Mnogi vjeruju da je u pozadini takvih veza progresivnost, avanturistički duh te visoki socijalni status koji omogućuje taj stil života, no zapravo je riječ o strahu od bliskosti i vezivanja.
Moja 35-godišnja poznanica koja živi u Amsterdamu požalila se jednom prilikom da joj je dosta udvaranja oženjenih muškaraca koji žive u otvorenim brakovima. Ondje mnogi imaju izvanbračne afere, rekla je, pitanje je samo jesu li ih prethodno dogovorili sa svojim partnerima ili nisu, ali u društvu i jedni i drugi o njima šute. Ako je to nepisano pravilo u liberalnoj Nizozemskoj, nije čudno da je suprug poznate bivše sportašice u našoj javnosti izazvao buru kad je objavio da žive u otvorenom braku.
Ona je govorila o drukčijoj vrsti intime, kako je i gdje je upoznala Boga i na koji ju je način to promijenilo. Hodala je za život zalažući se da se drugim ženama zabrani pravo na izbor, a u svom je životu odabrala da u apartmanu koji iznajmljuje u Splitu ne mogu boraviti djeca, dok se u braku u kojem živi - mogu nastaniti drugi ljudi.
Bez obzira na to u kakvoj vrsti bračne zajednice živi i zbog čega je na nju pristala, kao majka malodobnog djeteta zaslužila je elementarno poštovanje i mir koji joj je potreban kako bi ga odgajala. Ovaj nam je nesmotreni istup pokazao da ljudi koji žive u otvorenim brakovima nisu ni empatičniji ni tolerantniji od drugih - iako se takvima vole predstavljati.
Iz terapijskog ugla mogu reći da su ljudi u otvorenim brakovima, kad upadnu u krizu, podjednako frustrirani poput onih koji žive u lošim monogamnim brakovima. Činjenica da su svoj brak otvorili prema drugim osobama neko ih je vrijeme možda zabavljala i održavala, no nije im donijela trajno zadovoljstvo, osjećaj smisla i ispunjenosti.
U otvorenim brakovima stvari se mogu godinama odvijati u skladu sa sporazumom, a on može vrijediti za jednu ili za dvije osobe. Sporazum se može sastojati u tome da jedna osoba ima pravo na izvanbračne seksualne odnose, a druga na to pristaje svjesna da iz nekog objektivnog razloga, koji mogu biti i zdravstvene prirode, ne može udovoljiti partnerovim seksualnim potrebama. Ovakva vrsta "outsourcinga" u zajednici koja inače funkcionira najstabilnija je opcija otvorenog braka.
No, otvoreni brakovi obično podrazumijevaju da oba partnera imaju pravo na seksualne, a ponekad i emotivne odnose s drugim ljudima - iako je emotivno vezivanje u tim aranžmanima češće nepoželjno i zabranjeno. U takvim situacijama postoje razne stavke dogovora: da se može ulaziti u odnose samo s nepoznatim osobama, ili s poznatima koje je drugi bračni drug odobrio, da to može biti samo jednom, da je te susrete potrebno prijaviti, da se nijednog izvanbračnog partnera ne dovodi doma, čak i kad je onaj drugi na putu, te da se obavezno koristi zaštita. Otvorenom komunikacijom, bez previše detalja, pokušava se normalizirati ovakvo ponašanje i održati posebnost, važnost i ekskluzivnost odnosa između ljudi u otvorenom braku, koji u javnosti najčešće dobro funkcionira. Djeca obično ne znaju za skriveni aranžman svojih roditelja, jer su oni svjesni da se na otvorene brakove ni u najnaprednijim sredinama ne gleda blagonaklono. No, koliko dugo se takvih izričitih pravila mogu pridržavati ljudi kojima je nepodnošljivo jedno pravilo, ono o monogamiji?
