Domaća glumica četrdesete posvećuje sebi: 'Naučila sam da se u prošlosti nisam dovoljno voljela i cijenila'

Osječka glumica Sandra Lončarić (45) protekle će se godine zasigurno sjećati kao jedne od najturbulentnijih u životu: snimila je dva TV serijala i dva filma, imala tri premijerne predstave u matičnom HNK Osijek, a uz sve to nosila se s gubitkom koji je zadesio i nju i sina Petra.

U prosincu 2018., naime, od srčanog udara je u 50. godini preminuo njezin bivši suprug, košarkaš Željko Tankosić, s kojim je i nakon razvoda ostala vrlo bliska. U suočavanju s gubitkom i činjenicom da je 16-godišnjem sinu odsad "i otac i majka" pomogla joj je, ispričala je za Gloria magazin, terapeutska tehnika All Level Healing, ali i posao - glumila je u TV serijama "Nestali" i "Novine", čija se treća sezona uskoro počinje prikazivati, dok će tijekom godine u kina stići filmovi "Zbornica" i "Po tamburi".
- Bilo je burno, jer jutra sam provodila na snimanju "Novina", u kojima već treću sezonu glumim narkomanku i alkoholičarku Vanju Kardum, a popodne na setu komedije Stanislava Tomića “Po tamburi”. Volim ulogu Vanje, jer je potpuno drukčija od mene - luda ovisnica puna tuge i nezadovoljstva, a ja se trudim u svakom danu pronaći nešto lijepo. U tome mi, doduše, pomažu joga i redovite meditacije - kaže Sandra Lončarić.

Što vas je potaknulo na tako zdrav život?
- Vegetarijanka sam već 16 godina, otkako sam shvatila da se od brze mesne hrane osjećam loše i umorno. Slavonka - vegetarijanka, to zvuči neobično, ali ne odustajem i zbog problema koje sam prije tri godine imala s refluksom. Kiselina iz želuca vraćala se u grlo, što mi je spržilo glasnice i ždrijelo, a uplašila sam se kad mi je glas počeo pucati na pozornici. Tada sam se, prema liječničkoj preporuci, preko noći odrekla cigareta, kave i začinjene hrane. Jedno vrijeme pila sam samo vodu, no otkako su se glasnice oporavile, kao prava Slavonka povremeno trgnem rakijicu. Jogu sam otkrila prije pet-šest godina i danas je ona moj svakodnevni ritual.

Matea Smolčić Senčar

Po čemu ćete pamtiti snimanje serijala "Nestali"?
- Po sjajnoj ekipi i noćnim snimanjima. Atmosfera je bila tako dobra da je većina glumaca u pet ujutro, kad bismo završili, odlazila na obližnju plažu u Starigradu, gdje sam uživala radeći jogu u zoru. Drago mi je da su "Nestali" dobili pozitivne kritike jer nema nikoga mojih godina koga rat u ovoj zemlji nije makar okrznuo. Kad je počeo, meni je bilo 16 godina i mislim da mi je oteo mladost. Nisam izgubila nikog bliskog, ali u vrijeme kad sam se trebala zabavljati i izlaziti, bojala sam se za svoj i život mojih bližnjih, čučala po skloništima i čekala kad će pasti granata. Posljedice rata osjećaju se i danas kroz frustraciju i razočaranje svih onih koji su se, bez fige u džepu, borili i branili domovinu. Jedan od takvih je bio i Željko, koji je od prvoga dana bio na prvim linijama obrane grada. Nakon rata je dobio dijabetes i hiperaktivnu štitnjaču. Nikada od države nije dobio ništa, niti je išta tražio, jer je u rat išao iz drugih pobuda, a ne zbog profita. O takvim ljudima i herojima govori serijal "Nestali".

Vaša posljednja osječka kazališna premijera bila je "Škola za žene", u kojoj je glavnu ulogu trebao igrati pokojni Aleksandar Bogdanović: koliko je njegova pogibija u prometnoj nesreći utjecala na vaše promišljanje života i smrti?

- Njegov odlazak mi je samo potvrdio koliko smo krhki i kako trebamo uživati u svakom danu, jer nikad ne znaš koji ti je zadnji. Svaki dan se trudim pronaći nešto na čemu mogu biti zahvalna, a tome učim i svog sina.

promo

Kako je biti samohrana majka tinejdžera?
- Donedavno sam bila uvjerena kako sam u Petrovim godinama bila dobra djevojčica, a onda sam pronašla svoje dnevnike, koje sam pisala od 16. do 18. godine, i sad vidim da nije bilo baš tako... Otada ga potpuno razumijem i pokušavam svaki problem riješiti razgovorom. Bitno mi je da zna kako može biti iskren prema meni i kako ću mu uvijek biti oslonac.

