Miro Ungar i Drago Diklić na pragu devedesetih o mirovini ne razmišljaju: Otkrivaju čime održavaju vitalnost i vedar duh

Da su godine ponekad samo broj, dokaz su naši poznati glazbenici Miro Ungar i Drago Diklić, vršnjaci, dečki zlatne generacije koji i u 88. godini rade i uživaju punim plućima. Miro Ungar ovih je dana pred oduševljenom publikom u Klubu ‘‘Kontesa‘‘ kazališta Komedija imao premijeru svog kabaretskog mjuzikla ‘‘Orient Express‘‘, dok je Dragi Dikliću u prodaji dvostruki album s 28 hitova duhovitog naziva ‘‘Teško mi je zaboraviti sebe‘‘. Razgovarati s ova dva glazbena barda nije samo zabavno već i edukativno s obzirom na to da se vrlo precizno sjećaju događaja iz najranije mladosti i otkrivaju kakav je bio Zagreb u ta neka pitomija, ljepša i romantičnija vremena. Zagreb koji možemo još vidjeti i doživjeti samo na starim razglednicama ili u filmovima poput ‘‘Tko pjeva, zlo ne misli.‘‘ Drago Diklić odrastao je, a i danas živi na Trnju, za koje kaže da je onda bilo predgrađe, a danas je centar grada. Miro Ungar odrastao je u Ulici Ljudevita Posavskog, nekada Anke Butorac, preko puta Suvaga koji je u vrijeme njegova djetinjstva bio osnovna škola koju je i pohađao. A to je nadomak današnje Tvornice kulture, odnosno tadašnjeg Radničkog doma koji je bio centar društvenih događanja gdje su se održavali plesnjaci, koncerti domaćih i stranih pjevača i bendova, nastupi raznih umjetnika, kao i brojni turniri, primjerice u šahu i stolnom tenisu.

Miro Ungar i Drago Diklić poznaju se skoro sedam desetljeća

NEJA MARKIčEVIć CROPIX

‘‘Tamo sam išao na prve čage i tamo sam zapravo prvi put vidio Fiku. On je tada svirao jazz, a ja sam bio dio kvarteta 4M, preteče današnjih boy bendova. Tamo se svašta događalo, 1957. i 1958. održalo se jako puno koncerata, nastupali su ondašnji poznati pjevači poput Zdenke Vučković, Jasne Benedek, Ivice Šerfezija, Jimmyja Stanića... Tako da sam bio na izvoru koncerata i raznih show i varijete predstava koji su me zaintrigirali.‘‘, kaže Miro Ungar.

Drago Diklić je pak u Radničkom domu dobio autogram od tada slavnog pjevača Andrije Konca, koji je bio zborist zagrebačkog HNK i najomiljeniji domaći radijski pjevač kojeg su ubili 1945. ‘‘Imao sam tada pet godina. Još uvijek imam taj papirić doma. Moja mama je s njim pjevala na radiju pa me povela na njegov koncert u Radničkom domu. Pjevao sam ja i kao klinac na radiju, neke dječje pjesmice. Tada se mikrofoni nisu dali spuštati nego sam stajao na stolcu da bih mogao pjevati. Tada mi je Konc napisao posvetu: Malom umjetniku Dragecu, Andrija Konc‘‘, priča Diklić.

Humor je važan recept za dugovječnost

NEJA MARKIčEVIć CROPIX

A iako ih je spojila glazba, odrastanje im je bilo ipak drugačije. Kako Drago Diklić kaže, Trnje je tada bilo periferija pa su dečki išli na izlete u Veliku Goricu, i to na splavi preko Save. Tada još nije bilo ni nasipa koji se izgradio nakon velike poplave 1964., a ni novogradskih nebodera pa im se vidik iz tog radničkog naselja pružao u ozbiljne daljine.

