Spisateljica i poduzetnica Jelena Ribić Pavelić osmislila je projekt Pònekad kojim želi osnažiti žene i podsjetiti ih da nisu same na svom putu.
Mala kutija koja skriva poruke pune nade nazvana je - Pònekad. Idealno je to ime za projekt namijenjen mladim majkama i svim emocijama i mislima s kojima se suočavaju u toj novoj životnoj ulozi, a čija je autorica Jelena Ribić Pavelić. Pònekad ćeš biti prepuštena sama sebi... Pònekad će tvoje ruke biti slabe, nemoćne, preplašene... Pònekad ćeš se osjećati nesposobno... Ovo je samo dio od sveukupno 24 intimna pisma žena koja se nalaze u poklon kutiji.
"Pònekad je poklon podrške trudnicama i mladim majkama. U njoj su sabrani svi neizgovoreni trenuci ranog majčinstva u kojima svaka mlada mama treba zagrljaj. U poklon kutiji nalaze se pisma žena koje su nedavno prošle kroz iskustvo ranog majčinstva, a svako je adresirano osjećajem ili situacijom u kojoj je svakoj mami potrebna podrška", otkriva autorica i dodaje kako se u svakoj kutiji nalazi i jedno prazno pismo koje može ispuniti osoba koja kutiju poklanja.
Spisateljica i poduzetnica Jelena Ribić Pavelić, koja se nakon sedam godina života u Ujedinjenom Kraljevstvu nakon pandemije koronavirusa sa suprugom i 5,5-godišnjom kćeri Janom vratila u Hrvatsku, u razgovoru nam je otkrila odakle inspiracija za projekt i što misli kakvu je podršku ponekad važno pružiti majkama.
Što vas je inspiriralo da pokrenete ovaj projekt?
- Kroz iskustvo majčinstva naučila sam koliko je važno u tom razdoblju biti okružen ljudima uz koje se osjećamo sigurno. Ta sigurnost odnosi se na mogućnost da podijelimo svoje osjećaje s nekim kome vjerujemo u svim onim trenucima u kojima smo preplavljeni emocijama koje nisu ugodne. Jer, ponekad je majčinstvo najtoplije mjesto na svijetu, a ponekad najtužnije. Jedna od stvari koje trudnicama ne govorimo dovoljno ili uopće jest da će u postpartumu, više nego ikada, trebati prijateljicu - neku ženu iz svog života s kojom se osjećaju ugodno podijeliti strahove, pitanja i kojoj se uvijek mogu javiti. Velik broj žena nema takvu prijateljicu, što produbljuje osjećaj samoće u tom razdoblju. Pònekad pisma naš su doprinos tome da nijedna mama u svojim brigama ne bude sama. Ovako, i mi možemo biti s njom. Barem ponekad.
U paketu Pònekad nalaze se 24 pisma - tko su autorice, kako ste ih odabrali i zašto ste se odlučili baš za format pisma?
- Nedavno je jedna od meni najdražih osoba postala mama i željela sam joj darovati nešto što se ne može kupiti. Htjela sam u poklon dodati nešto kako bi ona znala da vjerujem u nju a da joj to ne izgovorim. I htjela sam da svaki put kad joj bude teško, jer teško je isto dio te blistave vožnje, do nje nekako dođe moj glas i da joj kaže: "Meni si baš super, čak i sad kad si u svojim očima najgora." I da tom šaptu vjeruje. Htjela sam da zna da mi može doći svakakva - i kad je ponosna na sebe; i kad se sama sebe srami; i kad se boji; i kad je sigurna da ne može. Odlučila sam joj napisati pismo i prepričati joj neki svoj trenutak kad mi je bilo najteže. Nikad prije to nisam nikome priznala. Htjela sam da to pismo otvori ako se ikada bude osjećala tako. Da zna da je i to dio majčinstva. Ponekad. Nisam joj dala to pismo, nego sam zamolila njezine prijateljice koje su mame da napišu svoja. One su napisale neke sasvim druge stvari. Pa sam zamolila svoje prijateljice, a nakon toga i kolegice kojima se divim i zamolila ih da naprave isto. I prije nego što nastavim, želim im zahvaliti na povjerenju jer neke od njih te dijelove sebe nikome prije nisu izrekle. Ali meni jesu, bez razmišljanja, a onda i dopustile da njihova pisma pošaljem dalje kroz ovaj projekt. Sad imamo kutiju punu pisama koja su nježna, ranjiva, iskrena, na trenutke i tužna, bolna prisjećanja žena koje su fantastične mame, no ponekad im se činilo da su najgore. I zbog toga su plakale i patile. Pa opet ustale - i ostale.
