Modni dizajner se u vrlo osobnoj objavi oglasio o svojoj odluci da napusti francusku modnu luksuznu kuću Maison Margielu na čijem je čelu proveo cijelo desetljeće.
U vrlo osobnoj objavi na Instagramu ovog jutra, John Galliano objavio je da se povlači s pozicije kreativnog direktora Maison Margiele. Dizajner je bio na toj poziciji deset godina, ali nasljednik još nije imenovan, niti se zna gdje će Galliano nastaviti karijeru. Kako je napisao: “Glasine… Svi žele znati, i svi žele sanjati. Kada dođe pravo vrijeme, sve će biti otkriveno. Za sada koristim ovo vrijeme da izrazim svoju ogromnu zahvalnost.”
Ova objava dolazi nakon nezaboravne završne godine za Galliana i kuću Margiela, posebno zahvaljujući energiji i uzbuđenju Couture kolekcije za proljeće 2025. u Parizu. Ona je bila vrhunac Gallianovog stila – sanjarski prizor likova nalik onima iz Brassaiovih fotografija, odjevenih u savršeno izrađene kostime, koji su se lagano kretali i uvijali pistom pod kišnim noćnim nebom, ispod mosta Pont-d’Alexandre III. Revija je postala viralna na društvenim mrežama, s oduševljenim modnim obožavateljima koji su slavili Gallianovu genijalnost, dok su stručnjaci za ljepotu hvalili nevjerojatnu šminku Pat McGrath koja je modelima dala izgled porculanskih lutaka. Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, objavljena je knjiga koja otkriva pozadinu stvaranja kolekcije, a Galliano je režirao film o tom procesu koji je kulminirao na Pariškom tjednu mode u rujnu.
Osim te revije, ne treba zaboraviti da je Gallianov mandat u Margieli bio važan od samog početka. Kada se pridružio kući 2014. godine, bio je četiri godine trijezan nakon vrlo javnog antisemitskog ispada zbog kojeg je završio na sudu i u rehabilitaciji, što je gotovo uništilo njegovu karijeru. Margiela mu je predstavljala svojevrsni novi početak, mjesto gdje se mogao vratiti poslu koji duboko voli i ponovno pronaći ravnotežu u stvarnom i imaginarnom svijetu. U svojoj izjavi, Galliano je zahvalio osnivaču i predsjedniku Margieline matične tvrtke OTB, Renzu Rossu, na povjerenju koje mu je ukazano u tim ranim danima. Dizajner je napisao: “Najveći, najdragocjeniji dar koji mi je dao bila je prilika da ponovno pronađem svoj kreativni glas kada sam ga bio izgubio.” Naglasio je kako mu je upravo taj posao spasio život te dodao: “Moja su se krila oporavila, i bolje sam razumio sveobuhvatnu prirodu kreativnog procesa.”
Galliano je na svoj jedinstveno poetski način pisao o važnosti oprosta samome sebi i podrške umjesto osude, posebno kada je riječ o modnoj zajednici, koja mu je u velikoj mjeri pružila drugu priliku tijekom njegovog mandata u Margieli. “Nastavljam se iskupljivati i nikada neću prestati sanjati,” napisao je Galliano. “I ja, također, trebam sanjati.” Govoreći o svom ateljeu, zaključio je izjavu riječima: “Zajedno, vođeni smo ljepotom – potragom za ravnotežom, konstrukcijom i lakoćom pera. Hvala vam”
Dizajner je zabljesnuo na modnoj sceni sredinom devedesetih, kada je došao na čelo kuće Dior i, suprotno očekivanjima njegovih etabliranih kolega, ponovno od nje stvorio svjetsko modno carstvo.
"Želim stvarati odjeću koja je nevjerojatno profinjena, a istodobno divlja i sirova. Sama profinjenost je previše dosadna, a sama sirovost previše predvidljiva, no kada se nađu u savršenoj ravnoteži, onda je to nešto posebno. Tome ja težim", objasnio je jednom svoju modnu filozofiju, iako do nje nije došao planski ni promišljeno, jer je u mladosti imao sasvim druga očekivanja od svoje budućnosti.
