Magistra sestrinstva (29) iz Slavonskog Broda se s poremećajima prehrane bori od osnovnoškolskih dan. Anoreksija, a onda i bulimija postale su njezina svakodnevnica, s kojima se i danas hrabro nosi, uz to trči ultramaratone od stotine kilometara i upravo je otputovala na Svjetsko prvenstvo u Indiju.
Moja priča o borbi s poremećajima prehrane počela je još u sedmom razredu osnovne škole. Tada sam htjela biti mršava, strašile su me promjene tijela u pubertetu, a što su počeli primjećivati i moji vršnjaci. Tijelo mi se razvijalo ranije od nekih prijateljica i to me nekako rastužilo, a iz okoline su do mene dolazili različiti komentari. Ne baš lijepi. A onda sam prestala jesti, smršavjela sam, isprva gotovo neprimjetno, ali s vremenom sam se drastično promijenila, što je najprije primijetila moja mama Dubravka, a onda i prijatelji.
Okidač za razvoj mog stanja bilo je potiskivanje emocija i povlačenje u sebe, na što sam gledala kao na pobjedu. Mislila sam da je sve super, ako sam što mršavija da više vrijedim. Takva je slika bila u mojoj glavi, ne shvaćajući da je to veliki problem kako psihički, tako i fizički. Prvo sam se suočila s anoreksijom, a onda je na red došla i bulimija. U srednjoj školi sam bila bolje, počela sam jesti, nisam se toliko bojala hrane, izgledala sam bolje i osjećala se odlično. Nakon završetka srednje škole, upisala sam studij sestrinstva i u kratkom se roku zaposlila. Bila je to nagla promjena, željela sam sve, natovarila si previše obaveza, a rezultat toga bila je bulimija jer je hrana bila jedino čime sam znala upravljati i što sam mogla držati pod kontrolom. Sve ostalo me plašilo, nisam se znala boriti za sebe, mislila sam da u svemu što radim moram biti najbolja i svima udovoljiti, a moj poremećaj bio mi je izlaz iz stresnih situacija.
A onda je došla 2019. godina, izgledala sam kao djevojčica, bez ikakvih oblina i više nisam mogla skrivati svoju borbu. Kolege s posla su me zamolili da potražim stručnu pomoć, a ja uopće nisam imala želju da sebi pomognem. Ali ipak sam otišla na Rebro, na svoje prve individualne razgovore sa stručnjacima.
Trenutačno sam na bolovanju i odlazim na terapije u dnevnu bolnicu, da vidim hoće li mi to biti od pomoći. To je jedno novo iskustvo za mene, idem dalje jer želim učiniti nešto za sebe. Program traje pet dana u tjednu, od 8:30 do 15 sati. Sastoji se od kombinacija različitih terapija - psihoterapije, kognitivno-bihevioralne terapije, art terapije, terapije pokretom i plesom, psihodrame, nutricionističke terapije, joge. Provodim puno sati razgovarajući u grupi s onima koji imaju iste ili slične probleme kao ja. To su najdivniji ljudi koje sam upoznala, osjećam se zadovoljno s njima, prihvatili su me. Tu je i podrška moje majke, svih stručnjaka i svih koji su sa mnom u dnevnoj bolnici. Uz mene je moj dečko, prijatelji i dragi kolege trkači. Moj najveći uspjeh bit će onda kad pobjedim svoj poremećaj, a ni jedna utrka mi nije bila bitna, kao ova sada!
Trčati sam počela u lipnju 2017. godine i danas sam članica kluba Ultramaraton klub Mazator iz Slavonskog Broda. Bio mi je to novi način opuštanja. Shvatila sam da sam u tome odlična, nizala sam uspjehe, a sport se povezao s mojim poremećajem. Nekad mi moja glava govori "idi trči, to moraš jer ne smiješ da ne otrčiš svaki dan makar dvadeset kilometara" i nisam mirna ako mi dan prođe bez trčanja. Osjećala bih se kao da sam izdala samu sebe. Ali to je sve moj poremećaj i cilj mi je pobijediti ga, dobiti borbu s bulimijom, kao i sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu u Indiji na sto kilometara početkom prosinca. Treniram puno, moje noge su stalno na ulicama grada, nižem kilometre i uživam u tome. Indija se približila, to je sada najveći izazov za mene i ekipu koja ide sa mnom pretrčati tu “kratku” rutu. To je zadnja utrka ove godine i bit će mi teško s obzirom na temperaturu zraka u Indiji jer je tamo trenutačno 28 Celzijevih stupnjeva. Ali želim biti ponosna na samu sebe i jednog dana iz svoje borbe izaći kao pobjednica, pobijediti u svojoj borbi i postati majka.
Osoba koja pati od poremećaja to često potiskuje, govori da je sve super dok ne dođe do nekog okidača za borbu i svatko tko se tako osjeća neka traži pomoć. Otiđite osobno razgovarati s psihoterapeutom, javite se u dnevnu bolnicu za poremećaje hranjenja, to je dobar i važan korak za svakog tko ima taj ili sličan problem. Bitno je početi i ne prekidati teraprije jer ćete se opet vratiti vrtlogu poremećaja. Uvijek će biti uspona i padova. Ali padovi nas trebaju samo ojačati i gurati dalje! Ja svoju motivaciju pronalazim u radu s novorođenčadi, kojoj pružam mnogo ljubavi i pažnje. Velika je briga za te male, divne ljude, ali u njima pronalazim spas, nježnost, tako su topli i mekani, djeluju na mene umirujuće i uživam u svome poslu. Ima lijepih i tužnih trenutaka, ali nekako mi to sve podnesemo jer moramo biti jaki za njih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....