Kako ste odabrali situacije koje je važno istaknuti?
- Najljepši dio ovog projekta jest u tome što autorice nisu imale postavljene kriterije i očekivanja. Ja sam ih zamolila da se sjete jednog svog trenutka, Pònekad momenta koji im je bio težak, na koji nisu bile spremne, kojeg su se možda sramile. Tad sam ih zamolila da napišu što bi voljele da su same čule u tom trenutku, pa da tako kroz svoje riječi u pismu postanu podrška koja im je bila potrebna. I zanimljivo, nijedno pismo ne uključuje savjete, strategije i smjernice kako da se mama nosi s nekom situacijom. Svako pismo, a da nisam nijednoj autorici to sugerirala, zapravo je validacija određenog osjećaja i vraćanje na onaj jedan mali pogled malog bića u kojem je toliko ljubavi, obožavanja, divljenja i radosti, u kojem je apsolutni dokaz da smo svojim bebama, ma kakvi naši dani bili, uvijek savršene i dovoljne. Samo im trebamo biti dobro.
Što mislite što majke najčešće osjećaju, a srame se podijeliti jer se boje osude?
- Da ponekad ne znaju samo uživati uz bebu i radije bi bile same. Da im nekad smeta dodir njihove bebe i da ih plaše vlastite misli u trenucima emocionalne i fizičke iscrpljenosti. Oko tih trenutaka isprepletena je gusta mreža srama i straha od osude da ih, samo zato što se ponekad osjećaju loše, ne proglase lošim majkama. Ovim projektom htjele smo da sve mlade mame čuju da su misli koje ih plaše i osjećaji kojih se srame poznati svakoj mami prije njih, no kako ih nismo izgovarale, možda im se čini da su slabije od nas ili da nešto nije u redu s njima. To nije točno. Dužnost svake mame s iskustvom jest biti iskrena u razgovoru sa svakom mladom mamom. Dužnost svake od nas je izgovoriti naglas ono što bismo voljele da su nama rekli.
Koje ste lekcije i sami naučili kroz rad na ovom projektu?
- Da 24 pisma i 24 ponekad trenutka nisu dovoljna. Neizgovorenih osjećaja ranog majčinstva ima daleko više i drago mi je što ovaj projekt stvara siguran prostor za mame koje bez naših pisama nikad ne bi čule da je s njima sve u redu i da su sram, strah, bol i bespomoćnost dio majčinstva. Cijeli ovaj projekt pokrenut je s ciljem da svaka mama razumije da fizička i emocionalna iscrpljenost, zabrinutost i tuga nisu simptomi lošeg majčinstva, već znak da mama ne može i ne treba sve sama. Moja poruka mladim mamama je da ponekad moraju tražiti podršku. Ponekad će je dobiti, ponekad ne i to će ih boljeti, no moraju znati da je itekako zaslužuju.
Pismo kao medij često se provlači kroz vaš rad - postoji li neki razlog zbog kojeg ste mu naklonjeni?
- Pisma su intimna i ne zahtijevaju strogu formu da bi bila razumljiva i moćna. Nekoliko riječi upućenih čitatelju kroz pismo nekako uvijek nađe način da sjedne tamo gdje treba. Što se tiče pisama u ovoj konkretnoj temi, razlog je, među ostalim, i praktičan. Sjećam se kako u prvim godinama nakon poroda nisam mogla zadržati knjigu u rukama. Nije se radilo o tome da nisam imala vremena, već u tom razdoblju, kada naš mozak funkcionira drugačije, nisam uspijevala "uroniti" u knjigu i pročitati više od 2 - 3 stranice u komadu. Već sam tada razmišljala da bi knjige za mame trebale biti koncipirane drugačije, tako da i kroz jednu pročitanu stranicu mama nešto dobije. I zato su ova Pònekad pisma posebna - svako je adresirano nekim osjećajem i trenutkom, i mama ih može birati u skladu sa svojim osjećajima.
