Koliko se odrastanje njihove djece razlikuje od njihova djetinjstva, što je nekoć bilo bolje, a što je danas, zašto tehnologija nikad ne može zamijeniti ‘život uživo‘ za Gloriju Mini govore Bruno Šimleša, Ana Brdarić Boljat, Ivanka Mazurkijević, Davor Jurkotić i Ana Zaninović.
Smijeh, bezbrižnost, mašta, veselje, krastava koljena, sitne nepodopštine, toplina, zagrljaji, ljubavi - sve bi to trebao biti mozaik svačijeg djetinjstva, neokaljanog bilo kakvom životnom grubošću. A tople obale djetinjstva neiscrpna su inspiracija i pjesnicima i svima nama koji smo imali sreću razvijati se u toplom gnijezdu. Da se odrastanja razlikuju od generacije do generacije, misle i komičar Davor Jurkotić, glazbenica Ivanka Mazurkijević, sportašica Ana Zaninović, TV voditeljica Ana Brdarić Boljat i sociolog Bruno Šimleša. S posebnom nostalgijom prisjetili su se svoga djetinjstva. Ima u tom izlaganju i sjete i sjaja u oku zbog najbezbrižnijih dana, ali i zabrinutosti zbog današnjeg stila života, manjka slobodnog vremena, stresa, trke za novcem i društvenim statusom.
Davor Jurkotić
Riječki komičar i voditelj, 46-godišnji Davor Jurkotić, ponosan je tata dvojice sinova, osmogodišnjeg Franka i četrnaestogodišnjeg Maksa. "Osjećaj bezbrižnosti - prva mi je poveznica s djetinjstvom. To je jedno prokletstvo jer nisi svjestan tog blagoslova, slobode", govori Davor, kojem je žao što današnja djeca ne provode više vremena u druženju na otvorenom, čemu je, kako drži, tehnologija puno kumovala.
"Mi smo bili maštoviti, bilo je tu i ratovanja, lovljenja cura, znali smo se potući, dobiti batine. Prije su djedovi i bake bili edukatori života, danas više nije tako. Ja sam se sa svojim djedom stalno skitao, po cijele dane me nije bilo doma, učio sam od njega. Uz to, čini mi se da su danas djeca zatvorenija i da su im igrice zanimljivije od života uživo", osvrnuo se Riječanin, sretan jer sa suprugom i svojim dečkima godinama provodi više od dva mjeseca na otoku Krapnju - doslovno bosonogi. Davor smatra da bi zbog sve manje druženja moglo doći do manjka empatije. Osim toga, mlađim generacijama nametnuti su uspjeh, natjecanja, ganjanje velikih plaća...
"Gdje su tu igra i druženja? Kroz to se, uostalom, razvijaju i komunikacijske vještine", pita se, nipošto ne želeći zvučati kao neko nepopravljivo gunđalo. Sretan je jer je njegov Franko vrlo svestran i tih dječak koji sluša glazbu i upija svijet oko sebe, dok je Maks, kako kaže, tipični Bik, uporan i empatičan. I zaljubljen u nogomet. Na kraju razgovora izvukao je glavnu razliku između svog djetinjstva i onoga njegove djece: "Pogledajte ovo danas. Dok su se nekada rođendani slavili u kući s roditeljima, što je davalo posebnu toplinu, danas se sve odigrava u igraonicama. Djeca nisu dugo djeca i šteta je da im se roditelji ne daju kad im je najpotrebnije. A to je najvažnije!", zaključuje.
Ivanka Mazurkijević
Prije isticanja glavne razlike između svog djetinjstva i onog njezine 13-godišnje kćeri Eve, koju ima s Damirom Martinovićem Mrletom, 52-godišnja glazbenica Ivanka Mazurkijević prisjetila se svoje djetinje arkadije. Odrastala je na dvije adrese. Kao dijete gastarbajtera skakutala je po proplancima u njemačkom kraju koji je izgledao poput onog iz slikovnica o Heidi, a dio godine provodila u bosanskom selu Sijekovcu blizu Doboja. I upijala je različite priče; restorane brze hrane kojih u našoj državi nije bilo, a s druge krave i narodnu muziku.
"Nikad neću zaboraviti kad smo jednom išli u kino gledati "Tko to tamo peva" u Sijekovcima. U gumenim čizmama sjedili smo na drvenim klupama. Pavle Vujisić igrao je glavnu ulogu, a oko mene su sjedili ljudi nalik na njega. Bilo je to moje prvo 3D iskustvo" kaže kroz smijeh Ivanka.
Što se tiče glazbe, njezini roditelji slušali su progresivni rock, dok se u Bosni plesalo na "Ne klepeći nanulama" i "Dok palme njišu grane", a Ivanka kaže da bi se rado vratila u to prekrasno i zanimljivo vrijeme. Danas njezina 13-godišnja kći Eva u Rijeci živi drugačije. Kako kaže, dobra je, pjeva, pleše, sluša Taylor Swift i Oliviju Rodrigo. I ima mobitel.
"Sve smo zaribali. Dobro, Evi smo dali mobitel kad je navršila osam godina, koristila ga je samo za pozive, a od petog razreda ima pametni telefon uz naš nadzor. Glavna razlika između njenog i mog djetinjstva je u tome što sam ja bila manje opterećena stanjem u svijetu. Unatoč ratu koji nas je zadesio. Današnji klinci, primjećujem, već su upućeni u problematiku klimatskih promjena i drugog, do čega dolaze putem tehnologije. I to, htjeli-ne htjeli, a tako ne bi trebalo biti", poentira.
