Domaća trudnica prekasno se pita: 'O majko mila, u što sam se to uvalila?!'

Zamislite da imate šesnaest godina. Petak je i još malo pa će zvono označiti i zadnji školski sat, što znači da imate cijeli vikend pred sobom. Upravo ste saznali da vam roditelji odlaze na trodnevni put, a brat (ili sestra) će prespavati kod svoje djevojke (dečka). Jao, koji je to dobar osjećaj, znati da imaš cijeli vikend samo za sebe. Što ćeš napraviti? TULUM!!! Najveći tulum ikad!

Totalni neposluh

E tako se ponašaju hormoni za vrijeme trudnoće - kao da su devet mjeseci na najvećem tulumu ikada, bez nadzora. Oni divljaju kao raskalašeni klinci pušteni s lanca.

Privatni album

Puno je hormona koji kolaju našim tijelom, ali razine se naglo povećaju kad uđemo u ovo "blaženo", drugo stanje. Neću vam držati predavanje koji su to hormoni i koliko rastu (razine estrogena mogu biti čak i do tisuću puta veće nego prije trudnoće!), bitno je znati da ih možemo okriviti za dosta toga. To je utješno, zar ne?

Jedva čekam roditi ovo malo čudo

Zbog njih, naše misli izgledaju otprilike ovako: "Dobro jutro, svijete! Predivan dan je danas, što ćemo fino jesti? Jao, dragi Bože, koliko sam se udebljala, više nikad neću stati u svoje stare hlače. Predivna sam, moje tijelo je čudo! Bole me stopala, moram piškiti po tisućiti put danas. Ljubavi moja, mazi me. Molim te, nemoj me tako dirati, pregrub si, nađi mjeru. Jedva čekam roditi ovo malo čudo i šetati okolo-naokolo i uživati u našoj prekrasnoj obitelji. O majko mila, u što sam se to uvalila?

Dani nemaju smisla više, ne mogu se ustati iz kreveta. Nemoj me dirati. Zašto si na drugoj strani kreveta? Dođi, zagrli me. Samo mi treba ljubavi, ljubavi.“

Otprilike tako nekako. I mogu vam reći, osjećati sve te emocije u samo jednom danu, zna biti poprilično iscrpljujuće. Ali nosimo se s tim, kako god možemo i umijemo. Mi žene zaista možemo svašta.

U prvoj trudnoći sam bila jako iznenađena roller coasterima kroz koje prolaze moje emocije. I sada me iznenade, ali ne razbijam glavu zbog njih. Ako brzo planem, sorry, trudna sam. Vrlo vjerojatno nosim ratobornog ovna u sebi, nemoj zamjeriti.

Privatni album

Pizza Margarita

Kad sam bila u trideset i trećem tjednu prve trudnoće, moj je dragi morao otputovati s predstavom na tjedan dana i to u Litvu. Već je to dovoljno da poveća razinu ludosti mojih hormona. Prijatelji su me odveli na ručak, da me malo razvesele. Taj dan mi se baš jela pizza i to ona s rukolom, rajčicama i pršutom. Cijelim putem do pizzerije sam pričala o toj pizzi. Baš sam joj se veselila, kao moje dijete kad joj kažem da može dobiti Kinder jaje. Kada je pizza napokon stigla, ja sam se gotovo odmah rasplakala. Preda mnom je stajala Margarita, obična, jednostavna Margarita - tijesto, umak od rajčice, sir i origano. Tragedija nezamislivih razmjera.

Naravno, odmah sam planula na konobara, ljuto mu govoreći kako ja to nisam naručila. Konobar me iznenađeno gledao.

"Gospođo, jeste, upravo ste to tražili! Nije li ?", pogledom je tražio potvrdu mojih prijatelja, a ja sam, poprilično sigurna u sebe, rekla:"Da, hajde, recite mu. Što sam tražila?!"

"Petra...", počeo je jedan od njih, dosta sramežljivo, "stvarno si tražila Margaritu." "Molim?!", pogledala sam ga u šoku. Drugi je prijatelj kimnuo potvrdno.

"Jesi, još sam se iznenadio kad si rekla Margaritu, a ne Rukolu, jer znam koliko si pričala o njoj. "Konobar se spretno okrenuo i nestao iz našeg vidokruga, ostavljajući za sobom miris pobjede. A ja sam gledala svoje prijatelje kao da su mi nanijeli najveću povredu ikada u životu. Kao da su mi zabili nož u leđa. Ne, ne u leđa, nego ravno u srce. Pizza je uskoro postala za nijansu slanija jer je bila natopljena mojim suzama. Evo, vidite, i sad pretjerujem kao da sam u trideset i trećem tjednu trudnoće! (O da, jesam!)

instagram

Iz smijeha u plač

Nikad neću zaboraviti (a vjerojatno ni moj dragi) kad smo putovali na more. Ne znam točno što je rekao, ali znam da smo se tako jako smijali da nas je sve boljelo. Odjednom, moj je smijeh prerastao u suze. Krokodilske suze. Sjećam se njegovog zbunjenog pogleda.

"Zar se nismo sad smijali?", pitao je tiho. "Jesmo, jesmo", jedva sam progovorila.

"Pa što je onda? Jesam ja nešto krivo rekao?" "Nisi... nisi," plakala sam kao da nema nikakve utjehe za moje slomljeno srce. Ni sama ne mogu objasniti što se dogodilo jer se, zapravo, ništa nije dogodilo. Velika se sreća samo u jednom trenutku preokrenula u najveću tugu.

Nedavno mi se to ponovno dogodilo. Sada već iskusni na tom polju drastičnih promjena raspoloženja, rekla sam dragom kako mi treba pet minuta da se isplačem, on je pauzirao seriju koju smo u tom trenutku gledali, zagrlio me i mazio dok se nisam ispustila i zadnju suzu.

"Okej, gotovo je", rekla sam još malo šmrkava. "Možemo nastaviti gledati."

Joanna Paciorek

Djeca na Blue Tornadu u Gardalandu

Hormoni. Zbog njih se glasnije smijem, ali i plačem veće suze. Zbog njih mi je kosa bujnija, ten blistaviji, a nokti snažniji. Zbog njih na trenutak želim jesti pizzu, a kad jelo stigne, plačem što nisam uzela "nešto zdravo".

Zbog njih mi je tijelo snažno i proizvodi čudo svakim danom, ali zbog njih ne znam hoću li sutradan imati volju ustati iz kreveta. Zbog njih se moje tijelo priprema na porod i dojenje. Zbog njih odjednom želim jesti krastavce i ciklu, a tri minute kasnije špek i sladoled. I nema veze što je prošla ponoć, sjest ću u auto i naći benzinsku samo da pojedem taj sladoled. I tako devet mjeseci. Ima dana kad su slabiji, pa čak i zaboravim da sam trudna. A ima dana kad jure mojim tijelom kao djeca na Blue Tornadu u Gardalandu. Ima dana kad obožavam svoju trudnoću, a onda dođe dan kad želim pojesti kilogram čokolade i objasniti svakome tko mi se obrati da nije uopće lijepo biti trudnica jer se jedva ustajem iz kreveta i već sam piškila deset puta, a tek je deset sati ujutro!

Kako sam sada?

Ne znam, pitajte me za deset minuta!

Prvi nastavak Petrinog dnevnika možete pročitati ovdje, a ne propustite i ni drugi!