Svaka trudnica čula je poneki mit, bapsku priču ili praznovjerje vezano uz ovo razdoblje svog života. Prenose se s koljena na koljeno, od naših prabaka na bake, majke, nas. I vjerojatno će se još dugo nastaviti. No, treba li u njih vjerovati?
Prije nekoliko godina, igrom slučaja, naišla sam kod prijateljice na knjigu o praznovjerju. Bila je to velika, teška knjiga, korica već požutjelih od stajanja. Knjiga, koja je brojala više od tisuću stranica, a sadržavala je takve ludosti da smo se prijateljica i ja satima smijale. Nikako ju nismo mogle ispustiti iz ruku, stranice su se samo okretale, priče samo nizale. Bilo je onih klasika za koje gotovo svi znaju - da moraš tri puta pljunuti kad ti crna mačka prijeđe preko puta ili pokucati o drvo prije nego što kažeš nešto dobro o sebi ili nekome kako ne bi to urekao, a za neke od tih praznovjerja bilo je i objašnjenje zašto. Ali većina ih je stajala tamo bez objašnjenja, kao kakva istina u koju se mora neupitno vjerovati.
Listajući knjigu, zapravo sam se začudila kako postoji bezbroj mitova, praznovjerja i bapskih priča koje se povezuju baš s trudnoćom.
Trudnice, ne morate pročitati tu knjigu, sigurna sam da ste puno, puno toga već čule. Ja sigurno jesam. Od onoga kako definitivno nosite dijete s puno kose ako imate žgaravicu, do toga da je sigurno curica ako vam se ten pogoršao jer curice mamama kradu ljepotu.
Kakve gluposti
Mene je najviše nasmijala priča iz knjige - ako trudnica vješa bijelo rublje za vrijeme jako sunčanog dana, rodit će dijete s albinizmom.
Kako dragi i ja nismo htjeli znati spol ni jednog ni drugog djeteta, bilo je (i još je!) jako puno predviđanja je li muško ili žensko na temelju toga kako nosim dijete, gore ili dolje. Ili po tome koliko sam kila dobila i kakva mi je gustoća kose. Čak smo otvorili kladionicu u kazalištu. Njih 90% je bilo u krivu kod moje prve trudnoće. Svi su očekivali malog hahara, a rodila se sramežljiva curica plavih očiju. Pobila je sve mitove i bapske priče. I nastavlja to raditi i danas!
Ipak, jedan od najčešćih praznovjerja, ono koje znaju svi, bilo kojeg spola, bilo kojeg stanja, jest praznovjerje o ječmencu.
Ako se zamjeriš trudnici, ako ju naljutiš ili joj uzmeš hranu, dobit ćeš ječmenac. Mit se prenosi s koljena na koljeno, od naših prabaka na bake, majke, nas. I vjerojatno će se još dugo nastaviti.
Zašto baš ječmenac?
Ječmenac je upalna promjena na oku, na vjeđi, kod koje oko svrbi, postane crveno, zagnoji se i stvara bolni osjećaj nekoliko dana. Nije ništa strašno, brzo prođe, ali je dosta neugodan osjećaj.
Ako se zamjeriš trudnici, kažu. A ženi s podivljalim hormonima nije se tako teško zamjeriti.
Jedna babica mi je rekla da su taj mit izmislile naše prapraprabake kako bi uplašile one oko sebe koji nisu shvaćali kroz što to trudnica zaista prolazi i koji, ne da nisu pomagali trudnicama, nego su im svojim pričama i komentarima čak odmagali. Ali, je li to samo mit ?
Ne znam, no na vašem mjestu, ne bih isprobavala svoju sreću. :)
Prije četiri godine, za vrijeme moje prve trudnoće, jedan moj prijatelj i ja smo se posvađali. Nije to bilo ništa strašno ni teško. Zbog čega smo se točno posvađali zaista se više ne sjećam, vjerojatno mi je digao živac nekim svojim komentarom na moje trudničke hormone (voli on meni i danas petljati po živcima). Nakon toga otputovala sam u Osijek, a on u svoj rodni Trst. Nekoliko dana nakon rastanka, zove me s nevjericom u glasu.