Njegov početak nije bio obećavajući. Rođen je u Gibraltaru, britanskoj enklavi u Španjolskoj, pravim imenom Juan Carlos Antonio Galliano-Guillén. Otac Juan, vodoinstalater talijanskih korijena, i majka Anita, španjolska učiteljica flamenka, osim Juana imali su i dvije kćeri, s kojima su se u potrazi za boljim životom preselili u Veliku Britaniju. Obitelj se skrasila u četvrti Brockley u južnom, etnički vjerojatno najšarolikijem dijelu Londona, gdje je mali Juan Carlos krenuo u školu. Ondje su ga vršnjaci zlostavljali jer je bio drukčiji - zbog odijevanja, porijekla i načina na koji je govorio.
"Kad smo se preselili u Englesku, mama kao da je donijela Španjolsku sa sobom. Naučila me flamenko, plesali smo na stolu jer se tako koraci puno bolje čuju. Jako je utjecala na to kako gledam na svijet i kako odijevam ljude. Uvijek nam je kupovala najbolju odjeću, makar to bilo u jeftinom dućanu na uglu. Uvijek smo bili čisti, napudrani, namirisani, zalizane kose", opisao je djetinjstvo.
U srednjoj školi je razmišljao o studiju stranih jezika, no jedan od profesora vidio je da ima dara za crtanje pa mu je predložio da se upiše u umjetničku školu Saint Martins, što je Galliano i učinio. No, njegovu budućnost nije odredio studij likovne umjetnosti, nego jedan honorarni posao. Dobio je, naime, zadatak da se brine za kazališne kostime u londonskom Nacionalnom kazalištu.
"Bio sam dobar u tome. Posao mi je pomogao da stvorim svoju viziju drame, odjeće, kostima, načina na koji se ljudi odijevaju. Nikada nisam kasnio, kostimi su uvijek bili besprijekorno čisti i izglačani, šeširi i kape pažljivo složeni... Radio sam s glumačkim legendama kao što su Judi Dench i Ralph Richardson. Od njih sam mnogo naučio o tome kako nositi odjeću i kako stvoriti svoj prostor na sceni. Makar moram priznati da tada još nisam mislio da ću se baviti modnim dizajnom", ispričao je John Galliano.
U to je doba, kao i većina njegovih kolega sa studija, noći provodio u klubovima, najviše u Ta-boou na trgu Leicester, omiljenom među mladim kreativcima koji su se ondje do besvijesti opi-jali i drogirali.
"Svi su se klinci u Engleskoj tada drogirali. Bilo je to doba novog romantizma, kada se eksperimentiralo s mnogo toga. Drago mi je što sam i ja to sve isprobao jer mi je to pomoglo da se razvijem kao osoba. No, još mi je draže da sam to prošao i ostavio iza sebe. Neupućenima je teško i zamisliti što se sve tamo događalo", rekao je poslije.
U to je doba bio u vezi s kolegom sa studija Johnom Flettom i sprijateljio se sa Stephenom Robinsonom, koji mu je bio desna ruka sve dok nije umro 2007. Od oca je pak skrivao da je homoseksualac jer su Gallianovi bili konzervativni katolici, pa se bojao da će teško podnijeti činjenicu da mu sin voli muškarce, a i inače je s njim imao toplo-hladni, komplicirani odnos.
Juana Carlosa, koji je tada već bio promijenio svoje ime u John, pred kraj studija posve je obuzela Francuska revolucija, pa je stalno crtao likove iz tog doba, a onda mu je jedan profesor, vidjevši ih, predložio da prema njima napravi - modnu kolekciju kao svoj diplomski rad. Gallianu se ideja svidjela, a kako je već imao nešto iskustva s odjećom jer je bio radio u kazalištu, znao je što želi i kako to dobiti. Za reviju održanu 1984., koju je nazvao "Les Incroyables" (Nevjerojatni), kreirao je bizarnu, pseudopovijesnu kolekciju nadahnutu buržoaskom revoluci-jom iz 1789., a umjesto modnih dodataka manekenke su u ruci nosile - skuše. Revija je prikazana tri dana zaredom i odjeknula poput potresa na britanskoj modnoj sceni. Prvi dan su svi bili šokirani, drugi dan oduševljeni, a treći dan je dvorana bila premala za sve koji su htjeli ući. Na starim VHS snimkama vidi se John Galliano kako, sretan, ali i zbunjen neočekivanim uspje-hom, nesigurno izlazi pred publiku, kao da ni sam ne shvaća što se to zapravo događa.
