Antonela Hršak ugostila nas je na svom imanju i otkrila kako je započela njezina priča, sa samo jednom željom i kobilom imena Nađa.
Da snovi mogu postati stvarnost uvjerila nas je magistra istraživanja i razvoja lijekova Antonela Hršak (27), velika zaljubljenica u konje, životinje koje kod većine ljudi izazivaju divljenje ali i strahopoštovanje. Upravo to smo i mi osjetili kada smo stigli u Kolenicu, malo mjesto u sastavu općine Rakovec, od Zagreba udaljenog 45 minuta vožnje, u kojem je Antonela na imanju bake i djeda napravila "Ranch Nađalina". Na njemu gosti imaju priliku upoznati sve njezine mezimce - od koza, kokoški, mačaka i pasa pa do konja koje obožava još od djetinjstva. Svoju ljubav prema tim veličanstvenim životinjama danas prenosi na druge: u ponudi ima terensko jahanje za djecu i odrasle, fotografiranje sa životinjama, ali i organizaciju rođendana te drugih proslava, teambuilding te dječje radionice. Antonela se jahanjem bavi odmalena i prisjeća se prvog susreta s konjem, pokazujući nam fotografiju koja za nju ima neprocjenjivu vrijednost.
" Prije dvadesetak godina sam prvi puta jahala kobilu Vranku svoje tete Darinke. Čak me ni slučajni pad nije pokolebao, nasmijala sam se i poželjela ponovno", priznaje, dodajući kako je sa sedam godina za rođendan poželjela svog konja, a je na svoju žalost dobila kompjuter. No, narednih je godina, kad god je mogla, odlazila na jahanje koje je postalo njezina velika strast, a na jednom imanju upoznala je kobilu Nađu.
"Toliko sam se u nju zaljubila da su me vlasnici imanja pitali bi li je kupila. Drugim jahačima bila je žustra, a meni mirna, nekako smo se povezale. No, bojala sam se što će obitelj reći i pobijedila je moja nesigurnost - prodali su je drugima i srce mi se slomilo. Ali sve se promijenilo zbog nezgode kada je zbacila kćer nove vlasnice i kada su me nazvali i rekli da je Nađi radi toga život u opasnosti jer su je htjeli uspavati. Bez razmišljanja sam otišla po novce i kupila je. Osoba sam koja uvijek ima nešto sa strane, štedjela sam od stipendije i džeparca. Radila sam studentske poslove kako bih joj plaćala pansion prva četiri mjeseca jer moji nisu znali ništa pa sam se morala pobrinuti za to", prisjeća se Antonela.
Tajna je na vidjelo izašla četiri mjeseca kasnije. "Bio je Božić i skupili smo se na ručku. Kad sam bila sigurna da su svi dobre volje, donijela sam Nađine fotke. Tata je u čudu i nevjerici kroz osmijeh rekao "nisi valjda“. Mislim da je duboko u sebi znao da je to neizbježno. Na imanje je stigla u svibnju 2020. godine i zavukla nam se se pod kožu", otkriva nam Antonela, kojoj se tad rodila ideja da napravi ranč otvoren za posjetitelje. Kroz četiri godine na njega su stigli konji Cash Cloudly, Lutka Naturina, poni Miško, Nađin sin Nemo, Mike i Roxie u vlasništvu Antonelina zaručnika Kristijana. Poklonila mu ga je za 23. rođendan kao iznenađenje, a tu je i deset mini kozica, dva psa, kokoši i seoske mačke.
Otkako je otvorila vrata Rancha, Antonela na njemu rado prima goste, osmislila je bogat sadržaj i dala priliku svima da upoznaju njezine mezimce.
"Imali smo posjetitelje iz Nizozemske, Francuske i Njemačke, a najviše ih je bilo iz kontinentalnog dijela Lijepe Naše. Ali preuzbuđena sam kada nas na Instagramu ili Facebooku pronađu strani turisti", kaže Antonela.
Kao mlada djevojka, a od nedavno i mama djevojčice Maris koju je dobila s Kristijanom, susreće se s brojnim izazovima koji je čekaju, gotovo i da nema odmora.
