Naš kolumnist Karlo Mlinar, glumac zagrebačkog kazališta Kerempuh, osvrnuo se na slučaj koji ovih dana potresa Hrvatsku - slučaj o dvojci muškaraca u registriranom odnosu, koji su samo željeli udomiti dijete i učiniti nečije djetinjstvo sretnim...
Sanja (nazovimo je tako) je štićenica Doma za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Dvanaest joj je godina, ide u 6. razred i kaže kako joj je najdraža boja roza, premda njena jakna nije iste boje. Ne žali se jer nije mogla birati, ipak to je bila donacija, ali kao pravi optimist tvrdi kako je jakna barem topla.
Sjedimo u parku i razgovaramo. Sanja naime nikada nije upoznala svoje roditelje, ne voli pričati o njima, iako kaže da ponekad sanja majku, čije lice nikada nije vidjela.
Zamišlja je, kaže, kao crnokosu ljepoticu sa zelenim očima, kakve ima i sama, koje je, uvjerljivo tvrdi, naslijedila od majke.
To čisto dječje srce...
Pričali smo o životu, snovima, što bi voljela biti kada odraste. Kaže da bi se voljela baviti glumom. Kada mi je rekla razlog, moje tada već izmučeno srce, dobro da se nije raspuklo. Ona tvrdi da njena majka nije imala izbora nego ostaviti je, sigurno je bila bez posla i željela joj je najbolje. Ona vjeruje da se njena majka sada zasigurno negdje pita se kako je Sanja. Kaže mi ovako: "Znaš Karlo, ako uspijem kao ti upisati i završiti Akademiju, te dospijem na filmsko platno, moja majka će me vidjeti i prepoznati, znat će da su ovo njene oči, i zaplakat će znajući da se nisam predala!".
Pričali smo o posvojenju i udomljavanju. Sanja tvrdi kako je osoblje doma divno, ali nitko ne može zamijeniti obitelj. Ako priupitate ovu mladu damu što ona podrazumijeva pod obitelji, ova pametna glava će vam iskrena srca odgovoriti - netko tvoj! Kaže da je "netko tvoj" ona osoba kojoj nije posao da brine o tebi već će to isto činiti iz ljubavi. Premda naglašava kako u centru ljubavi ne manjka, ali kaže kako to nije ista stvar.
Ako pitate Sanju ima li "netko njen" spol ili seksualnu orijentaciju, reći će vam: "Ne! Postoje dobri i zli ljudi. Netko moj će biti dobra osoba, a ima li kose oči, tamnu kožu, muža ili ženu, meni je sasvim svejedno!".
Koliko sam uspio doznati, i Sanja će se kada navrši 18. godina boriti sa strahom hoće li biti mjesta u stambenoj zajednici u kojoj djeca bez roditeljske skrbi mogu biti do svoje 21. godine. I što onda? Kao bivšem studentu ADU mogu reći da je zaista nemoguće uz takav fakultet raditi i studirati. Hoće li Sanja uspjeti ili će joj država, koju činimo svi mi, srezati krila prije nego li je poletjela?
S roza jaknom ili bez nje, ono što "rozi" njen duh, ali i mene nakon ovog razgovora, je njena nada da će se skoro pojaviti "netko njen", odnosno netko tko će je udomiti/posvojiti pa će brinuti o njoj iz čiste ljubavi. Nada da će dobiti priliku. Skromna srca ističe: "Oni će čak dobiti i naknadu od države za mene, zamisli Karlo!". Naknada od države svakome tko udomi ovo dijete je ono samo, ovaj eliksir ljubavi na žalost ostavljen, koji nije uvenuo već i dalje cvijeta predstavljajući do sada najljepši cvijet kojega sam ikada vidio.
Slučaj koji nikog nije ostavio ravnodušnim
Dozvolite mi, molim vas, da se ovim putem referiram na slučaj Šegota-Kožić. Prije tri godine, dakle 2017., životni partneri Mladen Kožić i Ivo Šegota prijavili su se u Centar za socijalnu skrb Zagreb radi davanje dozvole za obavljanje udomiteljstva. No, 13. studenog te iste 2017. godine zahtjev se odbacuje zbog nedostatka zakonskih pretpostavki za pokretanje postupka. Podnositelji izjavljuju žalbu na rješenje Centra putem punomoćnika odvjetničkog ureda. Žalba je otpremljena, s predmetnim spisom, na rješavanje drugostupanjskom tijelu - nadležnom Ministarstvu.
Gotovo godinu dana kasnije, 5. srpnja 2018., Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku donosi rješenje kojim odbija žalbu podnositelja kao neosnovanu. Šegota-Kožić, podnositelji, pokreću Upravni spor protiv navedenog rješenja. I tako ponovno, nešto više od godinu dana kasnije - 19. prosinca 2019. nadležni Upravni sud u Zagrebu donosi presudu kojom u izreci poništava rješenje Ministarstva te predmet vraća u ponovni postupak. Presuda je u Centru zaprimljena 15. siječnja 2020. No (gle čuda), Centar za socijalnu skrb Zagreb zahtjev podnositelja i nadalje smatra nedopuštenim.