Kako su ga novine počele opisivati kao najveću britansku modnu nadu, pokrenuo je vlastiti brend, no iako su mu kreacije bile hvaljene, financijski nije bio uspješan i 1990. je bankrotirao. Sve se promijenilo kada je shvatio da je Velika Britanija premala za njegovu viziju, pa se preselio u svjetsko modno središte - Pariz. I tamo je isprva njegova odjeća imala veliki odjek: 1991. je, među ostalim, kreirao scensku odjeću za Kylie Minogue, za njenu turneju “Let’s Get to It”.
Međutim, sve su to bili poslovi od kojih se nije moglo živjeti pa je živio u unajmljenom sobičku i jeo hranu iz konzervi. Tek kad su njegove modele vidjeli Andre Leon Talley iz američkog Voguea i njegova utjecajna glavna urednica Anna Wintour, koji su ga upoznali sa São Schlumberger, portugalskom bogatašicom i modnom mecenom koja ga je pristala financirati - sreća mu se osmjehnula. Za svoju reviju na Tjednu mode 1993. u Parizu ona mu je ustupila svoj pariški dom, a top modeli poput Linde Evangeliste, Kate Moss, Christy Turlington i Naomi Campbell pristali su u njoj sudjelovati besplatno. Zahvaljujući toj reviji Anna Wintour je 1995. nagovorila Bernarda Arnaulta, vlasnika konglomerata LVMH, da Gallianu povjeri mjesto kreativnog direktora modne kuće Givenchy.
Nekada sinonim luksuza i elegancije, kuća se pod upravom svog osnivača markiza od Givenchyja pretvorila u nešto drugo - mlađim generacijama njeni modeli naprosto nisu bili dovoljno uzbudljivi i atraktivni. Arnault je pristao, a modna Francuska je bila šokirana. “Što taj engleski panker uopće zna o modi? Neće izdržati ni godinu dana”, govorili su neki modni stručnjaci. No, bili su u krivu. Već prva kolekcija, koju je predstavio na Stade de France, pariškom stadionu na kojem svoje utakmice igra i francuska nogometna reprezentacija, pokazala je da Galliano itekako zna što radi. Već 1996. preuzeo je kormilo nad francuskim modnim ponosom, kućom Dior, koja je potkraj četrdesetih u ukupnom francuskom izvozu sudjelovala s golemih pet posto, no do devedesetih je, iako i dalje ugledna, financijski jako loše stajala.
Kad ju je Galliano preuzeo, za manje od deset godina od nje je stvorio golemo modno carstvo, s prometom većim od milijardu dolara godišnje - samo od njegove ženske torbice Dior Saddle-bag, nadahnute bisagama, Dior je zaradio milijune dolara.
Njegove su revije bile režirane kao holivudski spektakli, s kineskim akrobatima, gotovo nagim prodavačima čaja, statistima maskiranima u pirate... Revije su bile nadahnute filmom “Tramvaj zvan čežnja”, Napoleonovom Josephine, ruskim princezama, a sam dizajner na kraju revija izlazio bi pred publiku odjeven kao američki astronaut, španjolski toreador ili Napoleon Bo-naparte. "Mi ostali kreiramo odjeću, a on modnu magiju" rekla je jednom dizajnerica Diane von Fürstenberg.
Galliano nije bio samo dizajner, nego se brinuo za sve, pa i najmanje detalje Diorovog modnog carstva: kreirao je vješalice za odjeću u Diorovim buticima, nadgledao liniju Baby Dior, imao pod svojom kontrolom cijelu armiju švelji, pomoćnika i šminkera, odlazio u dućane i provjeravao svaku sitnicu, uključujući čak i to gori li pravilno svijeća u dućanskom toaletu. Tempo mu je ubitačan, zbog čega je počeo vježbati i ubrzo postao opsjednut time. Svako jutro bi trčao nekoliko kilometara, pod paskom svoja dva osobna trenera radio sklekove i druge vježbe.
