Film Jasne Nanut ”Sedmo nebo”

 PROMO
Osvrt Srđana Sandića

Pogledali smo film ‘Sedmo nebo‘: Maestralna uloga Mikića i priča za kojom žudi hrvatska javnost

Prvijenac do sada etablirane autorice kratkih filmova, redateljice Jasne Nanut oduševio je festivalsku publiku.

Prvijenac do sada etablirane autorice kratkih filmova, redateljice Jasne Nanut oduševio je festivalsku publiku.

Film "Sedmo nebo" je gotovo kao nijedan film u recentnoj povijesti hrvatskog filma izazvao takvo unisono oduševljenje. Svakako je to mjesto u zadnje vrijeme držao film Juraja Lerotića "Sigurno mjesto" – autobiografski informirana drama koja tematizira vječno stigmatizirano pitanje suicida.

Uradak Jasne Nanut na sinoćnjoj premijeri na ZFF-u pokazao je koliko je hrvatska filmska javnost gladna light priča koje tematiziraju svakodnevan, običan život na inteligentan i humorističan način. Radnja je jednostavna, kako u sinopsisu i piše (a da ne spojlamo previše):"Nino Radman je čovjek s previše žena i premalo vremena, hodajući recept za katastrofu. Pokušavajući priznati ženi da se zaljubio u drugu, traži pomoć "stručnjaka" čiji ga savjeti vode u još veći kaos. U strahu od žene, Ninova paranoja sve više raste, a on se pretvara u tempiranu bombu. Hoće li trijumfirati ili krahirati, otkriva ova komedija neočekivanih obrata, u kojoj je samo jedna stvar veća od Ninovih problema – njegov tlak." I tako i bi.

Maestralna (zaista!) igra Krešimira Mikića i Nikše Butijera uvode elemente teatarskih citata, imamo doslovni motiv teatra kroz scenografiju stvarnog teatra &TD u kojemu se odvija glumačka priprema, u filmu Jasne Nanut. Mogući je to citat šekspirijanske ideje toga da smo svi glumci na ovom svijetu i da se naši životi daju isprobati, uvježbati - ako nategnemo tezu. To upravo Mikićev lik radi u odnosu s Butijerovim: isprobava mogućnost izgovaranja njemu u tom trenutku važne istine, da želi životnu promjenu.

Likovi Ive Mihalić i Ive Jerković, supruge i ljubavnice stereotipno su submisivne, bilo svojom inercijom, bilo svojom "agresijom", zamišljenom ili izvedenom. One su u funkciji njegovih "muških"laži i manipulacija, strategija kojima zapravo ponajbolje, ali i dalje stereotipno izvodi paniku i užas krize srednjih godina. Hipohondrija, tlak, laži, preopterećenost poslom, žudnja za mladalačkom pažnjom i podrškom. Izvrsno utjelovljeno.

image
VEDRAN PETEH CROPIX

Film završava kako završava – ali ono što je važno je jasno – što poručuje, što propituje? A poručuje, propituje puno u svom naizgled skromnom zahvatu: zagrebačka kultura na kojoj se inzistira (predugo) je nešto što valja propitati – ima li u nama/njima samima toliko kulturne sterilnosti ili je sterilnost tek kamuflaža za nešto drugo, za neku drugu emocionalnu i kulturnu rupturu? Psuju li ili ne psuju naši protagonisti? Koliko su tjelesni i koliko ne pokazivanje tjelesnosti podilazi trenutnim purističkim tendencijama na kojima sve strane svijeta inzistiraju? Je li poliamorija dio rješenja i ima li smisla inzistirati na oživljavanju "braka"? Zašto smo toliko upisani u registre kulture laži? Ima li života prije ili poslije – laži? Kako to biramo? I je li kriza srednjih godina tek lažni izgovor za običan - kraj ljubavi?

Linker
23. studeni 2024 02:36