"Najveći izazovi su radna snaga i priprema sijena. Imamo svoja polja, ali nije nam dovoljno pa kupujemo dodatne količine. Zima je izazovna radi kraćih dana, hladnoće i blata. Sve do prošle godine konji su bili bez vlastitih bokseva, bilo je teško čistiti im, gurati tačke po blatu i ledu, no uspjeli smo sagraditi veliku štalu. Tu su i bolesti jer liječenje i veterinarski troškovi su visoki, kod nas nema zdravstvenog osiguranja za životinje pa sve snosimo sami. No oni su dio obitelji, a za nju daješ sve", zaključila je.
Radni joj dan počinje ranom zorom, puštanjem životinja iz nastambi i pripremanjem obroka. Čišćenje traje do tri sata i pomaže joj radnik, a ako ide na jahanje, sprema se sat vremena. "Moramo ih očistiti i zasedlati. Nakon povratka pregledamo da nije došlo do ozljeda i nagradimo ih poslasticama. Čim padne mrak pozovemo ih i svi sami odlaze na svoja mjesta. Ljeti posao završava oko 22, a zimi oko 18 sati", otkriva vrijedna Antonela.
Kristijan joj je u svemu podrška, a za njihovo upoznavanje zaslužna je upravo Nađa. "On je radio kao pomoćnik potkivaču kojeg smo pozvali kada je stigla na imanje. Nije pričao sa mnom i nisam obraćala pažnju. Nekoliko mjeseci kasnije sreli smo se na utrci u Čazmi pa mi se javio porukom. Vezu smo započeli na Badnjak prije tri godine, nakon što sam doživjela prometnu nesreću. Pojavio se kod mene doma i shvatila sam koliko mu značim i da sam se odupirala činjenici da sam zaljubljena u njega. Pet godina kasnije gradimo zajednički život", zaključuje Antonela.
Veći dio trudnoće provela je na svom omiljenom mjestu, prvo i drugo tromjesečje jahala je Nađu koja je bila pažljiva s njom na leđima. "S obzirom da nije bilo komplikacija, nisam bježala od posla. Cash je njuškicom dodirivao trbuh, Nađa me mazila... Mislim da je time iskazivala zahvalnost za vrijeme kada sam brinula o njoj, kada je ona bila ždrebna. To su naprosto uspomene za pamćenje", priznaje Antonela.
U planu su nove ideje i zamisli kako bi Nađalina rasla i razvijala se. Slijedi njezino potpuno preuređenje. "Prvo je na redu ograda pa objekt s terasom i ljetnom kuhinjom za 50-ak ljudi i stančićem. Mama izvrsno kuha i voljela bih s njom otvoriti domaćinstvo s njezinim poslasticama. Želja mi je da napiše kuharicu pa da ta jela jednoga dana nudimo u svom restoran. Brat želi kupiti zemlju za gradnju kuće za odmor pa bi na taj način povezali gastro, smještaj i konje, a i sestra planira graditi ovdje. Tata je veliki veseljak, voli društvo i fešte, bio bi odličan domaćin. Želimo sagraditi prostor za jahaću obuku, dječje igralište, zaposliti još ljudi, imati pansione za tuđe konje", nabraja Antonela.
Dodaje kako bi se svatko barem jednom trebao susreti s konjima i osjetiti mir koji pružaju. " Uče nas zahvalnosti, bezuvjetnoj ljubavi, najmlađima usađuju naviku brige za druge, lijepo ophođenje prema životinjama, odgovornost prema prirodi. Najbolji su terapeuti u najtežim situacijama i s pravom nose titulu plemenitih bića. Živimo u svijetu koji zlostavlja životinje, a konji donose veliku zaradu mesnoj industriji. Svakome od njih može se pokazati bolji život, bez batina, zanemarivanja i straha. Pun nježnosti, s dovoljno hrane, ugodnog društva. Savjetujem da im priđete i samo ih promatrate, a kad se dovoljno opuste, date im poslasticu. Korak po korak, doći ćete do sedla. Konji osjećaju emocije i što steopušteniji, to će biti i oni. Svakim novim susretom strah bude manji i zato vrijedi biti u društvu tih divnih bića", poručila je Antonela.
