Na nedavno održanoj “Noći hrvatske mode”, projektu koji nastoji ponovno oživjeti domaću modnu scenu, sudjelovala je i renomirana dizajnerica Tina Vrdoljak Ranilović koja je u tri desetljeća modne karijere ostvarila niz uspjeha, od pozicioniranja brenda I-gle, u kojem je bila sukreatorica, kao kultnog među ljubiteljima skulpturalno oblikovane odjeće, do revitalizacije kreativnog potencijala tekstilne tvrtke Varteks na mjestu kreativne direktorice, a sada u vlastitom brendu Tina VR osmišljava kreacije za one koji drugačije, intimnije promišljaju odijevanje.

Koji je bio vaš motiv za sudjelovanje u projektu “Noć hrvatske mode”?

- U trenutku kada su sve platforme za prezentaciju hrvatskog dizajna ugašene ili vegetiraju, a tekstilna industrija potpuno izumire, smatram da je nužno učiniti vidljivim sve napore koje entuzijasti ulažu u opstanak i očuvanje ideje o kvalitetnom hrvatskom dizajnu. Stoga je najmanje što mogu učiniti podržati sve kvalitetne akcije i napore koji čine vidljivom moju branšu. Rad na dignitetu naše struke moj je zadatak, ali i dužnost, s obzirom na moje iskustvo i znanje.

Što ste osmislili za svoje klijente, kako je izgledao događaj?

- Prije svega, otvorila sam vrata svog studija i, uz čašu pjenušca, dala uvid u procese dizajniranja, izrade i prezentacije svog dizajna. Bilo je veselo i opušteno.

FRANJO MATKOVIć

Što mislite o trenutnom stanju hrvatske modne scene? Je li bolje ili lošije nego prije pandemije?

- Pandemija je svakako utjecala na situaciju na modnoj sceni. Ona je zaustavila procese koji su se događali i na svjetskoj modnoj sceni, a kamoli kod nas. U međuvremenu, životne navike kupaca promijenile su se do te mjere da je cijela svjetska modna scena doživjela ozbiljne poremećaje. Naravno, cijela situacija prelila se i na naše malo tržište, koje je ionako bilo izvan svih tokova normalnog funkcioniranja. Pritom prije svega mislim na modnu industriju kao branšu koja ne uključuje samo dizajnere nego i kompletan lanac: od dobavljača tkanina, pribora, preko dizajnera, proizvodnje, promocije, pa sve do distributivnih kanala i, naravno, krajnjeg kupca. Sama činjenica da danas nemamo nijednu veliku i kvalitetnu tvornicu dovoljno upućuje na stanje u kojem se nalazi hrvatska moda. I u tom kontekstu, svi dizajneri na našoj sceni koji su uspjeli opstati zaslužuju svaku pohvalu.

U kojoj mjeri kupci prepoznaju domaći modni dizajn?

- Teško mi je to procijeniti; sama činjenica da na hrvatskoj modnoj sceni trenutačno postoji, ali i opstaje, velik broj modnih i dizajnerskih studija različitih profila govori o tome da prostora ima, da kupci žele i prepoznaju domaći dizajn i proizvod. Bi li to moglo biti bolje i da li bi hrvatski dizajn mogao biti značajniji faktor na tržištu, vjerojatno ovisi mnogo više o socioekonomskoj situaciji nego o samom trudu koji dizajneri ulažu. U tom smislu, projekt poput “Noći hrvatske mode” može samo pomoći u osvještavanju vrijednosti hrvatskog dizajna. Pritom ne treba zanemariti ni činjenicu da prosjek hrvatske populacije i dalje više vjeruje poznatim i priznatim svjetskim brendovima, bez obzira na dizajn, cijenu i kvalitetu.

Radili ste 22 godine u timu s Natašom Mihaljčišin, potom ste nekoliko godina bili na čelu kreativnog tima u Varteksu, a sada ste u poslu sami. Koje su prednosti i mane? Koja vam je faza karijere bila najizazovnija i zašto?

- Konstantno radim ono što najviše volim: pratim modu i dizajniram odjeću! Kontekst, okviri, parametri s kojima moram računati, različiti su ovisno o sustavu u kojem djelujem, ali u suštini uvijek je isto. Moram proizvesti dizajn koji treba komunicirati s ljudima; mora se sviđati drugima dovoljno da ga požele kupiti; bez toga nema opstanka na bilo kojoj razini funkcioniranja, bez obzira na to je li riječ o Iglama, velikom sustavu poput Varteksa ili sada, malom, gotovo umjetničkom i limitiranom studiju... Svaki sustav ima svoje izazove i sve ih kao dizajner trebam svladati. Naravno, kreativni procesi su drugačiji, sada imam više slobode jer odgovaram samo sebi, ali s druge strane imam i najoštrijeg kritičara - sebe. Pa me taj proces često paralizira, ali ipak, kreativni impuls mogu realizirati kako i kada želim. Sada je najgore što mi se može dogoditi da abortiram krivo ili nedovoljno osmišljenu ideju i sama snosim posljedice, što je, u neku ruku, poprilično oslobađajuće.

FRANJO MATKOVIć

Na kojim je principima osmišljen brend TinaVR?

