Moj prijatelj živio je sa ženom koja je imala dvoje djece, kćer od devet i sina od tri godine, a onda mu je jednog dana rekla da ‘to više nije to‘ i zamolila ga da ode: dugo je tugovao za tom djecom, a najviše za malenim dječakom koji ga je odmah zvao tatom
Razvod braka je bolan proces, bez obzira na to kakav je brak bio. Zapravo je toliko bolan i stresan da su ga znanstvenici na ljestvici stresnih životnih događaja uvrstili na drugo mjesto, odmah iza smrti supružnika koja je na prvom mjestu. Razvodimo se i rastajemo s ljudima do kojih nam više nije stalo, razočarali su nas, povrijedili, nisu ispunili naša očekivanja ili smo se negdje putem udaljili. Tijekom razvoda možemo učiti o sebi, koliko stresa možemo podnijeti i što nas najviše boli kod gubitka. No, postoji vrsta razvoda o kojoj se malo govori, a gubitak koji ga prati nije ni prepoznat niti priznat.
Kristina je u braku provela 15 godina. Imala je 34 godine kad je upoznala Ivana, on je iz prethodnog braka imao djevojčicu koja je tada imala pet godina. Odlučila je da će s njom polako i nježno graditi odnos. Malena je imala majku, nije bilo potrebe da se na silu gura u njen život, nastojala je kontrolirati svoje majčinske instinkte, nadajući se da će u braku dobiti dijete. S tom curicom, koja je sa svojom mamom imala dobar odnos i koja bi mogla biti polusestra njenog budućeg djeteta, željela je postati što bliža. Znajući da su djevojčice često posesivne prema svojim očevima, nije inzistirala na tome da je odmah upozna. Nije joj željela komplicirati ionako zamršenu životnu situaciju. Djevojčica je s vremenom sama pokazala zanimanje za to ima li njen otac novu osobu u svom životu. Kad joj je rekao da ima, upitala je kada će ih upoznati.
Bila je uzbuđena kao da ide na razgovor za posao. Pažljivo je odabrala poklone, odgovarala je na njena pitanja, pustila je da joj djevojčica pokaže svoje omiljene igračke i ispriča priče o njima. Upoznavanje je prošlo toliko dobro da je u jednom trenutku pomislila kako bi, kad ne bi nikad dobila dijete, mogla zamisliti da ta curica bude njena. Barem 1/3 njena, poslije mame i tate; da je pričuva onda kad oni to ne mogu, da je odvede na kolače i u kino, napravi joj pletenice i ispeče kokice dok gledaju film. Uskoro su postale prijateljice. Djevojčica joj je to rekla dok su hodale šoping-centrom u potrazi za rođendanskim poklonom za njenu prijateljicu iz razreda - danas će se pohvaliti da joj je njena prijateljica Kristina pomogla odabrati taj poklon. Obrazi su joj se crvenili od ponosa, jedva je čekala da to ispriča Ivanu. Kad su se vjenčali i počeli živjeti u njegovoj kući koja je imala vrt, djevojčica je poželjela imati psa. Kristina se ponudila da će se brinuti o njemu. Iako nije ostala u drugom stanju, nije zbog toga bila očajna. Nadala se da će se i to jednom dogoditi, ali radila je posao koji voli, imala je pokraj sebe muškarca s kojim se prilično dobro slagala, njegova kći s kojom je provodila vikende, odlazila na ljetovanje i na skijanje jako ju je dobro prihvatila. Nabavili su koker španijela koji je bio tvrdoglav i razigran, povremeno je bio pravi izazov brinuti se o njemu, ali nije ju to obeshrabrilo. Djevojčica mu se jako radovala. Živjela je u stanu s mamom i nije s njim provodila puno vremena, pa ipak je to službeno bio njen pas. Kristina nije primijetila da se za tog psa ona najviše vezala, nije joj to bilo važno. Život nije bio savršen, između nje i Ivana dolazilo je do nesuglasica, ali bio je prilično dobar, a ona je bila realna osoba, nije tražila previše. Djevojčica se preko noći pretvorila u tinejdžericu. Njena je mama dobila novo dijete u drugom braku, pa je djevojka češće dolazila k njima. Kristina joj se tada posvetila još više. Kad joj je pokćerka pričala o tome kako braco stalno plače i mama je neispavana, gotovo je bila sretna što oni nisu dobili dijete, pa je barem mogla biti glavna u njihovu domu.
Djevojka je s vremenom završila srednju školu, upisala je fakultet i otišla živjeti u drugi grad. Koker španijel je naglo ostario, počeo se vući po kući, a Kristinin i Ivanov odnos otišao je u slijepu ulicu iz koje nisu zajedno pronašli izlaz. Nakon 15 godina braka priznao joj je da je ponovo zaljubljen; to se dogodilo preko noći, nije joj želio lagati i pretvarati se da je sve u redu. Shrvana, privremeno se odselila svojoj mami. Imala je čudan osjećaj da je njihov raskid koincidirao s tim da je njegova roditeljska zadaća prestala. Sad kad njegova kći više ne treba ničiju brigu, u stanju je sama živjeti i brinuti se o sebi, on je mogao otići dalje. Nije mogla nazvati djevojku i žaliti joj se na njezina oca, a ni ona nije nazvala nju - kao da se nije željela miješati u tu priču. Možda za to jednostavno nije imala snage, a možda joj se upravo događao uzbudljiv novi život, pa se nije željela baviti starim.
Kristina je prvo danima plakala, a potom je izgubila želju da ustane iz kreveta. Shvatila je da nije izgubila samo brak. Izgubila je, čini se, i pokćerku, pa čak i psa koji nikada nije bio njen, a kada je odlazila, cvilio je toliko da je pomislila kako bi ga trebalo odvesti veterinaru. Tada je otišla psihijatrici i istresla joj svoju priču.
Prije pandemije moj prijatelj počeo je živjeti sa ženom koja je imala dvoje djece, kćer od devet i sina koji je imao samo tri godine. Onda mu je jednog dana kad se vratio s posla rekla da "to više nije to" i zamolila ga da ode. Tugovao je za tom djecom, govorio je da mu nedostaje i pas, ali maleni dječak koji je nekad imao tri godine i odmah ga zvao tatom najviše mu je nedostajao. Pod izlikom da želi vidjeti psa, odlazio je povremeno do bivše godinu dana. Tada bi pozdravio djecu, prošetao psa po kvartu i vratio ga - sve dok ga jednom nije dočekala na vratima i rekla da ne može više dolaziti, neka si nabavi psa.
Kristina je na preporuku svoje psihijatrice odlučila nabaviti malog koker španijela, da je trgne i vrati joj volju za životom. Postoje prekidi poslije kojih se osjećate poput najvećih gubitnika, a rijetki mogu razumjeti taj osjećaj. Sve je bilo, a kao da ništa bilo nije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....