Potonje nas navodi da se zapitamo u kakvoj državi mi živimo!? U državi u kojoj njene institucije imaju veće ovlasti od sudskih, gdje se provode osobni zakoni i politika, gdje pojedinci na urgenciju nekih drugih vrše protuzakonite radnje kako bi sačuvali svoje fotelje. Samo ću reći ovo - malo vas i plaćamo koliko ste se prodali!
A pazite sad ovaj apsurd: ako kojim slučajem Mladen i Ivo raskinu svoje životno partnerstvo vrlo vjerojatno će moći udomiti nekoga kao što je Sanja.
Jedna od prvih stvari koju ćete pročitati u Zakonu o udomiteljstvu je da ne smije biti diskriminacije. Ivo i Mladen neće ići linijom manjeg otpora kao većina državljana RH, jer ne žele lagati, skrivati svoju ljubav i žrtvovati jednu ljubav radi druge. Mogli su nas sve lagati, raskinuti životno partnerstvo, nastaviti živjeti zajedno i udomiti dijete. Ali nisu! Znate zašto? Jer oni nisu većina!
Kakvi licemjeri žive oko i uz nas
Ako je dijagnoza bolest koja se naziva pederluk, a zastupnici iste su Mladen Kožić i Ivo Šegota onda je to bolest koju objeručke želim svima nama. Ako je bolest htjeti nekome kao što je Sanja pružiti ljubav i priliku, onda neka se ta bolest raširi kao Corona virus.
Ova dva muškarca su pokazala da imaju veće srce i, da oprostite - muda, te da su veći muškarci od svih onih "normalnih" (iako je "normalno" kategorija o kojoj bi se dalo raspravljati). Pritom, imaju i više petlje od svih onih koji se busaju u prsa za dječja prava. Udruge, kao što su "U ime obitelji", daju si pravo komentirati slučaj Šegota-Kožić tvrdeći kako dijete nije poklon ispod bora za LGBT zajednicu. Mene zanima jedno, dok isti hodaju za nerođene zašto se nisu pri tome pobrinuli za one rođene? Naime, na popisu donatora Doma za nezbrinutu djecu u Zagrebu naći ćete, između ostalih, jedan Atlantik ili Almu Pricu, ali udrugu "U ime obitelji" nećete. I ako je tako, zašto se nitko od dotičnih iz udruge koja promovira obiteljske vrijednosti nije pobrinuo da tu istu djecu dočeka poklon pod borom prošloga Božića? Možda su bili prezauzeti hodanjem za život! Ipak taj hod je kao i cijela njihova politika imao koristi samo za jednog korisnika, njih same. Ako mene pitate, pametnije bi bilo da se tih 10 tisuća ljudi u "Hodu za život" raspodijelilo pa izvelo nekoga od djece iz Doma u šetnju i sladoled.
Kako spavaju noću svi oni koji su osmijehom dočekali ovakav rasplet slučaja Kožić-Šegota dok je u hrvatskim domovima iz godine u godinu sve više djece kojoj nema tko poželjeti laku noći i poljubiti ih prije počinka? Kakve snove sanjaju znajući da su jednoj obitelji - jer DA - i Mladen i Ivo su obitelj - uskratili pravo na koje kao samo oni imaju ekskluzivno pravo? Kako žive sa sobom znajući da su upravo zbog njih djeca poput Sanje osuđena na odrastanje bez bezuvjetne ljubavi. Bez pravog doma.
Svi smo mi, mili moji, još jednom svjedoci nepravde, ali ovoga puta s ružnim posljedicama. Radi se o životu mlade duše neodsanjanih snova koja još nije raširila krila, a gledamo mirno kako se ista slamaju.
Nazovite me utopistom, Baudelaire je napisao kako Albatrosa divovska krila u hodanju priječe, ali ja vjerujem u ljubav. Istu onu u koju vjeruje Sanja. Ona, kao i svi štićenici dječjih domova zaslužuje priliku, istu onu priliku koja je nama "normalnima" dana rođenjem - priliku za domom, za odabirom studija, za letom. Priliku da njena majka ugleda te zelene oči na filmskom platnu i zna da se Sanja nije predala, kao ni što se Ivo i Mladen neće predati. I umjesto da ih gledamo s divljenjem, upirat ćemo prstom. Zašto? Jer smo se odavno predali i zavidni smo na duhu ovih predivnih ljudi. Dok neki hodaju, Sanja, Mladen i Ivo lete.
Prethodne kolumne Karla Mlinara:
- Za Karla je ovo prosinac iz pakla: 'Vratio sam se iz bolnice, nemam energije i izgubio sam 11 kila'
- Karlo je bio (pre)iskren u novoj kolumni: 'Umjesto da mijenjam svijet, ja sam stradao jer sam ulje na kosi betonirao s medom'
- Kolumna koju ćete čitati bez daha: 'Stajao sam ispred kazališta u haljini, a 'slatka mala djeca' samo su jednu riječ vikala prema meni'
- Je li sramota biti sam? U novoj kolumni Karlo otkriva kako ga je skupo stajala jedna svadba i njegov 'glupi ego'
- U samo godinu dana skinuo 45 kila, ali izazovi su uvijek tu: Karlo se našao u totalnoj krizi nakon samo tri dana dijete
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....