Nebojša Slijepčević nakon osvajanja Zlatne palme otkrio kako se osjeća, ali i kome posvećuje ovo veliko priznanje

Veliko veselje donio je Hrvatskoj redatelj Nebojša Slijepčević osvojivši Zlatnu palmu za svoj kratkometražni film ‘‘Čovjek koji nije mogao šutjeti‘‘, samo dan nakon prikazivanja na Filmskom festivalu u Cannesu. Nema dvojbe da je Slijepčević jednako bio sretan što u rukama ima jednu od najprestižnijih filmskih nagrada, a nakon dodjele javio se iz Cannesa video porukom.

‘‘Prije sat vremena dobio malu Zlatnu palmu i ne mogu biti sretniji. To je stvarno nevjerojatan doživljaj, popeti se na pozornicu i to u večeri kada jedan George Lucas prima nagradu za životno djelo iz ruku Francisa Forda Coppole. Još uvijek to sve skupa zvuči nestvarno. No ono što je možda bitnije od toga, je da sam ovu nagradu posvetio Tomi Buzovu, čovjeku koji je inspirirao ovaj film i čija je to priča. Jako sam sretan što će ta priča zbog ove nagrade doći do velikog broja gledatelja uključivši i hrvatske gledatelje koji film mogu očekivati na brojnim festivalima‘‘, rekao je redatelj.

A priča koja je inspirirala redatelja Nebojšu Slijepčevića govori o Hrvatu Tomislavu Buzovu iz Kaštel Novoga, umirovljenom oficiru JNA koji je iz Beograda 1993. krenuo vlakom u posjet sinu Darku koji je služio vojni rok u Podgorici. Nakon sat vremena vlak staje uz škripu kočnica u selu Štrpci, u njega ulaze vojnici u maskirnim uniformama sa šajkačama na glavi i traže dokumente putnika u vlaku. Izdvajaju muslimane, a od svih putnika pognutih glava jedino se Tomo Buzov usprotivio četničkoj hordi jasnih namjera. I to ga je koštalo života.

Nebojša Slijepčević s dostalim laureatima na završnoj ceremoniji u Cannesu

JACOVIDES-BORDE-MOREAU/BESTIMAGE/PROFIMEDIA

No iako je ta priča bila inspiracija za film ‘‘Čovjek koji nije mogao šutjeti‘‘, redatelj je zapravo želi progovoriti o tome progovorio o tome kako često okrećemo glavu kada svjedočimo nasilju što naravno, nije samo ekskluziva ratnih priča na ovim prostorima već se može primijeniti i na svakodnevni život. Ali kako se do danas zapravo ne zna što se točno dogodilo u tom vlaku i gdje su nestali odvedeni ljudi, redatelj se držao priče, no likovi su fiktivni. U svakom slučaju svojim 13-minutnim uratkom snimljenim u samo četiri dana uz naravno, velike pripreme, uspio je oduševiti publiku i žiri u Cannesu, a sada mu predstoji da svojim filmom osvaja i drugu publiku i neke druge festivale.