Rajana Radosavljev, spikerica i praktičarka integralne tjelesne psihoterapije, otkriva prednosti i nedostatke živopisne sjevernoafričke zemlje, ali i kako se njezina dvogodišnja kćerkica Ayla prvi put snašla u potpuno drugačijem okruženju.
Nisam putovala otkad sam zatrudnjela! A zatrudnjela sam 2021. u Lisabonu i nakon toga je sve bilo posvećeno bebici. Ali znala sam da ću u nekom trenutku opet krenuti u akciju, jer putovanja su nešto bez čega ne mogu. Kad smo partner i ja procijenili da je Ayla dovoljno velika da nešto može doživjeti na putovanju, ali i da smo mi dovoljno vješti u "hendlanju" s njom, krenuli smo razmišljati o destinaciji. Dovoljno egzotično odredište - a da nije na kraju svijeta - bio je Maroko. Imala sam 1000 strahova - kako će Ayla podnijeti dug put i presjedanja, hoće li joj novo okruženje izazivati nelagodu, hoće li dobiti crijevnu ili želučanu virozu... A najgore od svega - što ako se razboli u nepoznatoj zemlji u kojoj većina ljudi ne priča najbolje engleski? No, imam neku ludu karakternu crtu koja mi ne dopušta lakši put i tjera me da se suočavam sa strahovima.
LJUBAV PREMA DJECI
Partner i ja imamo tu privilegiju da možemo raditi gdje god se nalazili pa smo si priuštili 25 dana. Na prvom odredištu Tangieru bili smo tjedan dana, jer smo na početku htjeli imati opušten ritam. Mislim da su tri ili četiri noćenja minimum kad putuješ s djetetom. Iznenadilo me koliko su marokanska djeca aktivna i budna do kasno. Parkovi ili trgovi su puni klinaca do barem 23 sata. Čini mi se da su roditelji tamo puno opušteniji. Djeca su konstantno na cesti, jure za loptama, penju se po stijenama, voze tačke, trče, viču... Malo mi je žao što se u zapadnom svijetu udaljavamo od takvog načina socijalizacije. Iznenadilo me koliko Marokanci obožavaju djecu pa će čak i nepoznatu pomaziti, zagrliti i poljubiti. Na početku mi je to bilo čudno i nelagodno, no s vremenom prihvatila da je to njihov običaj i da ne misle ništa loše.
NASRTLJIVI PRODAVAČI
Bila mi je prednost što sam putovala s djetetom i partnerom jer sam dobivala više poštovanja nego da sam bila sama. Iako se Maroko modernizira i zakoni o jednakopravnosti se implementiraju, vibra patrijarhata je osjetna. Mala zanimljivost - iznajmljivači stanova po zakonu ne smiju primati nevjenčane marokanske parove. Zašto je još dobro ići s djetetom u Maroko? Kad prodavači krenu napadati, uvijek se možeš izvući rečenicom da dijete ide spavati. Nasmijat će se i pustiti te da prođeš. Jasno mi je da su trgovina i cjenkanje dio njihove kulture, ali stvarno pretjeruju. Bubnu cijenu koja je deset puta veća od prave vrijednosti predmeta. Često sam imala osjećaj da me netko želi prevariti - od prodavača do lažnih taksista i "dušebrižnika" koji se ponude da ti pomognu pronaći put iz medine ili do neke znamenitosti pa onda iznuđuju novac.
TRADICIONALNA KUHINJA
Nije mi se svidjelo ni to što je voda nepitka. Namučili smo se s konstantnim dezinficiranjem dudica, bočica i posuđa. U restoranima čak ni visoke cijene i luksuzno uređenje ne garantiraju kvalitetu i dovoljno dobre higijenske uvjete pa bi se desilo da kuhamo sami u stanu. Vani smo probali "tagine", jedno od najraširenijih tradicionalnih jela. Nalik je gulašu kuhanom u posebnoj keramičkoj posudi. Obično je s govedinom, janjetinom ili piletinom sa suhim voćem poput šljive i marelice te bademima na vrhu. Kušali smo i "pastillu" - piletinu i bademe u lisnatom tijestu posutom šećerom u prahu. Na jelovnicima je često i "harira" - juha sa slanutkom i lećom. Za državu s prosječnom plaćom od 500 eura očekivali smo da će dućani biti prilagođeni standardu, no cijene su više nego kod nas - pogotovo voća, povrća i svega što je uvozno. Kilogram jabuka je 4,5 eura, borovnica 20, basmati riže 12, a talijanske tjestenine osam eura.
