da su na red došli sportaši da se ohrabre i krenu da govore protiv vlasti. Tu leži ogromna snaga za pokretanje naroda. Imaju najjači utjecaj, zato ih toliko i drže u strahu i ucjenama. Mi smo se izlizali ili da ne budem nepravedno pregrub prema svojoj profesiji, mislim da su nas izlizali.

Kako vidite političko estetski trenutak u vašemu društvu, a kako u regiji?

- Evo još jednog glumca iz Srbije spremnog da razveže tiradu o zemlji u kojoj se sve raspada. Ali, stvarno se posljednje vrijeme jako trudim da ne ulijećem u tu pamfletsku ulogu, jer poprima već oblik nečeg besmislenog. Obraćamo se svi uglavnom istomišljenicima, samim tim nikog moj komentar o stanju u zemlji, regiji neće iznenaditi. Znamo svi sve. Užasno je. Svi smo loše i svuda je loše. U jednom trenutku smo vjerovali da je samo kod nas loše, a sad se već dozivamo pameti i uočavamo koliko je svuda jedan ponor ili maskiranje ponora, tako da estetski trenutak je trenutno nešto što me najmanje brine. Hvatamo se kiča i šunda i realityja kao pijani plota i krivimo ih za sve, kao da smo našli dežurnog krivca za sve, a u suštini to je toliko nevažno na kraju dana, jer je samo posljedica. Mnogo toga ima ultimativni primat da se promjeni poput ogromne gladi i neimaštine, pa zdravstva, školstva,pravosuđa dok dođe do kiča i šunda i neke tamo kuknjave alternativnih bendova kako nemaju svoj prostor za sviranje, mnogo će godina još proći, dok dođemo na red, jer tako i treba. A često mislimo da su naši problemi veliki.

MARKO TODOROV CROPIX

Kako razumijete unutarnje kreativne procese? Upravljaju li oni vama ili vi njima?

- Ne bih se usudio reći kako ću ikad uspjeti upravljati njima, iako se konstantno trudim izbjegavati svaki oblik mistifikacije kreativnog procesa i famozne inspiracije za stvaralaštvo. To je u velikoj mjeri trening, konstantnost u radu, razmišljanju i posvećenosti. To ne znači da se pridržavam takvog pristupa, ali znam kako bi trebalo. Mislim da mi je oduvijek teško bilo da sam stvaram u svoja 4 zida. Ovisnik sam o kolektivu. Oduvijek sam bio dio nekog kolektiva. Prvo kroz košarku, pa školu glume, pa glumačku klasu na fakultetu, pa jedan bend, drugi bend,kazalište Atelje 212 u kom radim, filmski projekti i serije u kojima sam sudjelovao. Uglavnom su kreativni procesi usmjereniji ka drugima, ka razmjeni. Sve što podrazumijeva zatvaranje u sobu i pisanje teksta, muzike, spremanje uloge mi je oduvijek išlo puno teže i sporije.

Intuicija za vas znači što....

- U srednjoj školi sam se na satovima filozofije za Schopenhauera najviše zakačio. Odmah se dogodila ogromna identifikacija i razumijevanje sebe i svojih postupaka. Osobno sam netko kome racio dolazi kao sekundarna stvar. I često ne mogu najbolje artikulirati svoje misli. Čini mi se da je ogroman faktor tome oslanjanje na intuiciju. Čini mi se da me je dobro služila kroz život, iako svi to kažemo, uvijek. Ljudi kažu, slušaj intuiciju, prati sebe itd.. a ja se uvijek pitam što ako to nije dobar put, što ako nije dobra tvoja intuicija. Netko i dalje čvrsto vjeruje svom osjećaju, a on može biti potpuno pogrešan. Stvarno bedak. Ne znaš ni kako se razuvjerava takav stav. Netko je to dobro smislio, da je intuicija neka nedodirljiva boginja koju ne smijemo problematizirati. Mislim da itekako treba, jer je ona nekad zamjena za lijenost ili sredstvo manipulacije na koje ne smiješ imati prigovor jer je "kao intuicija". Zapravo mora se uključiti mozak pa kad zapne, onda na osjećaj.

MARKO TODOROV CROPIX

Kada pomislite na literaturu, koja vas je ponajviše formirala, a koja rasformirala?

- Recimo da su me kao klinca donekle formirali Kerouac,Ginsberg i ostali bitnici i kontrakulturaš na čelu naravno s Theodoreom Rozsakom njegovom biblijom. Malo i Knut Hamsun, Camus i sve egzistencijalističko što jednog lijenog srednjoškolca za čitanje najviše privuče, jer ima najmanje stranica - "Stranac". Rasformirale su me i rasformiravaju me i dalje klasici poput "Sto godina samoće" i "Nepodnošljiva lakoća postojanja". A također i kulinarske knjige od kojih se fizički rasformiram. Yotam Ottolenghi je tu dosta kriv za rasformiravanje.

Kako "radite" na scenskom i intimnom bivanju? Duhovne, sportske prakse?

- S treniranjem i sportom sam u on/off odnosu. Zaletim se, pa stanem i tako u krug. Volim košarku, trenirao sam je jako dugo, pa se veselim svakoj rekreativnoj igri danas. Ma da ga je sve manje. Volim trčati.Nisam potrčao jako dugo. Išao sam u teretanu pola godine 3,4 puta tjedno i to mi je baš odgovaralo. Ali, očigledno i nedovoljno da nastavim.S obzirom da smo često u kombiju i da su koncerti poprilično intenzivni, toliko da bukvalno cijedim majicu poslije svirke, kao i tegljenje opreme, instrumenata, trudim se da, s vremena na vrijeme, odem na fizikalne terapije, namještanje kičme, masaže… Idem i na psihoterapiju, to je top!

Modni izričaj vam je važan – ipak, što to znači, što želite da govori?

- Jako važan. To puno znači za harmoniju u kući. Govori da će moja draga biti na foru: "fala Bogu da konačno dobro izgledaš". Već mi prigovara kako je prestala kupovati stvari za sebe, kad joj se svidi nešto, odmah ga adresira na bend, tako da najveću zaslugu za moj modni izričaj nosi ona. Klasičan Beckham. Imamo i oduvijek smo imali predivne i najbolje suradnike benda. To je nešto što krasi KOIKOI najviše. Prijatelji i prijateljice,umjetnici/ce, koji su prepoznali nešto lijepo u bendu i pronalaze svoj prostor unutar tog svijeta. Predivna i pretalentirana kostimografkinja Selena Orb je dosta često zaslužna za modni izričaj benda. Ona već žari i pali po svim relevantnijim kazališnim i filmskim setovima po regiji. Mnogo smo sretni i zahvalni što joj je radost da i nas oblači. Također još jedna predivna kostimografkinja Marina Kaplarević je dosta sudjelovala u našim kostimiranjima. Mnogo nam to znači kad vidimo da neko i pored silnih obaveza i akcija konstantnih, pronađe vremena, volje i ljubavi za nas.