Arhitekt Zoran Bodrožić povezao je ostatke nekadašnjih dviju građevina u blizini Buja u skladnu cjelinu: izvana je to autohtono istarsko zdanje, a iznutra suvremena oaza za odmor - s podnim grijanjem te spremnicima za vodu i plin - u kojoj uživa sa suprugom Božicom i sinom Matteom.
"Najveći je problem za arhitekta kad dvoje ljudi želi različito, a još veći kad to saznate tek kad ste sve osmislili i kuću doveli u rohbau fazu. Srećom, moja je supruga vjerovala u mene i nije se miješala ni u projektiranje ni u gradnju naše kuće u istarskom selu Krug", kaže višestruko nagrađivani arhitekt Zoran Bodrožić (65), koji je ruševne ostatke nekadašnjih dviju građevina obnovio te vizualno povezao u jedinstvenu, 126 kvadrata prostranu cjelinu.
U većoj kući od 85 kvadrata borave domaćini, Zoran i supruga Božica Ivančan Bodrožić (54), koja je diplomirala germanistiku u Njemačkoj, te njihov sin, osmogodišnji Matteo, a manja je namijenjena za njihove brojne prijatelje koji im rado dođu u goste kad su i oni u mirnom seocetu nedaleko od Buja. Naime, Bodrožići su od 2005. za stalno u Beču, gdje se Zoranov arhitektonski ured "azb - arhitekt zoran bodrozic" posljednja dva desetljeća afirmirao u projektiranju modernih vila i stambenih zgrada u glavnom gradu i ostalim dijelovima Austrije. Bodrožić, čiji su radovi publicirani u mnogim knjigama i arhitektonskim časopisima te u datoteci "nextroom" Arhitektonskog Centra u Beču (AZW), zemljište u Krugu kupio je još 90-ih, a za obnavljanje starog zdanja odlučio se tek 2008. I on i supruga vole Istru i željeli su u tom dijelu domovine imati mjesto u kojem će moći uživati tijekom cijele godine, a ne samo ljeti.
"Imao sam već podosta iskustva i znao sam da kuća neće izgledati nimalo bolje ako krene natezanje oko konačnog izgleda objekta. To uvijek završi loše. No, ja sam imao sreću jer mi je supruga od početka sve prepustila, vjerujući u moj rad, ideju i realizaciju. Jedino je na prozorima poželjela plave škure. Objasnio sam joj da bi ta boja bila kao šaka u oko na toj pitomoj crvenoj istarskoj zemlji. I složila se", kaže Zoran Bodrožić, dodajući da je to jedina kuća u njegovoj karijeri koja ima kosi krov. Naime, objekt je morao biti u prijašnjim gabaritima, na istome mjestu, na sjevernom dijelu 550 četvornih metara prostranog imanja jer je tako cijeli vrt zaštićen od bure. Dok izvana izgleda poput autohtone istarske građevine, iznutra su to dvije vrlo svijetle i suvremeno opremljene jedinstvene cjeline s podnim grijanjem, ugrađenim spremnicima za plin i vodu, kaminom na drva koji stvara romantičan ugođaj, a u uređenom vrtu je bazen s protustrujnim plivanjem.
Kuća je bila gotova za dvije godine, a Zoran Bodrožić priznaje da je u svemu imao i malo sreće, pronašavši građevinara kojem nije bio problem njegova "čudna" rješenja provesti u djelo. Naime, Stijepo Grgić iz Pule projekt je prihvatio kao svojevrsni izazov i bio je vrlo zainteresiran da tako nešto gradi.
"I izvana i iznutra objekt izgleda puno veće. Dugo sam ga projektirao jer nisam želio sobe, već dvije jedinstvene, otvorene cjeline u kojima su jedini zatvoreni prostori samo kupaonice. I naša spavaća soba na galeriji odvojena je pregradom koja je djelomično zid, a do krova je stakleni dio. Stvoriti dojam prostranosti na maloj površini i unutar gabarita, jer su se nekad u selima u Istri gradile kuće koje nisu imale visoke stropove, bio je izazov. Ali uspio sam. S dvoetažnom jedinstvenom cjelinom bez pregrada dobio sam taj željeni dojam i visine i širine", objašnjava Zoran Bodrožić, dodajući da je objekt građen iznutra prema van. Prvo su građeni unutrašnji, betonski dijelovi zidova, na njih je stavljena toplinska izolacija, a potom vanjski dijelovi od kamena i žbuke. I kad je krenula gradnja, nazvali su ga prijatelji, zabrinuti zna li što mu radnici rade na gradilištu. Jer to što grade izgleda poput - garaže. Objasnio im je da se projekt, kako je zamišljen, i mora graditi obrnuto, od unutra prema van, dakle prvo unutrašnja strana vanjskih zidova, a potom vanjska.
"Na gradilište smo iz Beča dolazili zajedno, uživajući gledati kako sve napreduje. A kad je sve bilo gotovo, zajedno smo birali i kupovali namještaj i opremali interijer. Osnovna je boja kamena i betonskih zidova koji su ostavljeni u izvornom obliku. Oboje volimo minimalizam i sve je u konačnici vrlo topao i ugodan, a ipak luksuzno opremljen prostor u kojem zimi hodate bosi, a ljeti nikad nije suviše toplo", kaže Božica Ivančan Bodrožić, koja, baš kao i suprug, najviše uživa na sofi uz upaljeni kamin - s jedne se strane pruža pogled na zelenilo, s druge na bazen, koji je pak, premda im je i more blizu, najomiljenije mjesto njihovog jedinca. Uz bazen Matteo najviše vremena provodi u igranju nogometa s klincima iz sela, u kojem je danas petnaestak kuća, ili pak s tatom u vrtu, proučavajući raznolike kukce, najbrojnije stanovnike posebno njegovanog vrta.
"Kad je sve bilo gotovo, ja sam se bacio na ono što sam oduvijek želio - vrtlarenje. I tako je malo po malo nastao naš prekrasni vrt. I posadio sam sve osim bambusa koji je tu bio od ranije - ružmarin, lavandu, dvije masline, ruže, stablo lovora, višnju, tri čempresa, mirtu koja nas štiti od komaraca, magnolije... Sve je već naraslo pa je posla uvijek dosta, no nikad mi ne dosadi. Biljke me opuštaju, uživam čeprkajući po zemlji", kaže arhitekt, koji je oduvijek volio vrtlarstvo, no u rodnom gradu baš i nije imao ni prilike ni vremena. Tijekom osnovne i srednje škole odrastao je s društvom koje je obožavalo muziku, a dio njegovih školskih kolega osnovao je grupu Boa za koju je Bodrožić napravio omote za njihova prva dva albuma. Uz muziku, volio je i fotografiju i slikarstvo, no premda je želio na likovnu akademiju. na kraju se odlučio za arhitekturu. Svoj odabir studija, na kojem je diplomirao 1985., a ni preseljenje u Beč, gdje je prije osnivanja vlastitog ureda 2005. radio na projektiranju i gradnji bečke podzemne željeznice te hala za velesajam, do danas nije požalio.
"Arhitektura je vrelo kreativnosti i inovativ - nosti, svaki je projekt poput umjetničkog djela u kojem spajate funkcionalnost i ljepotu, ostva - rujući želje vlasnika, što dakako, kako sam već i napomenuo, nije uvijek lako. Međutim, i to je svojevrstan izazov jer u konačnici ne stvaram kuću za sebe, nego za njih. Najvažnije mi je da se u njoj osjećaju "kao doma", kao i mi, ali i naši prijatelji, u našem zdanju u Krugu", kaže Zoran Bodrožić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....