Zagrebački glazbenik i njegova supruga proputovali su područje koje je davno bilo dio perzijskog carstva i više ne postoji, no države na njegovom mjestu danas povezuje perzijska kultura i tradicija. O nezaboravnoj avanturi na dva kotača napisao je nedavno objavljenu knjigu "Putešestvije po Turkestanu".
Zagrebački glazbenik Hrvoje Rupčić, frontman grupe Cubismo, putopisac i avanturist, proputovao je na motoru sa suprugom Ivanom Kujundžić Rupčić, gotovo cijelu srednju Aziju. Prevalili su put od 15.000 kilometara kroz dvanaest država za 38 dana, prošli kroz dio Puta svile, vozili kroz bespuća Pamira i sretno se vratili kući, o čemu je glazbenik napisao nedavno objavljenu knjigu "Putešestvije po Turkestanu".
Istraživanje srednje Azije na motoru bio je naš medeni mjesec. Supruzi Ivani, koja u knjizi nazivam Mama Juanita dok sam ja Speedy Gonzales, a naš motor, Suzuki Westron 650 zovemo Crna pantera – na vjenčanju sam obećao puno znoja, prašine i neizvjesnosti. Riječ sam održao iste 2019. godine, kad smo krenuli na motorističku avanturu od Hrvatske do Kavkaza i planinskog lanca Pamir. Ideja je bila proći kroz Turkestan: danas je to povijesno-geografski pojam koji obuhvaća sjeverni Afganistan, Turkmenistan, Uzbekistan, zapadni Kirgistan, južni Kazahstan i zapadnu Kinu. Nekad je golemo područje bilo dio perzijskog carstva, a naziv Turkestan dali su mu perzijski pisci. Budući da smo Ivana i ja ranije bili u Iranu, o čemu sam napisao knjigu "Zemlja plemenitih ljudi", oduševljeni kulturom i gostoljubivošću Iranaca odlučili smo istražiti regiju koja već dugo nije dio perzijskog carstva ali je zadržala njegovu kulturu i tradiciju.
Krenuli smo preko Ukrajine i grada Harkiva, koji je danas u središtu ratnih zbivanja. Nastavili smo vožnju preko Belgoroda u Rusiji do Kazahstana i Kirgistana. Tim putem više se, na žalost, ne može proći zbog rata. Nastavili smo vožnju do nepreglednih kazahstanskih stepa: pet dana nismo vidjeli ni jedno drvo i uzvisinu. Posvuda je niska trava koja prelazi u polupustinju. Ušli smo u Kirgistan, možda najljepšu zemlju koju sam ikad vidio a bilo me je posvuda po svijetu. Prolazili smo, primjerice, kroz zadivljujuće planine Tanšan (Tian Shan) između Kazahstana i Kirgistana, dijelu planinskog lanca Pamir u kojem se nalaze i rudnici zlata. Spustili smo se do Tadžikistana i izbili na Put svile kojim su nekad prolazile karavane iz Kine prema Zapadu i obrnuto. Došli smo do Uzbekistana gdje se nalaze "čvorišta" Puta, fascinantni gradovi poput Samarkanda, Buhare i Hive. Izgledaju poput savršeno očuvanih gradova-muzeja, kao da ste se vratili 2000 godina unazad.
Kad smo prošli kroz Uzbekistan, dočekao nas je jedan od najvećih izazova. Da bi došli do Kaspijskog mora, morali smo proći pustinjsku dionicu od 800 kilometara s vrlo ograničenim resursima. Uspjeli smo zahvaljujući rezervnim kanistrima goriva i dovoljno vode. Nisam se bojao jer mi to nije bila prva pustinja u životu. Je li se Ivana pitala za koga se, zaboga, udala? Vjerojatno jest, ali to nije rekla naglas. Nije da se putem nismo posvađali, ali smo sve izgladili. Ivana ovakva putovanja voli jednako kao i ja. Spremna je žrtvovati komociju da bi doživjela nešto izuzetno. Poslije pustinje, nastavili smo voziti duž obale Kaspijskog jezera do Kavkaza: prešli smo ga preko Dagestana i Čečenije, ušli u Gruziju, potom u Tursku i stigli nazad u Hrvatsku.
Otkud naziv "putešestvije"?
Riječ je o području koje je dijelom bilo dio ili utjecajna sfera SSSR-a. Kad bi nas lokalci usred ničeg, pitali što tu radimo, rekli bi im da putujemo. Kimali bi i ponavljali na ruskom: "Putešestvije, putešestvije"... Zato se naziv knjige koju je objavio VBZ, nametnuo sam.
Što ponijeti i kako proći toliku udaljenost?
Najvažnije je temeljito planiranje i priprema. Ponijeli smo šator, dvije vreće za spavanje, kuhalo, pribor za jelo i minimum posuda. Spakirao sam sve što je potrebno za ad hoc popravak motora, od rezervnih sajli kočnica, kvačila, do filtera za gorivo i ulja za motor. Kad sve to stavite na motor, ostaje malo mjesta za odjeću. Ono što ste taj dan imali na sebi, na večer operete, preko dana nosite rezervnu kombinaciju dok se mokra odjeća putem suši na motoru. Morali smo prelomiti dršku četkice za zube napola kako bi stale u motorističke bisage.
