Glumica iz Splita koja je za svoj prvi scenarij i glavnu ulogu u istom filmu – Tereza 37 - nagrađena zlatnim arenama za magazin Gloria govori zašto joj se više ne sviđa njen rodni grad, kako je uspjela nadograditi odnos s bivšim mužem te nastaviti dalje kroz život - sama.
Ovo nije autobiografski film, ali ima mnogo detalja iz mojeg odrastanja u Splitu – govori glumica Lana Barić (40), koja je s dramom “Tereza 37” trijumfirala na 67. pulskom filmskom festivalu. Priča o 37-godišnjoj ženi udanoj za pomorca, pod stalnim pritiskom okoline da napokon rodi dijete, oduševila je žiri koji joj je dodijelio čak šest nagrada - među ostalima Veliku zlatnu arenu za najbolji film te Zlatnu arenu za scenarij, koji je sama napisala. Na ideju je došla još prije petnaest godina, a realizirala ju je uz pomoć producentice Irene Marković i redatelja Danila Šerbedžije. Iako je osnovna priča kroz sve to vrijeme ostala ista, detalji su se mijenjali, baš kao i njezin život. Od anonimne studentice postala je jedna od najtraženijih hrvatskih glumica, koja često snima i u inozemstvu. Kad je bila u vezi sa skladateljem Franom Đurovićem, rodila je kćer Mirej (11), a poslije se udala - i u međuvremenu razvela od povjesničara Dragana Markovine.
Kako ste se upustili u pisanje scenarija?
- Kada sam prije petnaest godina bila na prijelazu između Zagreba i Sarajeva, gdje sam diplomirala glumu na Akademiji, nastao je neki prazan prostor u kojem nisam znala što dalje. Kako po prirodi ne mogu mirovati i odgovara mi da usporedno radim više stvari, počela sam pisati scenarij. Nisam o tome imala nikakva tehnička znanja, iza mene je bilo samo mnogo pogledanih filmova. S 25 godina počela sam pisati tu priču i s vremenom je dorađivala i prilagođavala.
Jeste li kao autorica nailazili na predrasude onih koji misle da se glumci trebaju držati glume?
- Ne, doista mi nitko nije takvo što rekao niti je do mene došla ikakva glasina. Doduše, moja mama kaže da se mene ljudi boje, pa ako i misle nešto, ne usude se to izreći preda mnom, ali ne vjerujem da je tako. Uostalom, zašto glumci i glumice ne bi pisali scenarije, evo vidite da se isplati.
Zašto mislite da vas se ljudi boje?
- Ponekad imam takav osjećaj. Doista ne znam zašto. Mislim da uopće nisam strašna.
Lana isprva nije željela glumiti Terezu, ali redatelj Danilo Šerbedžija u toj ulozi nije mogao zamisliti drugu glumicu.
Lana isprva nije željela glumiti Terezu, ali redatelj Danilo Šerbedžija u toj ulozi nije mogao zamisliti drugu glumicu.
Jednom ste ustvrdili da “sebi niste najdraža glumica”: je li postojala mogućnost da ne glumite glavnu junakinju?
- Scenarij zapravo nisam pisala za sebe. Inicijalno ne. Čak sam rekla redatelju Danilu Šerbedžiji da smatram kako bi bilo bolje da netko drugi glumi Terezu, no on to nije htio. Sad mi je ipak drago da je tako, sve se posložilo.
Kako to da je tu žensku priču režirao - muškarac?
- Kada sam s producenticom Irenom Marković prije desetak godina počela pripremati film, htjele smo da to bude žena. No, neke redateljice imale su svoje scenarije koje su prvo htjele realizirati, a druge su se osjećale nespremne za dugometražni film. Kolegica Ivana Roščić predložila mi je Danila, govoreći da on upravo traži neku temu drugačiju od onih kojima se dotad bavio, a jako je osjetljiv na ovu problematiku. I vrlo brzo smo se s njim dogovorili o svemu i drago mi je da je tako.
Kako to da ste splitski mentalitet prikazali kao emotivno razarajući?
- To je stvarni prikaz stanja. Mi Splićani smo vrlo temperamentni i glasni, ali zapravo propuštamo onaj istinski kontakt s drugima i suštinski jedni druge ne vidimo. Zato je ovo prije svega priča o usamljenosti.
Sviđa li vam se današnji Split?
- Vrlo rijetko odlazim tamo. Bolno mi je gledati u kakav se vašar sve pretvorilo, tu neplansku arhitekturu, zanemarivanje baštine. Taj kaos nešto je sasvim drukčije od Splita u kojem sam odrasla.
Kada dođem u Split osjećam se izgubljeno, znam da je to moje, ali se u svemu tome ne snalazim najbolje.
Imaju li tamošnje žene doista tako skučen prostor djelovanja?
- Na žalost, tu nisam morala puno izmišljati, samo sam prikazala ono što sam vidjela u svojoj okolini. Iz mojeg iskustva, život žene u Dalmaciji i jest koncentriran oko kuće, djece, muža i besplatnog kućanskog rada. Velik je fokus na ta četiri zida, a to je mali, zagušljivi prostor. U posljednje vrijeme nisam često u Splitu, ali čini mi se da je još gore nego prije. I to nije karakteristično samo za Dalmaciju, već i za cijeli Balkan. Prema reakcijama brojnih žena koje sam dobila nakon projekcija, vidim da nisam pogriješila u pristupu toj temi.
