Kolumna Ksenije Erker: Kako sam u šezdesetima doživjela pravu poslovnu renesansu?

Život nije ono što smo preživjeli, već ono čega se sjećamo, kao i način na koji se sjećamo događaja da bismo ih pripovijedali - kaže moj dragi Gabriel Garcia Marquez. Oduvijek, valjda od djetinjstva, skupljam ovakve rečenice za koje mislim, kad naiđem na njih, da sam ih sama smislila. Tako ću vam ja pripovijedati na moj način. Već sam dvije godine jedna od voditeljica TV emisije "Zlatna liga". U studio sjednu dva gosta pa s njima popričamo o njihovim životima, karijerama i o današnjim danima u mirovini. Naime, u Zlatnoj ligi svi - voditelji, gosti, scenaristi - moraju imati više od 65 godina. Onda im tako kažemo: "U vašim zlatnim godinama..." itd. Čudno mi je kako se uvijek i svugdje izbjegava riječ "starost". Pogotovo kad je riječ o ženama. Stalno nas bombardiraju parolama tipa "pedesete su nove tridesete" ili "šezdesete su najbolje godine", treba vježbati, biti vitka, svakodnevno piti brdo vitamina i kojekakvih pripravaka, obavezno posegnuti za filerima i botoksom ako već ne idemo na estetske operacije!? A što s nama koje od male mirovine ne možemo kupiti niti malo bolju kremu? I sve to da bismo izgledale mlađe, ne dobro, ne zgodno, ne šarmantno - samo mlađe! Ja vjerujem da je starost privilegija ako je doživimo. Kao i sve drugo u životu, treba je prihvatiti ako već ne i zagrliti. A to nije lako.

Ksenija Erker nova je Glorijina kolumnistica

DARKO TOMAŠ CROPIX

Već godinama ne prihvaćam jutarnje nastupe ili izlaske u javnost, jer ujutro čekam da mi se lice vrati na sredinu, da onako zgužvano i otečeno malo "splasne". Za prvi jutarnji pogled u ogledalo treba hrabrosti, empatije i puno dobronamjernosti. Toliko sam se kao klinka kreveljila u ogledalo, valjda mi to sad ogledalo vraća. Ili, kako kaže Vedrana Rudan: "Kad se ujutro pogledam u ogledalo, čini mi se kako će to proći, ono što u mene gleda samo je moje privremeno ja. Mislim na umorno lice starije gospođe koja je u mene uperila ugasli pogled poput tužnog psa." Ili Coco Chanel, za koju kažu da je silno voljela muškarce i novac. U svojim šezdesetima stala je gola pred ogledalo i rekla: "Tako, odsad samo novac!" I da, ne dođe to sve odjednom, tomu prethode prvo neki mali šokovi. Imala sam jedva pedeset godina, došao mi je na večeru prof. Tomislav Ladan, jezikoslovac i čarobnjak riječi. Predajući mi cvijeće, reče svečano: "Ksenija, postala si krasna jesenjača." A ja, zatečena, kažem: "Profesore, kakva ružna riječ ta jesenjača i što, onda, ima dalje iza te jesenjače", a Ladan se nadoveže: "Duhovnjača!" Uzalud mi je poslije objašnjavao kako je jedna krasna jesenjača lijepa i bogata znanjem i iskustvom, kao i jesen svojim obiljem plodova i boja. Priznajem, baš me to pogodilo, jer je glasno izgovoreno ono što sam duboko u sebi i znala i osjećala da jesen u meni caruje, a ja još silno želim proljeće. No, nepopravljivi optimist kakav jesam, brzo sam sebi objasnila da jesen, koliko god nosi sjetu i nujnost, isto tako nosi i novu školsku godinu, novu sezonu u kazalištima i koncertnim dvoranama, kao što je božanstven odlazak na tržnicu u jesen s tim obiljem plodova i boja.

Da, bit ću ja krasna jesenjača. A onda je zajesenila i šezdeseta godina i novi šok. Odlazi muž, rastava nakon četrdeset godina braka i ja, koja u tom času mislim da bez muža, djece i unuka ne postojim. Ali i s jeseni se događaju neobično lijepe stvari: dolazi poziv s HRT-a da u njihovoj emisiji "8. kat", koja se emitirala na Prvom programu iza Dnevnika, napravim proslavu svog šezdesetog rođendana s prijateljima, muzičarima, s puno pjesme… Čak i vino smo pili u studiju. Baš je bilo lijepo i veselo. Drugi dan zove me Arsen i kaže: "Kak je tebe ova tvoja rastava krenula! Pa samo je Tito slavio rođendan na Prvom programu iza Dnevnika!" U svakoj šali pola istine i ja odlučim krenuti. Uz pomoć Arsenovih stihova i pjesama napišem predstavu za sebe i Veru Zimu, dugogodišnju prijateljicu.

DARKO TOMAŠ CROPIX

Vera i ja smo na pragu svojih tridesetih nastupale zajedno u recitalu "Povedi me večeras". Bile smo mlade, zgodne i s lakoćom putovale, pjevale, glumile i zabavljale se. I sad nakon trideset godina izlazimo ponovno na pozornicu i pričamo što se u međuvremenu dogodilo s nama. Obje smo se pronašle u Arsenovim stihovima po kojima sam i nazvala predstavu - Nije bilo sve po mome, nisam bila te sudbine, živjela sam što sam mogla, NISMO SVE KARENJINE! Nisam htjela Veru nagovarati ili moliti da radi sa mnom. Onako slomljena i sama, skupila sam zadnje krhotine samopouzdanja, pozvala je na ručak i ukratko objasnila o čemu se radi. Kad je odlazila, dala sam joj scenarij i rekla: "U miru doma pročitaj i odluči!" Zove me Vera iz tramvaja: "Svi me gledaju kako se glasno smijem i plačem dok čitam ovo tvoje! Radimo! I to odmah!" Kako je divno jesenilo u Verinom i mom životu tih nekoliko godina, kako bi to rekao Ladan, majstor riječi. Odigrale smo više od stotinu predstava, obišle smo Hrvatsku uzduž i poprijeko od Zagreba, Zagorja, Slavonije, Istre, Rijeke, Senja pa sve do nezaboravnog Lastova. A tek premijera! Bilo je nezaboravno! Došli su nam prijatelji, glumci, pjevači i još puno dragih ljudi i doživjele smo ovacije. Zagrljena s Verom, s naručjima prepunim cvijeća, sjetila sam se zabrinutog Arsena dok mi je slagao svoje note i papire: "A, joj, ja stvarno ne znam kako ćete to vas dvije?!" Smijući se, umirujem ga: "Ništa ti ne brini! Sve ćemo naučiti, zrihtati se i jako dobro našminkati... A Arsen će na to: "Ma kakva šminka, pa vama šminka ne pomaže, vama trebaju restauratori!"

Ova kolumna trebala je biti o starenju općenito i mom starenju, a ja sam došla tek do svoje šezdesete. Budući da imam sedamdeset, jedva čekam ispričati vam kako dalje stvari stoje.