‘‘Kao klinci smo se švercali na tim splavima pa kada bi nam došao splavar, skakali bismo u rijeku. Sava je tada bila čista pa to nije bio problem‘‘, govori Drago Diklić te priznaje da je bio pravi trnjanski fakin. A Miri Ungaru najbolja zabava bila je na zagrebačkoj Šalati. Kao klinac je dobio reket pa je tamo počeo igrao tenis, ali nekako u to doba sagrađen je i olimpijski bazen pa mu je plivanje postalo omiljena zabava.‘‘ Ma tko bi po ljeti i onom suncu igrao tenis. Odlučio sam radije ići na bazen i tako sam se počeo natjecati u plivanju, da bih se onda pridružio i vaterpolskoj ekipi tadašnjeg Medveščaka. Bio sam pravi golgeter", kaže Miro Ungar koji se kasnije zaljubio i u skijanje, ali je od njega odustao s 80 jer se bojao ozljeda.

Miro Ungar na fotografiji iz 1968.

PRIVATNI ALBUM

Drago Diklić bio je zaljubljen u jazz

GORAN MEHKEK/CROPIX

No, tenis mu je i danas omiljena sportska aktivnost koju upražnjava nekoliko puta tjedno. ‘‘Imam dobro društvo, igramo u parovima, a nakon meča sjednemo na pivicu i to me drži u kondiciji.‘‘

A i Drago Diklić se kao mlad bavio sportom, i to onim najzagrebačkijim - nogometom. ‘‘U to smo doba igrali s krpenjačama koje smo radili od maminih čarapa. Nije tada bilo lopti, pogotovo kožnatih. A moram se pohvaliti da sam jedan od rijetkih glazbenika, a možda i jedini, koji je na službenoj utakmici na Dinamovom stadionom zabio gol. To je bila utakmica između glazbenika i sportskih novinara, u mojoj momčadi igrali su samo poznati muzičari i pjevači kao Ivica Šerfezi i Marko Novosel, a trenirao nas je Braco Rajić, nekada poznati bek Dinama, odnosno Građanskog, kasnije stomatolog. Onda nam je rekao: ‘‘Dečki, samo dodavajte loptu, u tome je štos‘‘. I mi smo si tako dodavali, i onda je lopta došla do mene, nisam znao što bih s njom, ispred mene je bilo puno dečki iz suprotnog tima i onda sam je opalio prema golu. Prošla je kroz sve noge i završila u mreži uz ovacije naših navijača‘‘, prepričava Fiko svoju sportsku anegdotu iz mladosti.

No njega su sportske aktivnosti davno prestale zanimati jer se uz glazbu zaljubio u bridž. Strastveni igrač, koji tvrdi da je to najbolja vježba za moždane vijuge koja produljuje život, dugogodišnji je član zagrebačkog Bridž kluba, a o toj zanimljivoj igri s milijunima kombinacija 1997. napisao je i knjigu za početnike ‘‘Bridž - igra i sport‘‘ u čijem uvodu stoji: ‘‘Ne bih želio da svi vi, a i moji kolege, pomislite da se pravim važan i da je sve što sam ovdje napisao i meni potpuno jasno.‘‘

Drago Diklić saksofon je naučio slučajno

GORAN MEHKEK/CROPIX

A oboje su se u glazbu zaljubili kao mladi. Doduše, Miri Ungaru bavljenje glazbom bilo je preporučeno kao - fizikalna terapija. ‘‘Ja sam kao klinac jako volio sport, tako sam, uz tenis, plivanje i skijanje, klizao i igrao hokej. Kada sam imao sedam godina, pao sam na klizalištu na Šalati, a preko zapešća mi je prošao jedan hokejaš i razrezao sve žile osim one glavne kucavice. Doktori su mi jedva spasili ruku, dugo nisam mogao micati prstima, i onda je jedan doktor rekao mojim roditeljima da me upišu na klavir kako bih razgibao ruku. Bilo je to ratno vrijeme, 1944., bolnice su bile pretrpane i nije tada bilo fizijatara. Onda su mi moji roditelji uzeli privatne satove kod profesora Stahuljaka na Opatovini, ja sam vježbao, vratio mi se osjet, ali nikada nisam naučio svirati klavir. Ali rodila se ljubav prema glazbi. Onda mi je mama iz Njemačke donosila ploče poznatih glazbenika, uglavnom muških kvarteta koji su tada bili jako popularni. I kada sam upoznao Ivicu Krajača koji je s Fikom išao u školu, rodila se ideja da i mi napravimo muški kvartet koji smo nazvali 4M. Prvi koncert smo imali 1956. i postali smo zaista jako popularni. Tada sam studirao glumu na Akademiji, ali kako mi je bilo teško spojiti studij i glazbu, odlučio sam se ovo drugo.‘‘. priča Miro Ungar i pokazuje još vidljiv ožiljak od nemilog incidenta koji ga je lansirao u glazbene vode u kojima vrlo uspješno pliva i danas. Drago Diklić ljubav prema glazbi dobio je u obitelji. Mama mu je svirala klavir i pjevala na radiju, baka je svirala mandolinu, a djed violinu.