"Želi da njegovi trbušni mišići budu najbolji u cijelom Parizu", otkrio je jedan njegov poznanik. A kad bi pritisak bio prevelik, pa nije imao vremena za vježbanje, i za to je našao rješenje. Jednom britanskom novinaru, kojeg je na intervjuu u svom studiju dočekao u razdrljenoj bijeloj košulji, nešto je bilo čudno. Kad se malo bolje zagledao u Gallianove trbušne mišiće, shvatio je da nisu pravi - nego iscrtani puderom i šminkom.
Živeći u svom svijetu, okružen trenerima, šminkerima, pomoćnicima i ljudima koji su mu povlađivali u svemu i ispunjavali svaku njegovu želju, sve više odvojen od realnosti, počeo je neumjereno piti, drogirati se i gubiti kontrolu nad svojim ponašanjem. Osim nevjerojatnog uspjeha, u životu je bilo i udaraca koje je teško podnosio: 2003. mu je umro otac, a 2007. ubio se njegov dugogodišnji prijatelj i desna ruka Steven Robinson, koji je s njim bio od početka karijere.
U londonskom Ritzu se jednom toliko napio da je postao posve neuračunljiv, pa je potpuno nag ušao u lift i nekoliko sati se njime vozio gore - dolje, na zgražanje ostalih gostiju. Hotelski službenici nisu ga mogli urazumiti, pa su pozvali ljude u Dioru koji su se pristojno ispričali i rekli da će platiti svu štetu te financijski kompenzirati sve koji su zbog njihovog šefa imali neugodnosti.
I sam svjestan da je prevršio svaku mjeru, Galliano je na sve moguće načine pokušavao srediti svoj život. Iskušao je hipnozu, Gisele Bündchen mu je preporučila svog stručnjaka za akupunkturu, a jedna terapeutkinja iz New Yorka mu je rekla da odbaci cigarete jer je pušio nekoliko kutija dnevno i čak imao pomoćnika koji je bio zadužen da mu ih pripaljuje. No, nakon nekog vremena je bez njih postao toliko nervozan da su ga ljudi oko njega molili da zapali jer je postao potpuno nesnosan.
Ono najgore je tek došlo: u prosincu 2010. je ispred pariškog kafića La Perla imao antisemitski ispad. Vrijeđao je grupu židovki, vikao im da je obožavatelj Hitlera, da su njihove bake i djedovi završili u plinskim komorama. Možda bi to i prošlo bez posljedica da netko nije snimio taj njegov ispad i objavio ga u veljači 2011. Nastao je golemi skandal, Dior ga je morao otpustiti, a Galliano je završio i na sudu gdje je kažnjen novčanom kaznom od 6000 tisuća eura, a uz to je njegov vlastiti brend, koji je vodio paralelno s Diorom, morao platiti nekoliko milijuna francuskom modnom gigantu na ime štete za imidž i reputaciju tvrtke.
Koliko god se Galliano, koji je odmah nakon izbijanja skandala otišao na odvikavanje od ovisnosti Meadows u Arizonu, ispričavao javnosti, židovskim organizacijama i kolegama, ništa nije pomagalo. Trebalo je proći nekoliko godina da svi skupa shvate kako slavni dizajner nije nikakav antisemit, nego naprosto, barem u tom slučaju, obična pijana budala. Uz pomoć Os-cara de la Rente, koji mu je dao na korištenje svoj atelijer u New Yorku, ponovno je počeo dizajnirati, a onda je, nakon trogodišnjeg izgnanstva iz modnog svijeta, 2014. dobio novi angažman, kao kreativni direktor francuske modne kuće Maison Margiela. Radeći za nju pokazao je da možda više nije utjecajan kao kad je bio na čelu Diora, ali bio je i ostao jedan od najboljih modnih dizajnera na svijetu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....