Australska autorica prvi put je navukla tenisice u tridesetoj, a pitanje o motivima koji maratonce vode u borbu sa sobom, svojim tijelom i voljom izdržati do kraja, iznosi u knjizi "Na duge pruge".
„Zašto bi itko trčao maraton? To nisu nebitna pitanja i ja ih postavljam već godinama...Gotovo svi koji su me poznavali u mojim tužnim i bezobzirnim dvadesetima pozivali su me u stranu da upitaju kako to da se ljubiteljica džina i knjiga poput mene odrekla noćnih izlazaka zbog trčanja na duge pruge?”, otkrila je Catriona Menzies-Pike, autorica knjige „Na duge pruge”, nagrađivana kritičarka, esejistkinja, urednica knjiga i trkačica.
Ono što je toliko puta čula od članova obitelji, prijatelja, suradnika, susjeda, pa i neznanaca koje bi susretala putujući do odredišta utrka na duge staze - što je bio slučaj rano ujutro, prije jedanaest godina, kad je u prigradskom vlaku nadomak Sydneya naletjela na trojicu mamurnih mladića, omamljenih noćnih izlaskom. Vlak je bio pun trkača koji su se poput nje zaputili na polumaraton, a mladići su ih provocirali upadicama. Momcima nije bilo jasno zašto bi itko normalan, vikendom rano ujutro, htio otrčati udaljenost od 21,5 kilometra? A da o maratonu (43 kilometra) ne govorimo. Umjesto da ju naljute upadice, Catriona Menzies-Pike postavila je sebi isto pitanje. Potraga za odgovorom navela ju je napisati knjigu „Na duge pruge” koju je nedavno u hrvatskom prijevodu objavio VBZ.
Na vješto ispisanim stranicama autorica istražuje „karike” u lančanoj reakciji što su je u turbulentnom životu odvele u svijet trčanja. Među okidačima zbog kojih je nekadašnja glavna urednica neovisnog australskog internetskog portala New Matilda i umjetnička direktorica internetskog magazina The Conversation s trideset prvi put obukla tenisice – našao se gubitak roditelja u zrakoplovnoj nesreći. Udarac zbog kojeg je „izgubila tlo pod nogama” i potražila utočište u knjigama, naposljetku ju je naveo da napusti zonu komfora i otisne se u nepoznato, trčanje. Kako joj ciljevi na stazi postaju sve ambiciozniji, tako njeni odgovori o tome zašto to radi postaju intrigantniji i uvlače nas u svijet u kojem se nalaze sportaši istrenirani za ozbiljne maratone, ali i obični ljudi, entuzijasti: zajednička im je strast izdržati i doći do cilja. Nekome je to četrdesetak kilometara, drugi su sretni zbog kudikamo skromnije udaljenosti. Pritom autorica čitatelje spretno vodi kroz laicima nepoznati svijet: kako se stranice nižu, postaje zanimljiv i onima koji (zasad) nisu odlučili navući tenisice.
Treba reći i to da je autorica knjige „Na duge pruge”, koju su upornost i želja promijeniti život odveli od parkova i plaža u Sydneyju do maratona u New Yorku, istražuje i malo znanu povijest ženskog trčanja. Ukratko, sve je počelo s odvažnim ženama koje su se, praćene izrugivanjem, suprotstavile muškarcima u natjecanjima u pješačenju u 19. stoljeću. Primjerice, jedna je Škotkinja „uhićena zbog remećenja javnog reda i mira jer je 1833. pokušala prehodati 154 kilometra u 24 sata”, navodi autorica. Koraci su se s vremenom ubrzali u trk, pa je 1903., u utrci od 12 kilometara od Pariza do Nanterrea sudjelovalo dvije i pol tisuće dama koje se bave modom: prodavačice, krojačice i modeli. Gledatelji su im, uglavnom, klicali.
Na drugoj strani Atlantika, na Vassar Collegeu u SAD, sudionice prvog ženskog natjecanja u atletici morale su 1985., zbog ćudoređa, trčati skrivene stablima. Jedini muškarac na tom (bizarnom) natjecanju bio je sudac. U Parizu su 1922. održavane prve Svjetske igre za žene. Iste godine,”Američki atletski savez odredio je 200 metara kao najveću dužinu na kojoj se atletičarke smiju natjecati u toj zemlji... Nekoliko žena se pobunilo pa su organizirale ženske utrke koje su uključivale veće udaljenosti”, piše Catriona Menzies-Pike, dodajući da je nakon brojnih rasprava i zgražanja dogovoreno da se u Olimpijske igre u Amsterdamu 1928. uključi pet disciplina za žene, među njima i utrka na 800 metara, navodi australska maratonka.
„Tri trkačice tada su srušile rekord, ali su preostale tri kolabirale na ciljnoj liniji... Sportske organizacije i razni čuvari javne dobrobiti protisnuli su Međunarodni atletski savez da ukine ženske dugoprugaške utrke. Žene se nisu smjele natjecati na 800 metara na olimpijskoj razini sve do 1960. godine”, zaključila je Catriona Menzies-Pike.
Riječ je, dakako, o sažetoj vremenskoj liniji ženske borbe za pravo na trčanje - koliko god mogu i žele. Danas se štošta promijenilo, no vrijedi podsjetiti se na to da su se žene dugo morale boriti - i za pravo na trčanje. Intrigantni detalji o tome kako su se trkačice obračunale s predrasudama i primitivlukom te svaka na svoj način, postale dio (ženske) predaje o čeličnoj volji sve samo ne "slabijeg spola", nalaze se u knjizi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....