- Jedini princip koji imam jest slijediti svoje kreativne impulse. Odavno sam shvatila da slijeđenje nekih postavki na kojima se bazira svjetska modna industrija u Hrvatskoj jednostavno nema smisla. Mi nemamo etablirane procese koji su potrebni da bismo u Hrvatskoj opstali kao modni brendovi na način na koji to funkcionira vani. Dakako, ima nekoliko iznimki, ali mene ne zanima baviti se upravljanjem ljudima, procesima nabave, prodaje ili marketinga, jedino što me sada zanima jest kreativni proces. Pa u tom smislu stvaram jednu, samo svoju modnu priču, bez obzira na sezonu i trendove. Jednostavno puštam ideje da se razvijaju, nadopunjuju i idu svim mogućim pravcima. Čak to ne bih mogla nazvati kolekcijama... Naravno da sve što radim ima isti rukopis, suvremeno je, pa u tom smislu pratim modu. Ali ne na razini trenda, jer moda se ni ne mijenja tako brzo kako to insinuira modna industrija.

Koliko je općenito zaživio koncept “slow fashion” i može li se natjecati s “fast fashion” modnom industrijom?

- Po meni su oba termina besmislene i isforsirane konstrukcije s namjerom da se napravi umjetna razlika i pojednostavi situacija koja trenutačno postoji u modnoj industriji. Činjenica je da je u forsiranom konzumerizmu koji potiče modnu industriju jedini cilj stjecanje velikih profita bez obzira na posljedice. No, realno, i jeftini “fast fashion” brendovi, ali i krajnje luksuzni brendovi koji se kite etiketom “slow fashion”, rade po istom principu: izbacuju kolekciju za kolekcijom, strahovite količine proizvoda koje su vjerojatno proizvedene u istoj tvornici na Dalekom istoku. Nažalost, brendovi koji zaista žive i rade “slow fashion” na način na koji bi taj pojam trebao značiti mali su i u cijelom sustavu nemaju značajnog utjecaja. Istinsko značenje izraza “slow fashion” trebalo bi značiti malu, sporu, ali, nažalost, i skupu proizvodnju. U odnosu na nekoliko trilijuna dolara koliko godišnje okreće modna industrija, svi mali, održivi brendovi postaju minorni.

Što mislite o brzim izmjenama trendova, postoji li danas uopće trend koji bi dominirao?

- Danas postoji toliko isforsiranih, izmišljenih i paralelnih trendova, na različitim platformama, u različitim sferama i društvima, da kroz svu tu kakofoniju, ono što nazivamo trendom postaje irelevantno. Kada pogledate malo kroz povijest (barem noviju), vidjet ćete da se moda kroz prizmu siluete, forme i slično u osnovi mijenja vrlo polako. Značajnije promjene u tom segmentu vidljive su kroz dekade, ali nikako na mjesečnoj ili tromjesečnoj bazi, što nam se često sugerira. U tom smislu modna industrija teško da bi sa svojim ogromnim apetitima uspjela generirati ovako velike profite da nam konstantno ne nameće nove trendove. Ako vam, tek nakon što ste kupili nešto u bordo boji, modna industrija ne signalizira da je sada “moderna” mocca (pistacija, alt roza…) boja i na taj način generira novu potrebu, za ovako velike sustave kao što su danas, u perspektivi nema profita.

Kako su osmišljene vaše kolekcije, od koliko se komada sastoje?

- Ne radim kolekcije na način na koji se to danas percipira, ne vežem ih za sezonu i ne trudim se da imaju neki uobičajen oblik, broj komada ili nešto slično. Moja kolekcija zapravo nema ni početak ni kraj, ona je počela nastajati u trenutku kada sam otvorila studio i prolazi različite faze i konstantno se nadopunjuje i mijenja. Postoje faze u kojima imam potrebu raditi na jednostavnim formama s mnogo detaljnog i minucioznog ručnog rada, koji se u drugoj fazi pretače u ukrase, pa lagano napuštam fazu ukrasa i ponovno se posvećujem formi i oblikovanju... U svakom trenutku te stvari imaju neku zajedničku vezu, u krajnjoj liniji i isti rukopis. Dajem si slobodu da se ne opterećujem okvirima.

Kako funkcionira vaš showroom na Strossmayerovom trgu?

- Showroom je možda malo preozbiljan naziv za taj prostor. Ja ga nazivam studijem, makar bi, u kontekstu načina na koji stvaram, različitosti disciplina u kojima radim, puno točniji naziv bio atelijer. Otvoren je svima, naravno, uz prethodnu najavu.

FRANJO MATKOVIć

Radite i netipične kampanje u kojima ste sami model. Kako ste došli na ideju, koja je poruka?

- Činilo se da je to najjednostavniji način prenošenja osnovne ideje onoga što radim. Nisam baš talentirana manekenka, ali uz bliske ljude na snimanjima postajem opuštenija pa na taj način dobivamo neposredan doživljaj onog što stvaram. Očišćeno je od svih intervencija u osnovnu ideju, samo ja i moj dizajn. Naravno, to ne znači da ću zauvijek snimati na sebi, kako se neka ideja razvija, tako se kristalizira i misao o najboljem načinu prezentacije te ideje.

Aktivni ste i u drugim projektima.

- Dugo surađujem s timom Croatia Airlinesa za koji sam osmislila nove uniforme za kabinsko osoblje. Konstantno radim na različitim projektima, od dizajniranja korporativne odjeće do kolaboracija na dizajnu interijera. To su sve zadaci koji me vesele i omogućuju mi da ne ostajem zatvorena u svom svijetu. Interakcije s drugim ljudima daju mi nove uvide i nove impulse koji se prelijevaju u sve segmente mog kreativnog rada.

Kakvi su vam daljnji planovi za vaš vlastiti brend?

- Rad, rad i puno igre kroz rad!