Menadžerica koju zovu ‘žena zmaj‘: Oni koji ne razmišljaju o poslu kad ne rade, pametniji su i kreativniji kad rade

Život u doba korone stvara osjećaj da smo "napadnuti" tehnologijom jer smo se gotovo preko noći morali digitalizirati i prihvatiti nove načine rada. Mnogi kažu: "Blago IT-jevcima, njima je lakše". Međutim, Vedrana Miholić, direktorica prodaje zagrebačke IT tvrtke CROZ i jedna od najuspješnijih žena u muškoj branši, tvrdi suprotno.

"Nama je teže jer se u našem svijetu stvari razvijaju eksponencijalnom brzinom. Svaki tjedan pričamo o novim tehnologijama koje se tek trebaju dogoditi. Ono što radimo je implementacija budućnosti", kaže inženjerka matematike čiju karijeru, odnosno tips & tricks primjenjive u svim branšama, vrijedi kopirati. Zašto?

Jer je tvrtka u čijem je menadžmentu još potkraj prošle godine, osnivanjem sestrinske tvrtke CROZ AI specijalizirane za primjenu umjetne inteligencije, zakoračila u budućnost. Ono što je Steven Spielberg zamislio u filmu "A.I. Artificial Intelligence" njima bi mogla postati svakodnevica. Da bi se to što prije realiziralo, potrebni su im kreativci, posebno žene koje planiraju karijeru u STEM području. Prilika i prostora za žene ima. Treba ih samo zgrabiti, kaže.

Da bi žene ostale u STEM-u potrebno je riješiti niz drugih pitanja.

BILJANA BLIVAJS/CROPIX

Iskoristi "šljakanje" za stvaranje iskustva

Da bi se u tome uspjelo, poručuje: ne preskačite stepenice! Počela je kao programerka u financijskoj agenciji gdje je razvijala softver za državnu riznicu. Satima je sjedila za računalom i programirala. U instant svijetu u kojem živimo, svi bi nakon završetka fakulteta htjeli preskočiti "šljakanje" i uskočiti na voditeljske pozicije. Poruka te Samoborke glasi: "šljakanje" je odlično! Iskoristite ga učeći, neka radi za vas. Tako je usavršila inženjerski način razmišljanja: istražiti problem, po potrebi ga "rastaviti" na manje "čvorove" i raspetljati ih. "Kad nešto treba riješiti, uz trening s fakulteta najvažniji know-how ispečen je programiranjem. Isplatila mi se svaka minuta", kaže.

Planiranje karijere teško je bez uzora. Njezin nije britanska matematičarka Ada Lovelace, kćer lorda Byrona koja se zbog naprednih matematičkih zamisli smatra prvom programerkom u povijesti, nego žene koje su u Hrvatskoj 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća programirale u računskim centrima.

Sastavi popis ZA i PROTIV

"Tih godina su gotovo sve team liderice i programerke bile žene, a među njima i moja majka Jadranka. Sa sestrom Larisom, arhitekticom koja je u Beču otvorila Montessori školu, igrala sam se s bušenim karticama s kojima je radila moja mama", kaže nesuđena novinarka koja se na kraju, poput majke, odlučila za karijeru u STEM-u. Bio je to, ujedno, prvi put da je planirala karijeru: sastavila u glavi "za" i "protiv" listu, pažljivo odvagala sve stavke i donijela odluku. Tada su je na to nagnali roditelji, veli, ali s naučenom lekcijom i danas je na dobitku. Kroz svoju karijeru ostvarila je sve što je htjela imati kroz novinarstvo - putovati, vidjeti nove stvari i upoznavati nove ljude - no uz to ima privilegiju sudjelovati u trasiranju budućnosti. Pa ipak, u tom svijetu za sada djeluje premalo žena.

Uz samopouzdanje, podršku poslodavca i vlastito znanje, ključno je ugrabiti priliku kad se pokaže.

BILJANA BLIVAJS/CROPIX

Osmisli radno mjesto

"Kad me pitaju koliko žena susrećem na C-level pozicijama na online sastancima s partnerima u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, kažem da ih mogu nabrojati na prste jedne ruke. A i one su, uglavnom, podrijetlom iz Hrvatske. Zašto? Zato što su naše žene izbjegle "gap" kad se u tim zemljama žene nakon školovanja nisu zapošljavale", priča Vedrana Miholić.

