Laura Žalac, zagrebačka poduzetnica i beauty stručnjakinja, za Gloriju govori o izazovima s kojima se suočavala protekle tri godine, otkako su liječnici posumnjali da joj je sin Anto u spektru autizma, te otkriva kako izgleda život uz dječaka s teškoćama.
Laura Žalac, zagrebačka poduzetnica i beauty stručnjakinja, za sinovu je dijagnozu saznala vrlo rano, kada je tek bio navršio nešto više od dvije godine. Iako se toliko rano dijagnosticiranje spektra autizma događa u izuzetno rijetkim slučajevima, 28-godišnjakinja tvrdi kako je zapravo od gotovo samog početka bilo vidljivo da je njezin sin Anto drugačiji od većine svojih vršnjaka. Ipak, isto je saznanje na samom početku uporno odbijala prihvatiti jer, kako kaže, nije bila spremna na ono što slijedi.
"Bilo je vidljivo da ne reagira na određene uobičajene podražaje, ali mi smo tada bili daleko od faze prihvaćanja situacije. Do njegove druge godine, često smo se nalazili u situacijama da nam ljudi ukazuju na nešto, na ovaj ili onaj način, ali u nama je to budilo isključivo otpor i jaku defenzivu. Jednostavno nisi spreman prihvatiti toliko tešku i za naše živote ključnu činjenicu", govori nam Laura. Kako kaže, prvi znakovi da bi Anto mogao biti u spektru autizma bili su manjak kontakta, nedostatak odazivanja na ime i jednosmjerna komunikacija, odnosno komunikacija bez njegove povratne informacije.
"Ono što je meni zapravo najčudnije u vezi ove dijagnoze je činjenica da je on kao mala beba bio responzivan, sve je pratio očima, smijao nam se, bio je uključen u konverzacije... Što se dogodilo, kako, kada i zašto, nažalost - ne znam. S otprilike dvije godine počeli smo tražiti mišljenja raznoraznih privatnih stručnjaka, a držati se čvrsto samo onih najmekših i najlakših za prihvaćanje. Međutim, s vremenom je situacija postala i više nego jasna, kako nama, tako i svima oko nas", objašnjava nam poduzetnica. S vremenom je dijagnozu ipak prihvatila, a danas je stanje njezinog 5-godišnjeg sina ipak nešto bolje.
"Anto je vrlo rano krenuo intenzivno raditi s terapeutima u našem domu i izvan njega, i tu su zapravo krenule prve pozitivne promjene i početak koliko-toliko funkcionalnog života. Iako se trudimo težiti što boljoj rutini kada je riječ o spavanju, hranjenju i ostalim stvarima, dani su nam vrlo šareni i svaki piše svoju priču. Trudimo se biti aktivni te provoditi vrijeme u prirodi gdje Anto ima svoje uže interese, od kojih bih posebno izdvojila penjanje, posebice na drveće", govori nam Laura koja se i kod kuće pokušava sve više baviti Antom.
"Tu su konstantni pokušaji igranja interaktivnih igara kroz koje pokušavamo izvući neki novi oblik komunikacije ili samo jednu riječ više. Trudimo se uključiti ga u što širi spektar radnji u kojima može sudjelovati i kroz to sudjelovanje, naravno, i komunicirati. Do prije godinu, dvije, za nas su najjednostavnije radnje bile maksimalno izazovne i teške. Sve je predstavljalo preveliki podražaj za Antu, pa su tako nekad kretnje od točke A do točke B izvan kuće bile veliki izazov. Razlog je bio taj što je na svakih nekoliko koraka bilo nešto njemu primamljivo, zanimljivo i neophodno, a u tim situacijama riječi "ne" ili "ne može" nisu predstavljale ništa, osim poticaj za još veći fizički otpor, agresiju te još gori tantrum", kaže poduzetnica koja, unatoč teškim trenucima, primjećuje značajni napredak kod sina, a samim time i sama lakše prihvaća situaciju.
"Neki od najvećih uspjeha su postavljanje i prihvaćanje autoriteta, zabrane, ali i ograničenja nepoželjnog ponašanja. Trebalo nam je dugo da pobijedimo taj njegov ratnički duh malog čovjeka. Na pitanje kako se nosim s cijelom situacijom, danas mogu reći - dobro. Lomim se na trenutke, teško mi je i strahujem za budućnost, ali jasnije vidim svoj cilj, ne odskačem od toga i upravo me to motivira za svaki novi dan. Naučila sam ga bolje razumjeti, uživati u njemu i biti mu podrška", govori nam Laura čiji sin trenutno odlazi samo logopedu, po prvi put, osiguranom od strane države.