Kako se on, s obzirom na to da je u osjetljivim godinama, nosi sa smrću oca?
- Oboje nas je to jako pogodilo. Željko i ja smo nakon razvoda ostali vrlo dobri prijatelji, nikad među nama nije bilo zle krvi. Bili smo 25 godina zajedno, od toga 15 u braku, a rastali smo se sporazumno. Taj razvod donio nam je neke spoznaje pa smo vjerojatno zato i ostali tako bliski. Nakon njegova naglog odlaska imala sam dvije opcije - pasti ili se dignuti. Odlučila sam se dignuti zbog Petra jer znam da bi Željko volio da nastavimo normalan život, da smo sretni. Ta teška situacija osnažila me i pokazala mi da sam jača nego što sam mislila da jesam. S Petrom puno razgovaram o Željku i stalno mu ponavljam: “Tata ne bi želio da smo tužni”. Blagdani su nam uvijek krizni, ali to je uvijek tako.

privatni album

Kakav je Željko bio kao tata?
- Predivan, pun ljubavi i brige. Sretna sam što je moje dijete odrastalo uz njega. Željko je bio veliki šaljivdžija, šarmer, frajer, pravi alfa mužjak... Uz njega su se svi uvijek smijali i zato na njegovu nadgrobnom spomeniku piše “Za svaki smijeh tvoj, hvala”.

Što ste iz svih tih teških iskustava naučili o sebi?
- Puno toga. Među ostalim da nisam dovoljno voljela i cijenila sebe. Sad sam to napokon naučila i mnogo se bolje osjećam s tom spoznajom.

Je li neki obrazac ponašanja stečen u djetinjstvu utjecao na vas?
- Da. Moja mama Jadranka je usvojeno dijete i kako je domaćica, cijeli je život imala potrebu “služiti” mene i dvije godine starijeg brata Mladena, ekonomista. Bila je vrlo požrtvovna, sve je htjela učiniti umjesto nas, nikad ne misleći na sebe, a tu servilnost je prenijela i na mene. Iako sam bila svjesna da to nije ispravno, stalno sam ponavljala ono - “Nemoj, ja ću”. Tehnika All Level Healing pomogla mi je da to prevladam, ponovno zavolim sebe i počnem se brinuti o sebi na svim razinama - emocionalnoj, psihičkoj, duhovnoj, mentalnoj i fizičkoj.

Kakav je vaš odnos s roditeljima danas?
- Vrlo blizak, kakav je uvijek i bio. Rođena sam u Švicarskoj, gdje je moj tata Mišo imao servis za popravak električnih uređaja. Tamo smo živjeli do moje treće godine, a potom se vratili u tatine rodne Našice. Imala sam divno djetinjstvo, sve do 17. godine kad mi je reumatoidni artritis zahvatio 80 posto tijela. Ležala sam po bolnicama, nisam mogla hodati jer su bili zahvaćeni kukovi i koljena, samo su me kljukali tabletama protiv bolova. Bili smo očajni i hvatali se za svaku slamku spasa, pa tako i za priču o ženi iz Sarajeva koja je preživjela kliničku smrt i nakon toga stekla dar dijagnosticiranja i iscjeljivanja. Da se nije meni dogodilo, rekla bih da je nevjerojatno, ali ta mi je žena zaista pomogla prirodnim lijekovima i nakon njezinih tretmana artritis mi se povukao. Otad me jako zanima alternativa, duhovnost i psihologija.

matea smolcic sencar

Žalite li ponekad za mladošću?
- Ne, sad sam si najbolja. S 20 sam bila euforična, stalno u nekim oscilacijama koje nisam znala kontrolirati. Tridesete sam posvetila majčinstvu i obitelji, a četrdesete su mi donijele spoznaju što je život i kako ga želim živjeti. Ne pada mi više na pamet sekirati se zbog gluposti, svađati se s ljudima, naučila sam kontrolirati ego... Četrdesete su posvećene meni.

Koliko se brinete o izgledu i kako doživljavate svoje tijelo?
- Tijelo je hram duše i ja ga njegujem kako bi mi duša bila zadovoljna. Ne razmišljam o botoksu i estetskim operacijama, nego radije koristim prirodnu kozmetiku koju sama izrađujem. Koristim djevičansko maslinovo, kokosovo i bademovo ulje, hidrolat smilja, masku od zelene gline... Slobodno vrijeme provodim u dugim šetnjama po prirodi i vožnji biciklom.

Matea Smolčić Senčar

Uživate li u malim ženskim veseljima: shoppingu, modi, šminkanju...?
- Šminkati se volim, ali nisam baš šopingholičarka. Uvijek kupujem ciljano jer me hodanje po trgovačkim centrima umara. Držim se one “manje je više” i preferiram sportsku eleganciju. U ormaru imam najviše sakoa i hlača.

Koji kompliment najčešće dobivate od muškaraca?
- Pa ti ne stariš.

Kakav tip muškarca vam se sviđa?
- Sportaš, visok, alfa mužjak, ali džentlmen.

Postoji li trenutačno u vašem životu netko takav?

- Ne, ali time se i ne opterećujem. Vjerujem da život svakom donese iskustvo kakvo treba u trenutku kad je spreman za njega. Otvorena sam za ljubav, ali ništa ne požurujem jer s godinama kriteriji rastu. Zadovoljna sam svojim životom i vjerujem da je puno toga lijepog preda mnom.

Cijeli intervju sa Sandrom Lončarić pročitajte u novom broju magazina Gloria.