Nakon što se oporavila od šoka koji je njenom tijelu donijela 80-postotna vlaga u zraku, Nika Pavičić prepustila se užicima kojih na plažama indonežanskog otoka ima nepretek.
Nakon dva telefonska poziva, deset e-mailova i jednog sastanka s predstavnicima Editus distribucije, moj prijatelj Pave Elez i ja odvažili smo se otputovati na Bali. Na tom indonezijskom otoku, naime, zbiva se radnja filma s Julijom Roberts i Georgeom Clooneyjem u glavnim ulogama pa su ondje bile organizirane promotivne aktivnosti. S presjedanjem u Istanbulu, do tamo smo letjeli 14 i pol sati, a dočekala nas je tropska klima s 80 posto vlage u zraku.
Iako je sve bilo unaprijed dogovoreno i svi troškovi pokriveni, doznala sam da avionske karte stoje oko 10.000 kuna. Postupak dobivanja vize nije nimalo kompliciran, izdaje se na aerodromu i stoji 30 dolara. Što se tiče covid mjera, bitno je samo da ste cijepljeni s obje doze, nevažno kada. Što se troška smještaja tiče, za manje od 700 kuna možete odsjesti u odličnom hotelu ili resortu - s lijepim pogledom, čistom posteljinom i voćem dobrodošlice. Znači, za put i smještaj s doručkom treba vam otprilike 15.000 kuna. Za prijevoz po Baliju preporučujem taksi ili skuter, koji voze kako kome odgovara - ne poštujući baš ni prometne znakove niti smjer kretanja... Ako angažirate taksista, koji će vam biti dostupan cijeli dan, to ćete platiti 350 kuna. Cijene hrane i pića nisu bitno drukčije nego na Jadranu: koktel ćete platiti 70-ak kuna, a isto toliko za pizzu ili tjesteninu. Jedino su suveniri jeftini - magneti, narukvice, torbice, majice... prodaju se za otprilike 15 kuna, pa čak i manje - jer za sve na Baliju možete se cjenkati.
Najviše su me se dojmile plaže - bijele, crne, kamene, pješčane... jedna ljepša od druge. Inače, prema hinduističkom vjerovanju stanovnika Balija, žena je za vrijeme menstruacije "prljava" i stoga tih dana ne smije dolaziti na plažu, a ni u blizinu hramova. Od svih plaža najimpresivnija je Bali Swing - pogotovo za nas influencere, koji posvuda tražimo fotogenične kadrove. Golemo prostranstvo uz ocean, s tri ljuljačke koje se penju do visine od 25 metara. Na plaži možete unajmiti haljine sa šlepovima dužine do 2 metra (za 90 kuna, koliko stoji i karta za ljuljačku) - za što atraktivniju fotku s Balija.
Što se tiče i ostalih turističkih destinacija, definitivno bih izdvojila Penglipuran - selo sa sedamdesetak kuća u kojima se čuva tradicionalan način života. Arhitektura zgrada i obrada zemljišta, naime, i danas slijede davni koncept ravnoteže odnosa između Boga, ljudi i njihovog okoliša. Većina stanovništva u krvnom je srodstvu jer su se, u nastojanju da se očuvaju obiteljske loze, uvijek međusobno ženili. Inače, za stanovnike Penglipurana zabranjena je poligamija - ako muškarac ima više od jedne žene, mora se preseliti na rub sela (gdje mu seljani pomognu sagraditi kuću) te gubi sva društvena prava i obveze. Dakle, ne smije prolaziti javnim cestama, ulaziti u hram niti prisustvovati tradicionalnim aktivnostima - čak ne smije viđati rodbinu ni prijatelje. Vodič nam je napomenuo da su tamošnji muškarci već 30 godina vjerni svojim ženama i da povrh njih ne traže druge. Objasnio nam je i kako postoji nepisano pravilo da muškarac nakon pedesete godine, ako mu umre žena, ne treba tražiti novu ljubav - jer ju je dobio dovoljno za dugog suživota s pokojnicom.
Kako se jede na Baliju? Dakle, nema predjela, glavnog jela - pa čak ni deserta - u kojem nema barem nekog ljutog dodatka. Morska hrana, meso, umaci, prženo... apsolutno sve je žestoko! Rižu konzumiraju uz svaki obrok jer ona neutralizira tu ljutinu. Tradicionalna kuhinja Balija znači i prženje - ribe, mesa, banana pa čak i sladoleda. Za doručak vam serviraju wok, pržene patke, razne tjestenine... što može biti izazovno za nekoga tko nije naviknut na tako tešku hranu. Voda na Baliju je jako zagađena, tako da se turistima preporučuje isključivo flaširana, ali kako tom tekućom vodom perete voće i tuširate se - te je i na taj način konzumirate - to kod turista nerijetko rezultira crijevnim virozama.
Bali uistinu izgleda kao na reklamama - otok prepun tropskog cvijeća i voća te neobičnih životinja. Ondje se živi od turizma, a prosječna plaća konobara ili turističkih vodiča iznosi 200 dolara - što je dovoljno za mjesec dana života. No, oni koji prodaju na štandovima ili proizvode hranu nemaju ni toliko. Imam osjećaj da me sedam dana na Baliju jako promijenilo, obogatilo za neke nove spoznaje i iskustva. Počevši od usputnog osmijeha na ulici, kojim te ti beskrajno dragi i pristupačni ljudi pozdravljaju, pa do onih standardnih običaja da te okite cvijećem. I zahvalna sam na prilici koju sam dobila da posjetim ovaj divan otok.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....