Je li moguće da u normalnoj obitelji u kojoj nema nasilja, a roditelji imaju skladan brak, ponikne ubojica?

Netflixova miniserija "Adolescencija" u prvim minutama gledatelja pogađa ravno u pleksus. Scena u kojoj policajci noću provaljuju vrata obiteljskog doma i 13-godišnjeg Jamieja pred očima njegovih zaprepaštenih roditelja hapse pod optužbom za ubojstvo izbije nam zrak iz pluća i utjera jezu u kosti.

Oni koji imaju maloljetnu mušku djecu možda je neće imati snage dalje gledati. Oni koji još nemaju djecu možda zauvijek odustanu od tog nauma, jer nije bilo težeg i zahtjevnijeg vremena od ovog za njihov odgoj i podizanje. Gledatelji u Hrvatskoj mogli bi ovu mračnu seriju povezati s Kostom K., koji je u istoj dobi počinio nezapamćen zločin u svojoj školi, no britanski će se gledatelji prisjetiti svojih ubojica. Jedan od njih je Kyle Clifford, koji je silovao i ubio bivšu djevojku, usmrtio njenu sestru i majku, a prije izvršenja tog stravičnog zločina gledao je podcast Andrewa Tatea.

Milana Vlaović Kovaček

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Zbog režijske koncepcije po kojoj je svaka od četiri epizode snimljena u jednom kadru i briljantne glume svih protagonista, a posebno malodobnog Owena Coopera, "Adolescencija" je dobila sjajne kritike. Riječ je o jedinstvenom umjetničkom djelu koje progovara o najvažnijim temama današnjice; o dubokom nerazumijevanju između roditelja i djece te o svojevrsnom ratu između spolova, koji se vodi ponajprije zato što se mladi muškarci ne uspijevaju prilagoditi modernom svijetu. Oni se ne identificiraju sa svojim očevima, s kojima se i karakterno često ne slažu, a profesori su im odavno prestali biti autoriteti. U najvažniju od naših životnih zadaća, odgoj, ušla je neman zvana društvene mreže. Mobiteli su današnjoj djeci homo sapiensa postali oko, kiklopski tjelesni organ kojem najviše vjeruju i s kojim su srasli, a mi bismo htjeli da ih kod ulaska u školu ostave i privremeno na njih zaborave, kao i na influencere iz virtualnog svijeta, koje fanatično prate bez odmaka i mogućnosti da procesuiraju sve što im sugeriraju i nude. No, to je nemoguće, pa se radikalizacija koja se događa na internetu prelijeva u stvarnost.

?NETFLIX/COURTESY EVERETT COLLECTION

Od sredine prošlog stoljeća, kad je pojam tinejdžera ušao u opću upotrebu, mlade su generacije dobile potrebu biti drugačije od svojih roditelja, slušati drukčiju glazbu, drukčije se odijevati i govoriti. Kad je svojedobno nastao šatrovački govor, koji su mangupi odmah usvojili, roditelji su ga mogli razumjeti. No, tehnologija koja je danas preuzela djecu dala im je mogućnost da stvore jezik koji odrasli nisu u stanju razumjeti. Kad shvati koliko njegov otac, policijski inspektor, baulja u istrazi, njegov sin koji ide u istu školu kao i Jamie ima potrebu pomoći mu. Scena oslikava njihov odnos. Nervozni otac sjedne i upita sina što mu želi reći. On mu na to kaže: "Želiš otići, u teretanu ili na posao. Tu su ti vrata." Kad mu sin prevede emotikone s Instagrama, inspektor shvaća da stvar nije tako jednostavna.

