Zagrebačka arhitektica Željka Burić otkriva da je desetljećima čekala da joj se dogodi ovakav projekt te objašnjava zbog čega je vrijeme u koje je smještena hit serija zlatno doba domaćeg dizajna.
Po količini i vrsti radova to je najizdašnije razdoblje u našoj dizajnerskoj ostavštini. Široki društveni slojevi bili su zahvaćeni utjecajem kulture i vizualne estetike tog vremena, jer su grafička rješenja za plakate, novine, oglase, ambalaže raznih proizvoda bila pomno osmišljavana. Najpoznatiji avangardni umjetnici - Picelj, Srnec, Richter - autori su naslovnica, plakata u sferi kulture, Srnec radi vizualni identitet časopisa Svijet primjenjujući apstraktan vokabular, dinamičku igru geometrijskih oblika i sučeljava ih s modelima odjevenim po posljednjoj modi - govori Željka Burić (55), zagrebačka arhitektica i scenografkinja prve i druge sezone "Dnevnika velikog Perice", koja protekle 22 godine radi na filmskim produkcijama. Među njima su "Otok ljubavi" i "Quo vadis, Aida" Jasmile Žbanić, "Sve najbolje" redateljice Snježane Tribuson, "Ustav Republike Hrvatske" i "Svemu dođe kraj" Rajka Grlića...
Pola stoljeća nakon što je Krešo Golik napravio "Tko pjeva zlo ne misli" Željka Burić postala je dio ekipe serije koja u nekoj mjeri oživljava sjećanja na taj kultni zagrebački film. Neke su originalne predmete iz filma posudili od Muzeja grada Zagreba gdje se čuvaju sve ove godine. Pritom je radnja serije vremenski udaljena tridesetak godina od filma pa je trebalo itekako paziti na omjer nostalgičnih elemenata i stvari koje ilustriraju to novo doba u dizajnu i arhitekturi - šezdesete. Pripremali su se, kaže Željka Burić, u nekom laganom ritmu kroz povremene razgovore gotovo godinu dana, dok su posljednja tri-četiri mjeseca prije početka snimanja bila vrlo intenzivna.
Gdje ste tražili ideje, koju ste građu i materijale proučavali kako biste osmislili prostore za seriju?
- Šezdesete, to doba modernizma, urbanizacije, tehnološkog napretka, prosperiteta, razvoja države blagostanja, moja su fascinacija još iz studentskih dana pa mogu reći da se pripremam oduvijek, skoro da već desetljećima čekam da se dogodi ovakva serija. Ideje ne tražim, one su zapravo posljedica dugo nakupljanih informacija, slika i impresija iz svijeta koji gledam oko sebe, iz kojeg onda stvaram ovaj imaginarni svijet koji vidimo u seriji.
Što vam je bio najveći izazov?
- Uobičajeno, najveći je izazov smjestiti sve svoje i redateljeve želje i snove u ograničeno vrijeme i skroman budžet, naći zajednički stilski nazivnik brojnim lokacijama - a bilo ih je više od 50 - i pokazati što više Zagreba koji danas, 60 godina kasnije, izgleda podosta drugačije.
Kraj 60-ih je u svijetu pop kulture, mode, ljepote, načinu života znatno drukčiji nego početak dekade - koliko ste morali mijenjati scenografiju u odnosu na prvu sezonu?
- Period od tri godine, što je skok između prve i druge sezone, obično je prekratak da bi se u njemu odigrale neke velike promjene, ali kraj šezdesetih predstavlja intenzivno razdoblje u kojem se ljudi masovno sele u sasvim nove stanove, opremaju ih novim namještajem, a naročito novim kućanskim aparatima - jednima koje im štede vrijeme poput perilice rublja i drugima, poput TV prijemnika, koji im služe za zabavu i relaksaciju, a koji će postati novi centralni fokus doma stvarajući mjesto okupljanja obitelji. Naši junaci također se moderniziraju i više će se okupljati na kauču uz TV program nego uz objed i razgovor oko stola.
Najbizarniji način na koji ste došli do nekog od rekvizita sa snimanja je...
- Do svakog je rekvizita bilo teško doći, naročito zato što nam je trebao nov i funkcionalan (a tek mu je 60), ali imala sam fantastične najbliže suradnike koji su sve uspijevali pronaći. Ono što nisu, nacrtali su i izradili.
Na koji ste način prostore prilagođavali razvoju likova?
- U drugoj sezoni susrećemo mnogo više likova nego u prvoj pa je bilo važno precizno odrediti glavne osobine njihovih karaktera i pretočiti ih u lako raspoznatljive životne stilove. Tako Željka, primjerice, živi u uglancanom stanu u novozagrebačkom neboderu, Žnida u zapuštenom gornjogradskom ćumezu, a gospodin Fuller ima reprezentativan, prostran ured u centru grada.
Koji su za vas najblistaviji primjeri dizajna i arhitekture kraja šezdesetih u Hrvatskoj?
- Prije pojedinačnih primjera važnije je reći da je postojala vizija i plan razvoja, gradio se grad na velikom obuhvatu, planirala su se i gradila cijela naselja, gradila se infrastruktura. U takvom su velikom poduhvatu onda nastala i pojedinačna arhitektonska djela vrhunske vrijednosti. Nažalost, ograničeni ekonomski kapaciteti grada i politika koja je bila sklona izbjegavati previše kompleksne zahvate spriječili su realizaciju odista modernog, metropolskog Zagreba. Danas imamo samo zametke te ideje pa bih kao najblistavije izdvojila Zgradu društveno-političkih organizacija, popularnu Kockicu, arhitekta Ive Vitića i umjetnika Raula Goldonija, Ede Murtića i Jagode Buić čiji su radovi integrirani u njezinu arhitekturu. Tu je i zgrada nekadašnje Zračne luke Zagreb arhitekta Josip Uhlika, dizajnera interijera Bernarda Bernardija i signalizacije Aleksandra Arsovskog. Oba primjera izdvajam upravo iz tog sinergijskog principa rada svih umjetnika koji su ih oblikovali. Bez idealiziranja kompliciranih prošlih vremena, impresionira ideja koliko su bila prisutna takva cjelovita umjetnička ostvarenja. To je bilo zlatno doba domaćeg dizajna, ne samo vizualno-komunikacijskog nego i industrijskog.
Koji su proizvodi, namještaj ili uporabni predmeti s kraja šezdesetih i danas jednako suvremeni kao i tada?
- Svi oni koji su preživjeli ovih nekoliko generacija, kupili su ih naši roditelji, a koriste ih naša djeca. Izdržali su adaptacije i prenamjene prostora, premještaje iz ureda u stanove i kuće - Bernardijevi stolci i fotelje.
Koju biste zgradu ili kuću u Zagrebu tog doba odabrali za život i zašto?
- Da sam tada živjela, ne bih baš mogla birati, ali da ostanemo u svijetu mašte, živjela bih na zapadnoj strani Svačićeva trga, u zgradi kroz čije velike prozore zapravo živite u parku.
Koji ste lik iz "Dnevnika velikog Perice" vezali uz scenografiju koja se vama osobno najviše sviđa, koja odgovara vašoj estetici?
- Mladu modernu obitelj, Nadu, Pericu i Martina, smjestili smo u naslijeđeni obiteljski donjogradski stan koji smo iz uobičajene estetike 19. stoljeća "presvukli" u suvremeno ruho.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....