Zagrebačka glumica Petra Svrtan, posljednje dvije godine intenzivno radi na savladavanju poremećaja u prehrani koje je razvila još kao tinejdžerica, detaljno je opisala kako ga je razvila, kako joj je promijenio život te kako ga je uspjela savladati.
Mlada glumica Petra Svrtan (26) hrabro je progovorila o svojoj borbi s poremećajem prehrane te za Gloria.hr detaljno opisala kako je razvila ovaj poremećaj te kako ga je napokon i nadvladala. Suradnica Zagrebačkog kazališta mladih prvo je istaknula da su šutnja i sram najgori za naše mentalno zdravlje.
Bez jasnih granica
"Teško je o poremećaju prehrane govoriti javno dok on još buja u vama i dok vam je samopouzdanje na najnižim granama - tek kad sam izdigla glavu iz te 'močvar'e u posljednjih nekoliko mjeseci ideja se počela rađati. Kod mene se nije radilo o jednom poremećaju jasno određenih granica, već o skupu simptoma kao što je nasilna restrikcija", kazala je Petra.
Opisuje kako bi dnevno pojela maksimalno 1500 kalorija, no bilo je dana i kada je unos bio jedva 1000 do 1200 kalorija. Uz to je izbacivala i čitave skupine hrane, znala je mjesecima živjeti bez ugljikohidrata ili masti. Pritom je i kompulzivno vježbala nekoliko puta tjedno po - nekoliko sati. Kada bi popustila u svom opsesivnom rasporedu jedenja, nastupila bi kompenzacija i krivnja.
"Svi simptomi izmjenjivali su se u fazama i svi su bili u granicama 'društveno prihvatljivog'. Dakle hvalili su moje zdrave odabire i moj tjelesno aktivan način života te se to isticalo kao sjajna discipliniranost. Zato kažem da poremećaji imaju tisuću lica i da ne treba nužno postojati neka etiketa ili dijagnoza, osobe svih oblika, veličina i dobi mogu imati poremećaj", opisuje Petra kako je ona zbog svog poremećaja, zapravo, dobivala samo pohvale od okoline.
Zadirkivanje i u školi
Sve je, kako kaže, započelo u pubertetu. Prije nego što je naglo smršavjela s 13 godina, bila je bucmastije dijete.
"Profesor iz tjelesnog je nama punijim curama govorio: 'Ak' već ne znate trčat', pravite se da trčite za tortom'. Bili su tu i komentari o našim prevelikim guzama uz obavezno tapšanje po tim istim guzama. Nezaobilazni su bili i komentari: 'Možda bi ipak mogla skinuti tih par kila' ili 'Trapava si'. Sve se oduvijek vrtjelo oko tijela i to oko izvanjskog. Ono iznutra rijetko kad je važno", prisjetila se glumica.
Budući da je po prirodi perfekcionist, a bila je i svjesna svega, vidjela je da su mršavije djevojke bolje prolazile u svemu što je njoj tada bilo važno. "Od osvajanja dečkiju do tjelesnog, poneka nesretna zaljubljenost je ušla u kombinaciju i počela sam vanjštinu vezati uz uspjeh i popularnost, a to je sve stvorilo idealan teren za razvitak poremećaja", kazala je i dodala da je od svoje 13 godine do nedavno bila u nekoj vrsti restrikcije.
Mentalni disbalans
Oduševila ju je lavina pozitivnih komentara na njezin izgled, a pohvale su pljuštale sa svih strana.
"Bravo, vidiš da možeš, kakva disciplina, za večeru samo jabuka, kažeš?' To je samo zacementiralo moju pogrešnu percepciju - mršavo tijelo je uspješno i dive mu se, a debelo treba sakriti i poništiti. Stravično pogrešno. Baziranje svojega unutarnjeg života na izvanjskome vam satre samopouzdanje na najniže dno i boja vam život u tamne sjene srama. Nisam tada sa svojih 13 godina i kasnije kroz srednju školu shvaćala da sam ušla u lagani mentalni disbalans, bila sam zdrava, mislila sam da je svakodnevna lagana restrikcija normalna i da je uskraćivanje slatkiša pohvalno s obzirom na to da sam to vidjela oko sebe gotovo kod svakoga. Pojavile su se prve ljubavi, prvi pravi uspjesi i bila sam zadovoljna", opisuje kako su se njezine nezdrave navike ukorijenile u njen život.
Tek kada je upisala fakultet, kaže, počeo je pravi pakao. Tada se suočila s prvim velikim razočarenjima, obiteljskim problemima, tjeskobom zbog promjena, a neizvjesna i nestalna priroda njezinog posla jednostavno ju je preplavila. Zbog toga je krenula oscilirati s težinom.
Gubitak menstruacije
"Ili bih jela puno ili ne bih jela i onda sam se odlučila za režim vježbanja koji sam od kraja prve godine do prošle godine revno poštivala, gotovo religiozno. Zbog toga u kombinaciji sa strogom restrikcijom i kroničnim stresom nestala mi je menstruacija, no liječnici su bili vrlo ležerni prema mom stanju jer nisam 'izgledala anoreksično' i propisivali mi kontracepcijske pilule koje su samo prikrile moje tjelesne alarme da nešto nije u redu", opisala je kako je konstantno izgladnjivanje utjecalo na njen organizam.
