Dramski pisac, scenarist i redatelj te novi umjetnički direktor Pula Film Festivala otkriva kako mu izgleda život između Beča i Zagreba, u kojem je rođen prije 54 godine, zašto stariji sin mrzi njegove filmove te kako se rekreira sa suprugom i njenim prijateljicama.
Kakve novosti očekuju gledatelje na Pula Film Festivalu?
- Novi filmovi. Nemamo ih puno, ali imamo sreću da su stvarno dobri.
Što za vas kao filmaša znači naš najstariji filmski festival?
- Mislim da je Pula poput jedne stare dame kojoj treba redizajn. Naime, nisu se pratile suvremene tendencije svjetskih nacionalnih festivala koji vrlo agilno promoviraju domaću kinematografiju. Kod nas to više izgleda kao toksični sajam taštine. Zato u festivalski žiri, osim domaćih filmaša, dovodimo i ugledne strance, poput poljskog redatelja Pawela Pawlikowskog i Mimi Plauche, umjetničke direktorice festivala u Chicagu.
Sjećate li se svog prvog pulskog festivala?
- Na Puli sam prvi put bio 1996. kao mladi urednik u dramskom programu HRT-a. Natjecao se naš film “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana koji je osvojio pregršt Zlatnih arena. Meni je to bila senzacija jer se radilo o svojevrsnoj prekretnici domaćeg filma u devedesetima. Sa mnom je bila i moja današnja supruga, tada još djevojka, i to nam je bio prvi zajednički izlet. Kako se onda toga ne bih sjećao?
Čitajte i: Davor Svedružić: ‘Kada me uhvati kriza nakon dvadeset odigranih predstava, pobjegnem na more‘
Gdje ste upoznali suprugu Elisabeth, austrijsku diplomatkinju?
- Slučajno, na jednom dramskom seminaru koji sam držao na Premudi, gdje je došla s polaznicima iz Austrije.
Koliko često dolazite u Zagreb?
- Zapravo godinama živim na dvije adrese. U Beč smo se vratili 2017., nakon devet godina koliko je supruga imala diplomatske angažmane u Pragu i Bukureštu.
Kakav ste vozač?
- Nestrpljiv.
Jeste li i sinove Nikolu i Andriju zarazili filmskom umjetnošću?
- Šesnaestogodišnji Andrija sprema se na prijemni iz glume u Engleskoj, a dvije godine stariji Nikola je teoretičar, filozof, veliki filmofil i moj najžešči kritičar. Mrzi moje filmove.
Što vas najčešće inspirira za pisanje scenarija?
- Dobar karakter i istinite životne priče. Scenarij za moj prvi film “Trešeta” nastao je iz istinitog događaja gdje tri kartaša nisu mogli pronaći četvrtog za igranje. Film “Ljubavni život domobrana” je pun mojih dogodovština iz fitness kluba, a “Ministarstvo ljubavi” inspirirano je jednim novinskim člankom.
Jeste li još aktivni član nekog fitness kluba?
- Nisam. Sada nedjeljom trčim po Prateru sa suprugom i njezinim prijateljicama.
Što vam u Beču najviše nedostaje iz Zagreba?
- Hrvatska toplina, klima i hrana.
A koje su prednosti života u austrijskoj metropoli?
- Nedostatak straha od države.
Koji vam je omiljeni filmski žanr?
- Pametna komedija. Onakve kakve rade Woody Allen ili Alexander Payne.
A najdraži filmski junak?
- Imam ih nekoliko - C. C. Baxter iz Wilderovog filma “Apartman”, Llewyn Davis braće Cohen te Miles Raymond i Jack Cole iz filma “Stranputica” Alexandera Paynea.
Na što vam nije žao potrošiti novac?
- Na kvalitetno putovanje i finu hranu.
Čitajte i: Robert Ferlin: ‘Kad sam zaljubljen onda poblesavim, a zaljubljen sam stalno, makar i potajno‘
Kakav ste kuhar?
- Izvrstan: sve što skuham ispadne jako dobro.
Imate li omiljenu izreku?
- Mrzim izreke i viceve.
Kako biste se opisali u tri riječi?
- Iskren, živčan, uporan.
Što mislite o cijepljenju djece protiv korone?
- Trebamo imati povjerenja u znanost, a biti solidarni s onima s kojima živimo u zajednici - bilo da je to EU ili Hrvatska. Moja oba sina cijepila su se svojevoljno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....