Kako je u takvom svijetu odgajati kćer?
- Zasad sam jako zadovoljna kako se Mirej razvija. Ima izražen osjećaj za pravdu, jako je otvorena i ne zna zadržati probleme u sebi, a ja joj pokušavam osvijestiti ono što se oko nje događa. Nas dvije imamo vrlo intenzivan odnos i pričamo o svemu. Sretna sam što je imam i što je tako pravedna, emotivna i empatična.
Bojite li se nadolazećeg tinejdžerskog bunta?
- On je već tu, pred vratima. Bilo je nekoliko situacija u kojima je pokazala svoju buntovnost i svjesna sam da je to put kojim mora proći.
Jeste li joj dali da pogleda film?
- Ne, još je premala. To nije film za djecu.
Kad dođe u Split, kaže, bolno joj je gledati u kakav se vašar sve pretvorilo.
Kad dođe u Split, kaže, bolno joj je gledati u kakav se vašar sve pretvorilo.
Je li vam nelagodno skidati se pred kamerama?
- Nastojala sam da sve bude prirodno i u duhu tog lika. Dok sam pisala scenarij, nisam o tim scenama razmišljala kao o provokativnim ili skandaloznim, jer one to nisu, pa sam tome pristupila bez neke nelagode. U filmu pokazujemo žensko tijelo u prirodnim situacijama, nema nikakve drame.
Jesu li vaši roditelji gledali film?
- Tata i mama bili su na premijeri u Splitu. Oboje su zadovoljni i ponosni, zbog čega sam uistinu sretna.
Kako su prije dvadesetak godina reagirali kada ste im rekli da želite biti glumica?
- Ta moja odluka u startu nije bila najbolje prihvaćena. Zato sam kriomice otišla na prijemni za studij glume u Sarajevu. Već sam bila studirala novinarstvo u Zagrebu, završila sam dvije godine i znala sam da oni neće shvatiti zašto odustajem. Stoga sam im lagala sve dok nisam upisala glumu i javila da ostajem u Sarajevu. Teško im je to bilo prihvatiti u početku, naprosto zato što mi je novinarstvo dobro krenulo, ali danas se toga više i ne sjećaju.
Kako je iz tako muškog Splita izašla tako snažna žena?
- Davno sam shvatila da ako želim uspjeti, moram biti dvostruko bezobraznija, moram biti glasna, probitačna, što bi u Splitu rekli - kur***ta. Vidjela sam da tiha voda tu brege ne dere, pa sam se pretvorila u uragan, moji kažu. Često se takve žene etiketiraju kao histerične, frustrirane i to je mahom iz nemoći osoba od kojih dolazi, nije to nikakav misterij. Često su te osobe upravo muškarci, moje je iskustvo.
Jeste li ponekad zbog takvog stava udarili glavom u zid?
- Jesam, ali to sam i očekivala. Dignem se, nastavim dalje i opet je sve dobro.
Je li teško pronaći muškarca koji će prihvatiti takvu snažnu ženu?
- Možda, ali time se trenutno previše i ne zamaram. Shvatila sam da najbolje funkcioniram sama, pa sam shodno tome već nekoliko godina – sama. U životu mi je trenutačno sve odlično posloženo i ne mogu reći da sam suzu pustila zato što uza sebe nemam muškarca. Uglavnom vrijeme provodim s kćeri i naša dva psa koja smo udomile.
'Davno sam shvatila da ako želim uspjeti, moram biti dvostruko bezobraznija, , moram biti glasna...' kaže glumica.
'Davno sam shvatila da ako želim uspjeti, moram biti dvostruko bezobraznija, , moram biti glasna...' kaže glumica.
Kako to da ste vi ostali u tako dobrim odnosima s bivšim suprugom Draganom Markovinom?
- Moja mater jako voli mojeg bivšeg muža, ne znam zašto bi to bilo čudno. Kao i u svakom odnosu, i tu je potrebno puno razgovora, volje i želje. Dragan i ja smo ubrzo nakon razvoda uspostavili neku drugu vrstu odnosa, koja je jako lijepa.
Zašto ste se razveli ako možete tako lijepo funkcionirati?
- To je jedna druga priča. Možda bude tema mojeg sljedećeg filma, “Tereza 55”.
U svijetu se otkriva sve više slučajeva seksualnog zlostavljanja na filmu, dok se u hrvatskoj kinematografiji to uopće ne spominje - znači li to da toga kod nas nema?
- Upravo suprotno, ima i previše. Mi smo općenito kultura koja voli zataškavati i ne suočavati se s problemima. To je prevelika tema, zaista jest, i jako bolna.
Imate li vi takva iskustva?
- Imam. Bilo je raznih situacija. To je jedan od razloga zašto sam zauzela svoj borbeni stav. Iznimno sam osjetljiva na to pa skačem i prije nego što se stvari dogode, a na svim svojim setovima zalažem se za profesionalni odnos prema svim djelatnicima i djelatnicama, kao uostalom i u životu.
ČITAJTE I:
Glumica Lana Barić još je pod dojmom festivala u Cannesu: "Bilo nam je vrhunski!"
Jelena Veljača i Lana Barić zablistale na crvenom tepihu u Sarajevu
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....