Mlade žene često se suočavaju s emocionalnim sagorijevanjem u ranim danima majčinstva - koji su najčešći razlozi?
- Nakon porođaja svaka žena prolazi kroz niz bioloških, fizičkih i psiholoških promjena. Mnogo se toga odjednom događa na mami, u njoj i oko nje i potrebno je vrijeme da se sve te promjene, potrebe i novosti u majčinom životu sretnu, upoznaju i balansiraju. No, mnogo majki ne dopusti si to vrijeme, pa su od samog početka majčinstva pod ogromnim pritiskom da moraju biti savršene u toj ulozi - odmah i sada. Mamama ne govorimo dovoljno često da se mama ne postane, već postaje. Nijedna od nas nije znala i mogla sve odjednom i sama. Ako smo i mogle same, to je bilo zato što nismo imale izbora. Vrlo često mame jako dobro osjete da ne mogu same i da im je potrebna podrška, pa je onda i zatraže. Ponekad je dobiju, no često ta podrška izostane, a zbog fizičke iscrpljenosti koja je dio ranog majčinstva mama ima sve manje kapaciteta nositi se i s emocionalnim izazovima. Ako to potraje, majčinstvo se pretvori u preteško iskustvo u kojem mama ne zna više uživati. I to je tužan dio, jer da nije morala sve sama, teški trenuci koji su dio te vožnje ne bi se lijepili jedan na drugog, već bi se otvorio prostor da mama bude prisutna i smirena u onim lijepim trenucima.
Dio prihoda od boxa Pònekad omogućuje provođenje programa "Mama Treba Biti Dobro".
- Mama Treba Biti Dobro je program podrške mladim obiteljima da budu dobro, a financiran je dijelom prihoda od svake prodane Pònekad kutije. U prvom krugu poziva za sudjelovanje u programu prijavile su se 23 mlade mame i dva oca. Svatko od njih dobit će pet individualnih sati/susreta sa stručnjakom iz raznih područja, a čija ekspertiza najbolje odgovara njihovim potrebama. Riječ je o psihoterapeutima (gestalt i KBT), partnerskim terapeutima, perinatalnoj terapiji, roditeljskim kompetencijama. U prvom krugu fokus je bio na mlade obitelji koje su prepoznale kod sebe simptome roditeljskog emocionalnog sagorijevanja. U idućem krugu (siječanj 2025.) fokus će biti na pripremu za porod i postpartum razdoblje. Majkama ćemo financirati individualni rad s doulama i stručnjakinjama iz tog područja.
Pònekad je dio vaše platforme Family Tales - kako ste došli na tu ideju, kako je uopće krenuo vaš poslovni put u kojem sada naglasak stavljate na mentalno zdravlje, odnosno pomoć djeci i roditeljima?
- Devet godina radila sam u medijima, a onda, zbog niza životnih događaja i okolnosti, krenula nekim drugim putem kroz poduzetništvo. Kad sam osnovala Family Tales, željela sam napraviti platformu koja će povezivati roditelje s piscima, kako bi svoje obiteljske priče mogli pretvoriti u bajke za svoju djecu. Osobno sam napisala oko 400 priča za djecu koja odrastaju u različitim okolnostima, od domova ispunjenih ljubavlju do domova socijalne skrbi. Upravo ova druga okruženja obilježila su moj put, jer se vrlo brzo pokazalo da djeca koja prolaze kroz teške stvari, na priče koje sam im pisala reagiraju najbolje. Moj inovativni pristup pripovijedanju djeci izazvao je veliki interes stručnjaka za dječje mentalno zdravlje s kojima intenzivno surađujem istražujući potencijale ove metode za novim pristupom interveniranja u živote ranjive djece. U međuvremenu, odlučila sam i akademski podržati svoj osobni interes za boljim razumijevanjem djece, pa sam prije dvije godine upisala studij psihologije na Sveučilištu u Essexu, koji trenutačno privodim kraju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....