Ljudi koji žive u otvorenim brakovima govore o toleranciji i slobodi kao o svojim glavnim principima, to je ono što traže i što su spremni dati, pa je zanimljivo da su ljubomora, povrijeđenost i potreba za kontrolom koju iskažu kada stvari krenu po zlu obično intenzivniji nego kod ljudi u monogamnim brakovima. Ponekad ljubomoru osjećaju prema drugim partnerima svojih izvanbračnih partnera.
Kada shvate da je sporazum prekršen, da je njihov bračni drug ušao u odnos u kojem se zaljubio ili da se dogodila zabranjena seksualna veza s poznanikom, njihova je povrijeđenost pomiješana s posebnom vrstom samosažaljenja. Tada se jasno razabire tko je kreirao ideju otvorenog braka, jer često je jedan partner bio dosljedan u takvom zahtjevu, a drugi mu se onda priklonio.
Postoji puno primjera u kojima ljudi ostaju u takvim brakovima, a zapravo pate. Ono što je nekad bilo zabavno više nije, povjerenje je narušeno, pravila su prekršena, najradije bi sve resetirali i vratili se na početak.
Mnogi vjeruju da su u pozadini ovakvih brakova progresivnost, avanturistički duh, želja za istraživanjem vlastite seksualnosti, čovjekova prava priroda koja nije monogamna, bogatstvo i socijalni status koji omogućavaju taj stil života, no zanimljivo je da se ispod tih slojeva uvijek pronalaze strah od bliskosti i ogroman strah od vezivanja. Reklo bi se da će dozvola za ulazak u odnose s drugim ljudima taj strah smanjiti, ali ta pojava je varljiva i privremena. Obično naraste osjećaj da se nešto kontrolira, a kad se osjećaj kontrole izgubi, razočaranje i povrijeđenost još su veći.
Ne treba osuđivati ljude koji žive u otvorenim brakovima niti na takve odnose gledati s prezirom. Radi se o ljudskom pokušaju da se pronađe način za funkcioniranje udvoje, a da osjećaji zadovoljstva, sigurnosti ili kontrole budu veći. Sporazum se unaprijed stvara kao pokušaj očuvanja međusobnog poštovanja i povjerenja. U srži ove ideje nema loše namjere, iako postoje neki problemi koji često ostanu neprepoznati. Najveća je pogreška kada ljudi pomisle da će otvoreni brak razriješiti probleme u lošem monogamnom braku i slična je ideji da će dolazak novog djeteta stabilizirati loš brak.
Na kraju ću citirati velikog austrijskog psihijatra, profesora Viktora Frankla, koji je nadahnuto pisao i o ljubavi i o monogamiji. "Ljudska spolnost je uvijek nešto više od samog fizičkog dodira, ona je fizički odraz ljubavi. Za osobu koja je dovoljno zrela partner nije nikakav ‘objekt‘; odrasla osoba partnera smatra drugim subjektom, drugim ljudskim bićem koje ima svoje ljudske osobine; ako čovjek stvarno voli, onda svog partnera prima samo i jedino kao drugu osobu, što znači da doživljava i njegovu jedinstvenost kao ljudskog bića."
Koliko ljudi koji ulaze u otvorene brakove imaju autentičan osjećaj vlastite jedinstvenosti, veliko je pitanje. "Spoznaja da je osoba koju volimo jedinstveno ljudsko biće, nesumnjivo ima za posljedicu monogaman odnos. Voljenog čovjeka više nitko ne može zamijeniti. S druge strane, čovjek koji nije u stanju voljeti neizbježno završava u promiskuitetu. Čovjek koji se tako ponaša uopće se ne obazire na jedinstvenost svog partnera i to onemogućava istinski ljubavni odnos. Mala je korist od toga što takav čovjek pokušava nedostatak kvalitete nadomjestiti kvantitetom… Što je više čovjek frustriran u svom traganju za smislom, to će prije i više ‘trčati za srećom‘… Čovjek koji živi takvim životom mora doživjeti razočaranje, jer se osjećaj sreće može postići tek ako se živi samotranscendentno, odnosno samo ako čovjek pred sobom ima valjan razlog i volju da nešto napravi ili ako se potpuno predaje čovjeku koga voli."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....