Nakon fakulteta prestala je koristiti kontracepcijske pilule, a menstruacija joj je i dalje izostala. Petra još uvijek bila na 1500 kalorija dnevno, vagala je hranu, nikad nije jela kruh, preskakala je večere, a fizički se iscrpljivala: uz naporne probe, obavezno je trenirala, svuda je pješačila. Na kraju je osjećala konstantnu vrtoglavicu te nije imala koncentracije pročitati ni stranicu knjige.
"Padala sam s nogu od umora, plakala sam svaki dan bez ikakvog razloga, kosa mi je ispadala, slabo sam spavala i srce mi je preskakalo. Tu sam se javila endokrinolozima, ginekolozima i psihoterapeutu i trebalo je godinu dana da pronađemo prava rješenja za mene", opisala je dugotrajan proces prema oporavku.
Slamka spasa
Petra je opisala i kako je izgledao tipičan dan u njezinoj "najgoroj" fazi.
"Ujutro bih, na tašte, odradila težak trening od sat, sat i pol vremena uz puno znojenja i lipsanja. Zatim bih pomno izvagala i pojela doručak - bila je to točno određena gramaža zobenih pahuljica na vodi uz malo voća. Zatim je uslijedila proba, no užina nije dolazila u obzir, tek mizeran ručak u obliku mesa i salate. Poslijepodne je slijedila druga proba, fizički zahtjevna, no za večeru bih eventualno pojela jednu jabuku i onda otišla na predstavu. Dok bi drugi bezbrižno išli na cugu nakon predstave, ja bih takva umorna i iscrpljena bježala doma jer jedva sam stajala na nogama, a i sutradan sam se morala rano ustati za trening prije probe. I tako svaki dan", nazvala je to očajnim i strahovito ograničenim životom zagušenim opsesijom.
Psihoterapiju naziva svojom slamkom spasa. Na nju ide redovito već godinu i pol dana i kaže, nastavit će, ako treba cijeli život. "Poremećaj prehrane vam posluži kao idealni kontrolni mehanizam, kao privid da sve na površini funkcionira odlično - kontrolirate unos hrane, vježbanje, planirate dane, a zapravo skriva čitavu oluju emocija, osjećaje nedostatnosti, nisko samopouzdanje, povrijeđenost, tugu, bijes, sve ono što si ne dopuštate procesuirati, osjetiti punim bićem", tvrdi i dodaje: "Presudno je suočiti se s Pandorinom kutijom vlastitih neproživljenih emocija da biste mogli srušiti zidove koje ste prema svijetu uz pomoć poremećaja izgradili. To sam uspjela i uspijevam na terapiji, terapija pruža sigurno okruženje bez osuđivanja i ocjene za izražavanje svojih emocija", preporučuje ovaj oblik pomoći svima koji se bore s istim ili sličnim problemima.
Demistifikacija hrane
Kaže da su joj osim redovite psihoterapije, obitelji i prijatelja pomagali i ljudi koji su na Instagramu podijelili svoje priče te pružaju podršku oboljelima od raznih poremećaja.
"Ima jako puno takvih ljudi u inozemstvu, a vidjela sam u vlastitoj okolini da postoji velika potreba i za takvim glasom u našoj zemlji. Postoji puno ljudi koji se muče s nekom vrstom body shaminga, zlostavljanja i zadirkivanja zbog oblika ili veličine tijela i važno je to osvijestiti u svim porama društva i upozoriti koliko takve stvari mogu biti kobne i poslužiti kao okidač za razvitak poremećaja. Vrijeme je da pokušamo tome stati na kraj", najavila je da će na svom profilu od sada objavljivati na tu temu te da je ovo tek početak.
Svoj oporavak opisuje kao težak, traje već skoro dvije godine, a zahvaljujući karanteni posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno. Uz kopanje po svojim osjećajima i zauzdavanje perfekcionizma te nadvladavanja straha od pogreške, posebno se odvijao i put odnosa s hranom.
"Demistifikacija hrane kao moralno 'dobre' ili 'loše', prisvajanje principa intuitivnog jedenja - slušanje unutarnjih potreba, a ne vanjskih samonametnutih mjerila i prije svega popravak svog body imagea, odvajanje unutarnjeg zadovoljstva od zamišljene vanjske slike o sebi. Sad sam slobodnija, spontanija, izlazim puno, ponovno osjećam pravi ushit i pravu strast i uživam u životu. Ne opsjedam se hranom i u mojem tijelu ima toliko puno više prostora za druge lijepe stvari", kazala je Petra.
Svjesna je da je svačiji put drugačiji jer i uzroci leže u različitim problemima, ali pritisci društva su jednako snažni.
"Važno je inzistirati na tome da svako tijelo moramo tretirati s poštovanjem, bez srama i stida, da zadovoljstvo dolazi iznutra, da je suosjećanje sa samim sobom izuzetno važno u izlječenju, da su sva tijela jednako važna i jednako dobra, da nas ove noge nose na duge pruge, da ove ruke mogu kreirati sve što zamislimo i da ova duša može dotaknuti mnoge duše", objašnjava. Nada se da će potaknuti ljude da budu bolji prema sebi, jer često je upravo to najteže na svijetu - voljeti samog sebe.
Pročitajte i:
U raljama bulimije: 'Bila sam uvjerena da ću biti voljena i sretna samo ako smršavim, kako krivo'
Popustile pod pritiskom 'savršenosti': Začarani krug anoreksije i bulimije
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....