UTOČIŠTE UMJETNIKA
Grad Tangier je pitom, europeiziran i moderan, ali s prekrasnom povijesnom jezgrom. Ima malu medinu, ogromne pješčane plaže, predivnu marinu i litice s kojih se gleda zalazak sunca. Svako jutro smo s prozora našeg stana pozdravljali konje na ispaši, što je izazivalo oduševljenje naše male zaljubljenice u životinje. Nije čudno da su utočište u Tangieru pronalazili mnogi pisci i glazbenici. U kultnom Cafeu Hafa, koji ima najljepšu terasu i pogled, čaj su ispijali članovi Beatlesa i Rolling Stonesa. Srknula sam i ja taj poznati crni čaj s puno svježe mente i nevjerojatnom količinom šećera. Nakon Tangiera smo se uputili u Chefchaouen, kojeg mještani zovu Chaouen. Taj je planinski gradić obojen u razne nijanse plave, s uskim uličicama, rooftopovima i terasama. Odsjeli smo u tradicionalnoj kućici na četiri kata, gdje se isplatilo dati 100 eura po danu. No, Chefchaouen nam je pružio još jedan "highlight" - zalazak sunca ispred španjolske džamije, s pogledom na cijeli grad. Ne zna se točno zašto je grad obojen u plavo. Najlogičnije je da su shvatili da plava boja odbija komarce, ali najdraže objašnjenje mi je da su se htjeli približiti nebu i duhovnosti te stvoriti "raj na zemlji". Upravo takav dojam je ovaj gradić, u kojem sam proslavila 41. rođendan, ostavio na mene!
NAPAD PANIKE
Idući na redu bio je Fez. I ovdje smo imali fenomenalan smještaj - tradicionalni starinski stan na rubu medine s mozaikom od pločica. Moram priznati da sam se zbog Ayle malo bojala odlaska dublje u Maroko, no na kraju se pokazala izdržljivijom od mene! Iako mi se svidjela hektična, živopisna i bučna medina, na trenutak me "oprao" napad panike i klaustrofobije. Jedva sam se dovukla do izlaza i trebalo mi je dosta vremena da dođem k sebi, a mala frajerica je sve to prošla sa smiješkom. Mahala je ljudima i macama te kasnije trčala po trgu kao da je tek sad izašla iz kreveta. Šest sati ugodne vožnje vlakom do Marakeša i onda ponovno privikavanje na još višu temperaturu. U Marakešu smo navečer prošetali najpoznatijim trgom u Maroku - Jemaa el-Fnaa. Kao da si ušao u ludi rollercoaster zvukova, mirisa, boja i neprekidnih interakcija s "napadačima" iz pop-up restorana. Takvo ludilo nisam doživjela ni u mladim danima partijanja na Zrću. Obišli smo i Jardin Majorelle - botanički vrt koji je izgradio francuski umjetnik Jacques Majorelle. Kasnije ga je preuzeo legendarni modni dizajner Yves Saint-Laurent. Vidjeli smo i palaču Dar el Bacha te još neke prekrasne javne vrtove i medinu.
IGRA PRIJESTOLJA
Mir smo pronašli u ribarskom i surferskom gradiću Essaouiri. Imate li i najmanji strah od ptica, ovo mjesto nije za vas. Meni njihovo prisustvo nije smetalo. Štoviše, ta gomila galebova koja kruži oko stare tvrđave - jedne od lokacija gdje je sniman serijal "Igra prijestolja" - probija se kroz izmaglicu iznad oceana i završava u najživopisnijoj ribarskoj luci koju sam ikada vidjela. Ako ikad počnem pisati mističnu fikciju, ovo mjesto će mi biti inspiracija. Cijelo vrijeme je puhao lagani povjetarac i temperature su za desetak stupnjeva manje nego u Marakešu. Kušali smo nešto što nas je oduševilo: fishburger od pohane bijele ribe iz malog restorana istog imena - Fishburger. Od vlasnika smo saznali da planira proširiti franšizu po Europi pa se nadamo da će nam doći blizu. Aylu smo mogli pustiti da slobodno trčkara po medini pa je palo loptanje s lokalnim mališanima. Prema razini njenog uzbuđenja rekla bih da joj je to bio jedan od najdražih trenutaka na cijelom putovanju.
