Financijsku pismenost bi prema njegovom mišljenju trebalo uvrstiti u školski kurikulum.
Toni Milun, najpopularniji profesor matematike u Hrvatskoj, već se godinama bavi edukacijom na polju osobnih financija. Nakon što nam je prošle srijede u našoj novoj rubrici Financijska srijeda otkrio kako upravljati financijama te što od roditeljskih savjeta trebamo što prije usvojiti, ovog puta s njim smo razgovarali o tome koja mi financijska znanja trebamo prenijeti na djecu.
S obzirom na to da je mešetarenje kriptovalutama postalo nezaobilazna tema koja intrigira i sve mlađe generacije, Milun nam je otkrio osnovnu stvar koju trebamo pojasniti svojoj, ali sljedećoj generaciji. S njim smo popričali i o davanju džeparca, a na kraju nam je priznao i koliko je on savjeta svojih roditelja usvojio.
Najbolje savjete pogledajte u videu!
Treba li financijsku pismenost uvrstiti u školski kurikulum?
Da, obvezno, jer se stvari vrlo brzo mijenjaju. Generacija mojih roditelja, recimo, dobivala je plaću na ruke i morali su s time raspolagati kako su znali i umjeli. Bili su sami svoja banka jer nisu imali drugih instrumenata i mogućnosti da si pomognu ili premoste određene druge troškove. Za njihovu generaciju postojale su dvije mogućnosti: oročiti štednju u banci ili čuvati novac u čarapi pod madracem. Danas postoje različite vrste štednje i dugoročnog investiranja, pa mlade ljude koji su obično skloni rizicima i nepromišljenosti, treba s njima upoznati. Jako je dobro znati prednosti i nedostatke svake vrste ulaganja, a tome služi financijska pismenost.
Jesu li kriptovalute dobar primjer za to?
Da. Mladima treba objasniti zašto kupovina kriptovaluta spada u špekulaciju, pri čemu se u relativno kratkom vremenu može mnogo zaraditi, ali i gotovo sve izgubiti.
Treba li djeci davati džeparac?
Apsolutno, ako smo to u mogućnosti. Jer tako uče raspoređivati ono što imaju i štedjeti za ono što im je važno.
A uvjetovati na što će ga potrošiti?
To je jako teško pitanje. U svakom slučaju ih treba poučavati, a ne im uvjetovati išta, jer su mladi ljudi obično buntovni i skloni raditi po svom. Zato ih treba odgajati, razgovarati s njima i uvijek im iznova objašnjavati zašto je bolje kupiti knjigu, bicikl ili sportsku opremu od igračke ili nekog drugog predmeta koji će im dosaditi za pet dana.
A tinejdžerima?
Tinejdžeri su posebno osjetljivi i u toj dobi adolescencije već kasnimo ako nismo preventivno reagirali ranije. Zato djecu treba naučiti financijskoj odgovornosti i pismenosti prije adolescencije.
Zašto su djeca istih roditelja ponekad potpuno različita u financijskoj odgovornosti?
Odgoj djeluje, ali nosimo i gene. Ja recimo od rođenja ne trošim više nego što zarađujem, a neki drugi članovi moje obitelji nisu takvi. Ne zaboravimo i druge okolnosti i utjecaje poput susjeda, kolega, prijatelja... Čini mi se da smo kao nacija na žalost prilagodljiviji rastrošnosti, a ne štednji.
Znači, što više zarađujemo to su dubioze veće?
Ima i toga. Moj prijatelj je imao ogromnu plaću pa je usprkos tome bio u nevjerojatnim minusima. Konstantno je, naime, živio iznad svojih mogućnosti, pa su mu uz prihode rasli i minusi.
Dokad djeci treba financijski pomagati?
Dok ne dobiju stalan posao i stalne izvore prihoda. To je u skladu s našim mentalitetom i prilikama. U svakom slučaju ih treba poticati da se čim prije barem djelomično financijski osamostale.
Treba li djeci plaćati za obavljanje kućanskih poslova, pisanje zadaća, petice u školi...?
Apsolutno ne. Sve to su njihove kućanske ili školske obveze, a ne posao, i to im treba biti jasno od prvog dana. U tom smislu je plaćanje kontraproduktivno, za to ih je mnogo bolje nagraditi pohvalom i zadovoljstvom u kući.
Što je glavni izvor roditeljskog pritiska da djeci priušte sve?
Vjerojatno je riječ o kompenzaciji grižnje savjesti. Jer velika većina roditelja mnogo radi, rijetko su kod kuće, a i kad su tu pitanje je gdje su im misli pa nedostatak provedenog vremena s djecom kompenziraju - materijalno.
Što ste vi sve radili za novac?
Konobario sam, radio u videoteci, davao instrukcije, što mi se pokazalo najboljim i na kraju me dovelo tu gdje sam sad. Ali je važno i volontirati, besplatno odraditi posao za dobrobit drugih, kao što smo mi objavili tisuće besplatnih videa s postupkom rješavanja matematičkih zadataka za učenike. To mi je bilo veliko zadovoljstvo i preporučujem ga svakome.
Znači li to da su prava životna zadovoljstva - besplatna?
Da, ali je svakako bolji osjećaj uživati u njima sa sviješću da nam novčanik i račun u banci nisu prazni.
Gdje ste vi odrasli?
U Splitu, a po ocu sam iz Dicma.
Kako to da niste radili u turizmu?
U doba mog odrastanja Split je bio tranzitni grad u kojem se malo tko od turista zadržavao.
Čime su vam se bavili roditelji?
Radili su velikoj tvrtki Jugoplastici: otac je bio radnik, a mama je radila u računovodstvu.
Slijedite li roditeljske savjete i danas?
Ne, jer su se vremena promijenila. Moji roditelji su ta generacija koja je plaću dobivala na ruke i apsolutno su neskloni bilo kakvim rizicima, pa bi bilo dobro da oni sad malo više slušaju mene. Ali slažemo se u najvažnijem, a to je da se ne smije živjeti iznad vlastitih mogućnosti.
Sljedeće srijede donosimo nastavak razgovora s Tonijem Milunom, a otkrit ćemo vam kako izaći iz minusa i pri tome obuzdati statusnu tjeskobu, te je li lakše uštedjeti na sebi ili na drugima!
Srijeda, dan nakon utorka (koji je u povijesti zapamćen kao crni utorak 1929.), je dan za financijski oporavak! Pratite nas srijedom za više financijskih recepata!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....