"Što si mi to napravila?!", pitao me kroz smijeh i čuđenje. "Imam ječmenac na oku! Evo, što hoćeš da ti kažem? Oprosti, žao mi je. Sad imaš moć, jer si trudna!" Slatko smo se nasmijali, a ja sam mu, naravno, oprostila za onu našu "svađu". Moram priznati da je nakon toga bio jako dobar prema meni, čak i u onim situacijama kad bi moji hormoni zaista podivljali i od mene napravili malog demona.
Moje čudesne moći
Nekoliko dana poslije tog razgovora, na dan kad sam odlazila iz Osijeka, sestra i ja smo pokušavale uskladiti svoje obaveze i nesmetano popiti kavu. No nismo se uspjele naći. Zapravo, već se nekoliko dana nismo vidjele jer je ona stalno bila u raznim poslovima i druženjima, a kad bi i došla navečer kući, njena trudna sestra već je debelo spavala.
Odlazila sam iz Osijeka za Karlovac tužna i pomalo razočarana što ju nisam vidjela i što se nismo podružile onako kako mi to znamo. Taman sam stajala pored mame, pozdravljala se s njom, kad joj je zazvonio mobitel. Prepoznala sam sestrin glas.
"Nešto mi je čudno s okom... Crveni se i žulja me, je li moguće da je to ječmenac?! Gdje je Petra?" Mama mi je pružila slušalicu, a sestra se ispričala i zamolila me da "poništim" zamjerku dok se upala još nije skroz razvila.
Možete zamisliti moje iznenađenje! Jesam, jesam, poništila sam ju. Već sat vremena poslije, crvenilo je potpuno nestalo, ali se zato proširio strah od trudničkog ječmenca.
No ta me moć vrlo brzo napustila. Barem koliko ja znam, nije mi nitko prijavio. A bilo je kandidata, ako me shvaćate. Što ne znači da možete biti nepristojni prema meni ili bilo kojoj drugoj trudnici koju sretnete. Nikad ne znate što može ponovno aktivirati tu moć. Pogotovo u redu za blagajnu. Ili u pošti. Ili na parkiralištu. Zapravo,bilo gdje. :) Ne želite riskirati.
Neke sigurno niste čuli
Istina je da oko ovog drugog stanja kruži puno priča, puno mitova, puno praznovjerja i još više teorija. Puno ljudi će vam glumiti stručnjake, reći vam što smijete, a što ne, što vas čeka, zašto i kako. Puno toga nema čvrste temelje i nikako nemojte svemu vjerovati.
Smiješ li se kupati u moru ili rijeci?
Smiješ li jesti kupus ili ne?
Smiješ li se dotaknuti za trbuh kad pomisliš na kavu?
Smiješ li sjediti s prekriženim nogama ili će to usporiti dotok hrane bebi kroz pupčanu vrpcu (da, da, čula sam I to!)?
Ako imaš mučnine ujutro, sigurno nosiš curicu.
Ako imaš česte promjene raspoloženja, nosiš, naravno, curicu.
Ako nosiš bebu nisko, sigurno je dječak.
A ako baš moraš ići na sprovod, stavi nešto crveno na sebe kako ti se beba ne bi rodila blijeda i bolesna…
I sama sam se pogubila u svemu što sam čula, što su mi predvidjeli, rekli, kako su mi "pljunuli" pod noge i rekli "dabogda dijete bilo ružno" jer će tako zapravo biti lijepo i slične stvari.
Nekog takve stvari nasmijavaju, dok nekog možda opterećuju. Ono što trebamo slušati jest naš unutarnji glas. To nije nikakav mit, jer duboko u sebi znamo što je dobro za nas, a što ne. Naravno, slušajte i stručne osobe, ali ne zamarajte se time smijete li ležati na leđima u trudnoći jer ćete tako možda ugušiti svoje još nerođeno dijete ili trebate li ležati na svojoj lijevoj strani ako želite dečkića.
A što se tiče ječmenca, taj mit još nećemo pobijati. Neka ljudi misle kako ga lako mogu dobiti od nas trudnica. Nije na odmet da se neki ljudi pristojnije ponašaju, pa makar samo iz straha od ječmenca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....