Cijene, smještaj i hrana
Cijeli put, uz kompletnu opremu, dijelove za motor, gorivo stajao nas je oko 3200 eura. Uvijek ćete naići na svratišta gdje se može jesti i spavati. Ako nismo mogli oboje spavati u motelu za 10-20 eura, spavali smo u šatoru. Kad nismo mogli oboje jesti za najviše 15 eura, spremali bi hranu iz dućana uz cestu, ima ih dovoljno. Bilo je situacija da smo oboje odlično jeli za 3 do 5 eura. Valute su raznolike. Primjerice, u Kirgistanu se plaća somovima (nije tipfeler već naziv novca), a tadžikistanska valuta su somoni. Kazahstan ima tenge. Omjer u mjenjačnicama kojih putem ima dovoljno:1 tenga vrijedi 0,0020 eura.
Lokalna gastro ponuda
Kroz Ukrajinu, Rusiju i Kazahstan jeli smo žarkoje, neku vrstu gulaša. Kasnije smo naručivali pilav od riže, povrća, ovčetine ili janjetine. Kad smo u Kirgistanu prolazili pokraj rijeka, jeli smo ribu. Lokalci je ulove pred vama i spreme na otvorenoj vatri. Jedva im ugurate doista mali novac u džep jer ste gost, a gost je svetinja. Okusi su slični našima, škrto koriste začine koje sam, primjerice, probao u Nepalu ili Tajlandu: najčešće samo sol i papar.
Stranci na Putu svile
Kad nam je u planinama prehladno, spavali smo kod lokalaca, po kućama, u našim vrećama za spavanje. Pokucate, zamolite za smještaj mješavinom hrvatsko-ruskog jezika, ljudi vas bez problema prime i nahrane jer je ugostiti namjernika, svetinja. Spavali smo i u našem šatoru za dvoje: toliko je lagan da je stao na malo mjesto blizu drugog auspuha, zavezan blizu kotača.
Kako do goriva?
Što se više udaljavate od Europske unije, gorivo je jeftinije. U prosjeku stoji oko 30 centi za litru. Kad nema benzinskih crpki, prodaje se u kanistrima, u nastambama pokraj ceste. Nemaju ni gorivo 91 oktan koje se odavno ne toči u Europi, već samo inačicu od 88 oktana. Upitno je koliko u kanistrima ima vode i nečistoća, ali tu se ništa ne može. Zato mi je dvaput otišla pumpa za gorivo. U ključnom trenutku sreli smo Poljaka na motoru koji je automehaničar i uspio je srediti stvar.
Sređeni Dušanbe
Dušanbe se nalazi u Tadžikistanu, veličine je Zagreba. Prenoćili smo dvije noći jer smo nakon 8500 km i gotovo 20 dana putovanja, morali popraviti motor. Tempo nam je u prosjeku bio 400 km dnevno, što je osam sati do 10 sati vožnje, ovisno o cesti (makadam, prašina, pa i kamenje). Veći srednjoazijski gradovi nisu onakvi kakvima ih zamišljamo: nevjerojatno su sređeni. Utukli su silan novac u uređivanje, imaju zgrade od mramora, pozlaćene kipove uglednika, vidljiva je raskoš, vole to isticati. Po noći se gradovi pokraj kojih prolazite, pretvore u "lunapark": obožavaju raznobojna svjetla, blještavilo, sve što je šareno.
Legendarni Samarkand
Jedno od najvažnijih čvorišta Puta svile nalazi se Uzbekistanu, vrhunac je islamske umjetnosti. Tamošnje zidine, medrese, džamije su impresivne, drevne, očuvane, kao da su zaustavljene u dalekoj, slavnoj prošlosti. Zato ne čudi da smo u Samarkandu naišli na turiste: nakon 20 dana putovanja vidjeli smo prve Zapadnjake.
Zašto nas je najviše oduševio Pamir?
Kroz krajolik koji nazivaju još jednim krovom svijeta, vodi 1500 kilometara ceste na nadmorskoj visini od oko 4000 metara, spaja Pakistan i Kinu, druga najviša međunarodna na svijetu (odmah iza ceste Karakorum). Pamirski "autoput" prohodan je samo 2-3 mjeseca godišnje. Stigli smo na sam kraj sezone, početkom rujna, imali smo sreće što je pogoršanje vremena kasnilo. To znači – snijeg.
Toliko snijega da kad zapadne, nema prolaska cestom dok se ne otopi. Osupnule su me planine Pamira jer izgledaju kao naša zamišljena slika Marsa. Nigdje ni travke, sve je potpuno golo, boja krajolika prelijeva se od crvene i žute do tirkizne i plave, ovisno o dobu dana. Na vrhovima visokim preko 7000 metara, uvijek ima snijega. Apsolutno očaravajuće. Da je barem bilo vremena i opreme za uspon.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....