Da želi biti pedijatar, 32-godišnji Domagoj Buljan, specijalizant pedijatrije rodom iz Osijeka gdje je završio Medicinski fakultet, shvatio je u Varšavi, a da sada opet mora birati smjer, odabrao bi isti. Ovaj mladi liječnik posljednjih pet godina radi u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj. Trenutačno završava specijalizaciju u Zagrebu i sredinom prosinca započinje s radom u Zavodu za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju. Koliko ga taj posao opterećuje, a koliko ispunjava, otkrio nam je u kratkom razgovoru.

Kako ste odabrali baš pedijatriju? Što vas je motiviralo?

- Tijekom studija sam dakako razmišljao u kojem smjeru bih mogao ići, a onda sam 2016., na petoj godini fakulteta, otišao na Erasmus jedan semestar u Varšavu. Tamo smo slušali kolegij pedijatrije i tada sam shvatio da bih to mogao raditi. Upoznao sam i doktoricu koja mi je pojasnila zašto je ona odabrala taj smjer i ispričala mi sve o tom poslu, što me dodatno zaintrigiralo. Kasnije sam došao stažirati u Zagreb i uvjerio se da je liječenje djece zasigurno moj put.

Jeste li sretni što ste odabrali baš pedijatriju?

- Da, naravno. Da sada ponovno biram, odabrao bih isto, bez razmišljanja.

Domagoj Buljan

VEDRAN PETEH CROPIX

Što vas najviše ispunjava u vašem poslu, a što rastužuje?

- S obzirom na to da od 18. prosinca radim u Zavodu za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju u Klaićevoj bolnici, rekao bih da je to samo po sebi teško, gledati djecu u takvom stanju. S druge strane, postoji određena doza satisfakcije kada znate da je liječenje prošlo dobro i kada na djeci vidite emocije koje ona ne mogu skrivati.

Kako izgleda vaš radni dan?

- Običan radni dan kreće jutarnjim sastankom gdje međusobno izmjenjujemo informacije kako su naši mali pacijenti, raspravljamo o svemu, a onda svatko radi svoj dogovoreni dio posla, ide se u vizite, odrađuju se pregledi djece, netko je u ambulanti, a utorkom i četvrtkom idemo u operacijske sale za invazivne pretrage kako bi se dijagnosticirala maligna bolest ili se pratilo liječenje. S druge strane, imamo dežurstva u trajanju od 24 sata koja radimo s još jednim kolegom u smjeni na hitnoj pedijatriji. Tada su gužve velike, roditelji dolaze s raznom problematikom, što je i razumljivo, a taj posao može obuhvaćati od manje kompliciranih slučajeva poput povišene tjelesne temperature do onih kompliciranijih poput otežanog disanja ili je dijete nešto progutalo i slično. Ali ništa nije moguće bez dobrog tima.

Mislite li da je s malim pacijentima lakše ili teže raditi nego s odraslima?

- Nakon fakulteta radio sam i u domu zdravlja tako da znam kako je raditi i s odraslima. Ne mogu reći da je s djecom lakše ili teže, pogotovo jer tu veliku ulogu igra verbalizacija, ponekad je teško shvatiti što nije u redu s djetetom jer ono samo ne zna objasniti. Ali sve ima svoje prednosti i mane. Lijepo mi je raditi s djecom i sada ne mogu zamisliti da radim s odraslima.

Djeca se često prepadnu kada dođu u bolnicu, imate li neke trikove kako da im se približite i umanjite njihov strah?

- To je opet individualno, nema neke univerzalne metode kako se ponašati. Naravno da je većina djece uplašena kada dođe u bolnicu, to iskustvo je samo po sebi stresno. Imam jednu metodu koja mi se posljednjih godina pokazala dobrom, a to je da kada počne pregled, umjesto da dijete stavim na liječnički krevet, preporučim da ostane u rukama roditelja. To im daje veći osjećaj sigurnosti.

Vaš posao je stresan, kako se opuštate? Nosite li svoj posao kući li se možete u glavi odvojiti od svih briga na poslu?

- Smatram da uvijek u poslu treba potpuno dati sebe, ali se treba i razgraničiti. Naravno da doneseš stres sa sobom doma, ali taj dio treba ostaviti na poslu i vratiti se tome u idućoj smjeni. Zato mislim da treba biti mentalno jak kako bi bio sposoban nekom drugom pomoći. Uvijek se može dogoditi da imate više stresa, ali treba svaki dan raditi na toj mentalnoj snazi. Naravno, sve je stvar organizacije vremena, ali treba odvojiti vrijeme za sebe. Imam praksu barem jedan dan u tjednu koristiti za opuštanje. Nađem se s ekipom, odradim trening u teretani i slično, a jednom ili dvaput godišnje priuštim si neko dobro putovanje.

Imate li neki neostvareni cilj, želite li još nešto postići u svojoj struci?

- Trenutno mi je cilj riješiti specijalizaciju ovaj mjesec, učim i pripremam se za to. To će biti moj jedan veliki milestone. Za mene je sreća što imam tako dobar tim kolega oko sebe, lijepo se upotpunjujemo i jako mi je drago da prolazimo ovo sve zajedno. A ovo ostalo, dan po dan, pa ćemo vidjeti gdje ću biti za deset godina.

RAJNA RAGUž