Miro Ungar s kolegama iz kvarteta 4M koj isu palili i žarili domaćom scenom

PRIVATNA ARHIVA

‘‘Kod nas je uvijek bilo veselo jer su baka i deda doma radili koncerte. Tako sam ja počeo slušati glazbu, a mama me upisala u muzičku školu. Prvo sam trebao svirati klavir jer smo ga imali doma, ali kad me dovela u glazbenu školu našem poznatom violinistu i virtuozu Stjepanu Šuleku, on je rekao: "Mali je preveliki talent, ja ga vidim s violinom.‘‘ Ali violinu treba vježbati, a ja sam prilična lijenčina, tako da sam s violinom došao samo do srednje muzičke škole. Kasnije sam na gažama po Njemačkoj morao naučiti svirati saksofon jer se radilo o jazz bendovima kojima violina nije trebala.‘‘, smije se Fiko, koji kao ni Miro Ungar ne skriva da je u to doba bilo jako popularno biti glazbenik na plesnjacima jer su se oko njih motale cure. A najljepše su, kažu obojica, bile one koje su dolazile na plesnjake u Glazbeni zavod.

Drago Diklić krajem prošle godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, održao je koncert uoči 87. rođendana

DARKO TOMAš CROPIX

Miro Ungar i dalje nastupa bar pet puta tjedno

VANESA PANDžIć CROPIX

‘‘To je bila klasa više. Tamo si uvijek morao doći zrihtan pa su se i puce jako lijepo uređivale. A ni dečki nisu mogli ući bez kravate. Ali smo se mi onda dosjetili, jer je to bilo siromašno vrijeme i gdje bismo uopće nabavili toliko kravata, pa bi jedni dečki ušli s kravatama, onda bi netko sišao i donio nam te iste kravate da i mi možemo ući i tako u krug. Bila su to lijepa vremena. Uostalom, ja sam na plesnjaku upoznao i svoju suprugu Ljerku. Znate, u ono doba u Zagrebu je bilo 28 plesnjaka i 14 noćnih klubova koji su radili do četiri ujutro. To danas ne postoji.‘‘, govori Drago Diklić koji na pitanje što misli o današnjoj glazbi kratko odgovara - ‘‘Ništa‘‘.

Miro Ungar još uvijek igra tenis

NEJA MARKIčEVIć CROPIX

Dragu Diklića mladim drži igranje bridža

NEJA MARKIčEVIć CROPIX

Miro Ungar je malo pozitivniji pa misli da ima dobrih mladih pjevača i glazbenika, ali teško da će bilo koja nova pjesma postati evergreen kakve su one njihove koje se i danas rado slušaju i pjevaju. Poput Diklićevih ‘‘Zagreb je najljepši grad‘‘, ‘‘Prolazi sve‘‘, ‘‘Opet si plakala‘‘ ili Ungarovih ‘‘Noćas si lijepa, ljubavi‘‘, ‘‘Moja muzika‘‘, ‘‘Ljubav je pjesma‘‘... A ovo lijepo druženje zaključili smo već znanom misli Drage Diklića: ‘‘Život je jednokratna pojava, ali to nije razlog da si nekaj ne spijemo.‘‘