Kako kaže, imaju veliku podršku obitelji i prijatelja, iako su i oni na početku teško shvaćali ozbiljnost situacije. "Često smo slušali rečenice poput "ma super je on, to su dečki, s njima je teže, dulje im treba, nije njemu ništa"... To su stvari koje ljudi oko tebe misle da ih želiš čuti, a zapravo si zbog njih samo još frustriraniji. Sad kad malo bolje vide i razumiju našu situaciju, puno su bolje prilagodili pristup, i nama i Anti", dodaje poduzetnica koja je posebno velikih problema imala s upisom sina u vrtić.
"Situacija u državi je poražavajuća. Dvije godine nismo ga uspjeli upisati u vrtićki program, neovisno o tome je li se radilo o privatnom ili državnom vrtiću, a odgovor je uvijek bio isti - kapaciteti su popunjeni. Ove godine sam si dala truda i doslovno izlistala sve vrtiće na području grada Zagreba i slala na desetke mailova te molbi za upis. Nažalost, bez pozitivnog odaziva. U međuvremenu mi se javila jedna klijentica koja radi u privatnom internacionalnom vrtiću s prijedlogom da pokušamo kod njih. Obavili smo razgovor s odgajateljicom i ravnateljem, s grčem u želucu jer osjećam da nigdje nema sigurnosti, utočišta ni potpune potvrde. Zaključak je bio da ćemo pokušati, a oni će procijeniti je li njihov program dovoljno poticajan za Antu. Uz to, nama je zadatak bio pronaći mu i osigurati asistenta. U tome sam uspjela zahvaljujući društvenim mrežama, a Anto je upravo ovih dana krenuo na pokušaj prilagodbe. Mi roditelji ostajemo u nadanju, ali i nerealnom strahu te iščekivanju krajnjeg ishoda", kaže Laura koja svog sina opisuje kao dijete usko usmjerenih interesa.
"Sve što ga zanima, zanima ga toliko jako da to nečesto bude njegova jedina preokupacija. Obožava slova, brojeve, oblike, glazbu, kupanje i penjanje. Neprestano se sve radnje vrte oko toga, pa tako nekad pokaže nerealno dobro shvaćanje i spretnost na tim poljima. Mali genijalni um", kaže nam Laura o svome sinu koji će uskoro postati i veliki brat. Naime, poduzetnica je trenutno u sedmom mjesecu trudnoće, pa nas je zanimalo kako Anto reagira na činjenicu da više neće biti sin jedinac.
"Ljudi me često pitaju razumije li Anto da dolazi brat i uopće pojam moje trudnoće. Nažalost, ni sama nemam odgovor na to. Trudim se često mu spominjati "bebu u trbuhu" te mu pokazivati gdje je beba, i on često ponavlja neke riječi, čak me i zagrli oko trbuha, ali ne mogu shvatiti razumije li u potpunosti situaciju. Naša komunikacija je trenutno mnogo bolja nego prije, kada je gotovo nije ni bilo, ali je i dalje prilično jednosmjerna. Kao takva je prilično oskudna da bih iz nje mogla shvatiti njegovo shvaćanje čitave situacije", objašnjava Laura čija se percepcija o autizmu neprestano mijenja.
"Kao roditelj autističnog djeteta, prisiljen si stalno učiti, promatrati i truditi se što bolje shvatiti njega i njegov način izražavanja kako bi mu se mogao adekvatno prilagoditi i izvući maksimum. Najteže mi bude kad vidim roditelje koji odbijaju prihvatiti djetetovo stanje onakvim kakvo je, prvenstveno zbog vlastite slabosti i nesigurnosti, pa tako pati i dijete, ali i cijela obitelj. Događaju se stagnacije u razvoju u ključnom dobu za dijete, a život nameće sve više i tu se gubi kvaliteta života. Mislim da javno pisanje i razmjenjivanje mišljenja na ovu temu znači puno. Ljudi se poistovjećuju, inspiriraju i povezuju, nude pomoć, savjete i podršku", objašnjava poduzetnica koja za sina želi samo jedno.
"Autizam nije izlječiva bolest, već cjeloživotno stanje, a glavni cilj svakog roditelja je prvenstveno dovesti svoje dijete do maksimalne samostalnosti i funkcionalnosti. Jedino što želim postići i što mi je bitno, a tiče se njegove budućnosti, jest da bude samostalan čovjek koji će jednog dana moći živjeti kvalitetno, kad mene i njegovog tate više ne bude", zaključuje Laura Žalac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....