Žrtva je javno posramljivala Jamieja, govoreći mu da je incel, i tu dolazimo do notornog Tatea, za kojeg je učiteljica nižih razreda u školi "čula kako ga spominju", nesvjesna da je njegov toksični utjecaj na mušku djecu veći od utjecaja čitave zbornice. Andrew Tate mladićima je, pokraj živih majki i sestara, uspio ocrniti i dehumanizirati žene, predstaviti ih kao inferiorna ljudska bića. Zašto? Mogući odgovor daje nam knjiga "O dječacima i muškarcima" Richarda V. Reevesa, o kojoj sam nedavno pisala. Mladi muškarci model svog postojanja pokušavaju pronaći u prošlosti. Nestabilni su identitetom, izgubili su autoritete, a imaju potrebu za njima, pa su ih pronašli u Donaldu Trumpu, Jordanu Petersonu, Andrewu Tateu... Povezuje ih omalovažavanje žena i mržnja prema feminizmu, a svemu tome je važan uzrok ženska ekonomska pozicija koja je jača nego ikad. Muškarci današnjice bore se s pronalaženjem svog mjesta, jer loše prolaze i na tržištu rada i na bračnom, odnosno ljubavnom tržištu.

?NETFLIX/COURTESY EVERETT COLLECTION

Roditelji adolescenata su odsutni zbog posla, kod kuće im postavljaju ista pitanja kojima se oponaša razgovor, voze ih na aktivnosti a da nemaju pojma što se toj djeci mota po glavi dok stalno bulje u ekrane. U školi im podilaze podjednako izgubljeni i potplaćeni profesori kakve u seriji predstavlja profesor Malik. Na inspektorovo pitanje je li Jamie bio nesretan, kaže da ne bi znao. On je samo profesor, predaje povijest. Djeca su nemoguća.

Je li moguće da u normalnoj obitelji u kojoj nema nasilja, a roditelji imaju skladan brak, ponikne ubojica koji će u dobi od 13 godina usmrtiti vršnjakinju zato što mu se rugala? Ako je na internetu zadojen mržnjom i prezirom prema ženama, ima psihopatske crte u karakteru i izljeve bijesa, nesiguran je, povodljiv i nije blizak s ocem - moguće je. Tako poručuju kreatori serije. Ludo je na što te mozak nagovori u djetinjstvu, kaže policijski inspektor Jamiejevom prijatelju pričajući mu o sebi. Ali bili ste popularni, upita ga dječak, jer popularnost u današnjem vremenu nije isto što je bila nekad, kad pornografija nije bila toliko dostupna, a djevojčicama nije padalo na pamet raditi obnažene fotografije niti ih naokolo slati. Mobiteli su i oruđa i oružja kojima se stvara i ubija nečija reputacija, pa kada policija traži nož kojim je usmrćena Katie, trebala bi oduzeti i sve mobitele u školi, jer su i oni sredstva kojima je počinjen zločin.

Glavni lik Owen Cooper u seriji "Adolesencija"

?NETFLIX/COURTESY EVERETT COLLECTION

Jamiejev odnos prema ženama razotkriva se u ključnoj trećoj epizodi, kada se njegov razgovor sa psihologinjom, nakon početne želje da joj se svidi, pretvori u borbu za moć koju pokušava ostvariti izljevima bijesa i fizičkim zastrašivanjem. Njeno inzistiranje na njegovom poimanju muškosti ključ je ove drame, jer današnji dječaci imaju zastrašujuću viziju muškosti. Identifikacija se dogodila na pogrešnom mjestu, u manosferi. Prijeti opasnost da će neki od njih toliko zaostati da ih nećemo moći vratiti u tokove suvremenog svijeta, piše o tome Richard V. Reeves.

Potresena psihologinja u pauzi tog razgovora ode u kontrolnu sobu, tamo je svojim primjedbama počne gnjaviti sredovječni policajac koji je pročitao jednu knjigu o psihologiji, pa bi se mijenjao s njom za posao. Pita je kakva joj je plaća. Simbolična scena podcrtava mušku zavist prema visokom obrazovanju u kojem su žene počele prednjačiti.

Zato što nemaju dovoljno samopouzdanja dječaci uzore traže na društvenim mrežama. Zato što nemaju izgrađeno samopoštovanje djevojčice se fotografiraju obnažene i te slike naokolo šalju, potpuno nesvjesne posljedica. U ovoj seriji postoje dvije žrtve, ali njeni kreatori su odabrali približiti nam onu koja će institucionalno dugo okajavati to što se, kad su djeca u pitanju, više ne snalazimo. Trebao sam bolje, kaže na njenom kraju slomljeni Jamiejev otac. Svi bismo trebali bolje.