Ana Zaninović
Ana Zaninović, 37-godišnja svjetska i europska prvakinja u taekwondou, najvažnije - sretna mama sedmogodišnjeg dječaka Tome, ‘natjecateljskog duha i jako društvenog‘ - također zapaža glavnu razliku između svog i njegovog djetinjstva.
"Mi smo jako puno vremena provodili u prirodi, igrali smo se skrivača, gumi-gumi, grupa traži grupu... I danas imam ožiljke od poderanih koljena i na bradi. Tada je bilo normalno da dijete padne. Danas pak roditelji na sve skaču", ističe.
Bivša splitska sportašica smatra da djecu treba učiti samostalnosti, da može samo otići u obližnju trgovinu, baš kao što je i ona išla kad je bila dijete.
"Danas su roditelji mnogo uplašeniji, zbog čega djeca imaju manju slobodu kretanja... Pogotovo u velikim gradovima. Tu se kontroliram, znam da Tomu moram pustiti, jer katkad mora pogriješiti i pasti. U tom se smislu naše odrastanje najviše razlikuje", tvrdi sportašica.
Ana Brdarić Boljat
Voditeljica s RTL-a Ana Brdarić Boljat svoje djetinjstvo ne bi mijenjala ni za što. Obilježila su ga ljeta u Gorskom kotaru, vragolije sa sestričnom na Omladinskom jezeru, preživljavanje u šumi, branje gljiva, skupljanje bobica (jednom je u vrtu ‘razgovarala‘ s riđovkom, posve nesvjesna opasnosti, a potom su je grabljama uklonili njezini baka i djed), kao i kazalište i razgovori s umjetnicima čiju je svaku riječ upijala. Na umjetničkim kružocima zahvaljuje roditeljima, a djedovima i bakama na drugoj čaroliji, onoj daleko od gradskog asfalta. Po čemu se najviše razlikuju njezino djetinjstvo i djetinjstvo njezinih klinaca, 14-godišnjeg Ante i 9-godišnje Cvite?
"Za razliku od nas imaju jako puno faktora koji remete njihov put. Barem onakav kakav bih im ja poželjela, ali, opet, razumijem da i njihovo vrijeme nosi neke prednosti koje mi ne razumijemo. Ante je, recimo, svladao engleski kao materinski, a Cvita nadopunjuje svoju kreativnost i otkriva materijale s kojima stvara pravu malu umjetnost. Tako da internet i dostupnost informacija imaju i prednosti. Svakako imaju više mogućnosti od nas, ali i obaveza. Nastojim da ih nemaju previše, ali oni sami traže, kao da skupljaju vještine - od sporta do kreative. Imamo samo jedan dogovor, što započnu moraju odraditi cijelu godinu. Ante je vjeran plivanju, okušao se u košarci, naučio animirati, svladao abacus... Cvita još bira između plivanja i odbojke, okušala se u stepu, prošla slikarsku godinu... Traže se i ja ih podržavam u svemu", ističe Ana.
Bila je presretna kad je pronašla svoja stara pisma ispisana krasopisom, što je Cvitu i Antu oduševilo.
"Obožavam kad u njima vidim crte svog karaktera i ono zbog čega sam se zaljubila u supruga Marka. Već sada su bolji od nas, snalažljiviji i hrabriji, samopouzdaniji i snažniji, osjećajni i odgovorni, a iznad svega - ono zbog čega mi je srce veliko kao kuća, ponosni su na sebe i svoje uspjehe, no još uvijek im najviše znače naš zagrljaj i podrška", govori sretna mama.
Bruno Šimleša
Bruno Šimleša (45) kaže da je njegovo djetinjstvo bilo posve drukčije od onog njegove 15-godišnje kćeri Anabele. "Mi smo stalno bili vani, a najčešća gesta bila je zvonjava po portafonima svih naših prijatelja: ‘Teta, može li xy van?‘ pitali bismo. Imali smo manje, igrali smo se više. Roditelji su se manje petljali u naše aktivnosti, a definitivno ih nisu ni organizirali. Samo zamislite, ja sam iz Novog Zagreba do centra dvaput tjedno išao na trening šaha. Sam. Vozeći se autobusom i tramvajem. A vraćao sam se poslije 22 sata. Danas je to nezamislivo", prisjeća se.
Kaže da smo rjeđe s prijateljima bili u kontaktu, ali kad bi se dogodili, bili su dulji i dublji. Njegova kći Anabela tek je s deset godina dobila mobitel jer su prvo, kako kaže, htjeli da razvije pamet. Da se pita samo njega, još bi ga manje koristila. Bruno primjećuje koliko se danas od najranije dobi stavlja naglasak na izgled, a manje na osobnost, talente i ljepotu duše.
"Na djevojke je pritisak veći nego na nas muškarce ili mladiće. Za mene to uopće nije bio faktor odrastanja, dok je Anabela prvo (pr)osuđivanje svog izgleda doživjela već u vrtiću od alfa curica", upozorava poznati sociolog, pisac i predavač.
Ipak, drži da nipošto nije sve lošije danas u odnosu na njegovu generaciju, osim što su im glave previše zabijene u ekran, a ponekad nedovoljno u sebe, generacija njegove kćeri razmišlja kreativnije i ne podnosi autoritete same po sebi. "Ja sam odgajan da se autoriteti moraju poštovati jer se, eto, moraju. A ona zna da se poštovanje treba zaslužiti. Svačije", zaključuje Bruno Šimleša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....