Mi smo radile, što je super, ali stvari bi svejedno mogle biti puno bolje. Da bi se žene ostale u STEM-u, potrebno je riješiti drugi problem. Naime, nakon što vrlo uspješno završe fakultet poput zagrebačkog FER-a, žene se izgube. Štošta ih obeshrabri, katkad i razdoblje koje će zbog majčinstva provesti na porodiljnom dopustu. Problem je u tome što se, dok izbivaju, situacija u STEM poslovima strelovito mijenja. Kad se vrate s porodiljnog, napredovali su drugi, a one moraju nadoknaditi zaostatak.

"Tu je potrebna pomoć poslodavca i kolega kako bi ih se ohrabrilo da ne posustanu. Evo kako je to izgledalo na mojem primjeru. Imam dva sina, stariji ima 22 godine i studira na FER-u, a mlađi je 20-godišnji student strojarstva. Kad sam odlazila na prvi porodiljni, rekla sam da više neću programirati kad se vratim raditi jer je to proces sličan rješavanju sudoku križaljki. Kada počnete, ne možete prestati. Stalno vrtite program u glavi, što nije poželjno ako ste mama. Zato sam se, kad sam se vratila raditi, posvetila analitičkim projektima". Tada su još bili u začetku, no ona je taj problem riješila kreirajući know-how za analitička radna mjesta. Zamislila je što želi, proučila što se traži, sastavila jasan i izvediv plan kako to postići i onda to ostvarila.

Napravi svoj popis poslovni vrlina

"Žene u IT-ju danas imaju puno više mogućnosti razvijati karijeru izvan programiranja, uživati u radu i napredovati uz obitelj. Metodične su, analitične, imaju strpljenja, sistematične su. Postoji mnogo novih zanimanja, od analize podataka do umjetne inteligencije gdje mogu zabljesnuti", kaže. Pritom će im pomoći stvaranje popisa poslovnih vrlina. Time se jača samopouzdanje, uči se primjenjivati pojedine vrline na konkretne situacije i postaju oruđe kojim ćemo iskoračiti iz uobičajenih okvira (out of box razmišljanje) i kreirati nešto novo. Pritom je važno pobrinuti se da se na radnom mjestu odluke o sudjelovanju u projektima/napredovanjima donose za stolom gdje se nalaze i žene, umjesto na neformalnim (muškim) druženjima.

Zgrabi promaknuće

Premda često ističe da je strpljenje vrlina, postoji situacije kad joj je izazovno zadržati ga.

"To je kad me kolegice kojima se nudi sjajan projekt ili napredovanje, pitaju da li to one mogu i neće li ispasti nesposobne ako na novoj poziciji ne zabljesnu odmah. Muškarci nemaju taj problem. Kad im se ukaže prilika, zgrabe je. Zato ženama ponavljam isto: zgrabi što ti se ponudi.

Nema "pričekat ću godinu dok ne postanem sigurnija u sebe", priča menadžerica iza koje su tri istrčana maratona u Berlinu, New Yorku i Chicagu, te 2013. uspon na Kilimandžaro. Na pola u šali kaže da je taj sport, nakon jahanja kojim se godinama bavila, izabrala jer ima najmanju razliku između bruto i neto vremena. I savršen je mentalni retreat. Trči gotovo petnaest godina, a kako ima izvrsnu tjelesnu kondiciju, smatrala je da će se bez većih problema popeti i na najviši vrh Afrike. U avanturu je krenula s društvom s kojim već dugo planinari Samoborskim gorjem, a dio uspona bio joj je toliko naporan da ga je doživjela kao kroz maglu. Najgore je bilo popeti se do zaravni ugaslog vulkana koja vodi do 5895 metara visokog vrha Uhuru ili Kiba. Uspjela je uz puno muke i pomoći kolege, no iz te situacije naučila je birati planinarske bitke. Ekstremni usponi nisu među njima. Od tada do danas uživa na Samoborskom gorju.

Dva ključna savjeta

Za kraj je sačuvala dva najvažnija savjeta, optimizaciju vremena i mentalno čišćenje. Vrijeme koje, primjerice, uštedi kupujući online (tako sve kupuje), iskoristi za sebe. Naime, kad ujutro ustane u 6,15 sati (oduvijek se budi rano), prvih petnaest minuta meditira, a potom pola sata trči i pritom prošeta psa. Nastoji ne uzimati mobitel i ne misliti na posao prvih pola sata jer želi pročistiti glavu prije dolaska u ured. Istu stvar prakticira kad se iza 17 ili kasnije, ovisno u situaciji na poslu, vrati kući. "Zašto to činim? Oni koji uspiju potisnuti razmišljanje o poslu kad ne rade, pametniji su i kreativniji kad rade", zaključuje Vedrana Miholić.