Upravo na Veliku Gospu zauvijek nas je napustila velika dama hrvatskoga glumišta. Ena Begović poginula je prije točno 24 godine, neposredno nakon svojeg 40. rođendana, kao u najdirljivijoj filmskoj melodrami koju, nažalost, nije glumila, već doživjela. Naša najveća ženska filmska zvijezda tek je postala mama, tek se nadala najljepšem u životu. Bila je još zapravo u usponu, čekali smo njezine još bolje, još veće filmove i uloge.
Čini se da postoje ne samo fatalne žene nego i životi s fatalnim predznakom. Velika filmska zvijezda i princeza Grace Kelly, princeza Diana i naša Ena Begović očarale su milijune ljudi i zatim nakon fatalnih automobilskih nesreća ušle u povijest kao ikone popularne kulture, žene koje neće nikad do kraja ostarjeti, koje će zauvijek ostati tragično lijepe, a njihove sudbine “veće od života”.
Neposredno prije smrti Ena je blistala od zadovoljstva i ispričala je Gloriji kako je na sceni proživjela “prave i velike ljubavi koje su uglavnom nesretne” te dodala gotovo kao da se inati, prkosi sudbini da ih je “spremna svojim životom i iskustvom demantirati”. Nakon dugogodišnje veze, u visokom stadiju trudnoće, tek se bila udala u Rimu za 17 godina starijeg inženjera elektrotehnike Josipa Radeljaka. Rekla je kako zna da su ispred njih “brojni usponi i padovi” i zapitala se “tko zna što mi sve život još donosi”.
Prva nezgoda s automobilom
Potpuno nestvarno, od djetinjstva duboko uronjena u svoj unutarnji svijet, Ena je neposredno prije smrti rekla novinarki Glorije da se najviše na svijetu boji vožnje. Jedna manja prometna nezgoda, 19 godina prije fatalne, osujetila je odlazak na Venecijanski filmski festival posve mladoj djevojci i studentici glume na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Naime, nestvarno lijepoj glumici početnici zanosnog tijela Lordan Zafranović dao je glavnu ulogu u svom filmu “Pad Italije” (1981.). Već u tom svom prvom filmu Ena je glumila s velikom svjetskom filmskom zvijezdom, Poljakom Danielom Olbrychskim.
Dugogodišnja prijateljica s Akademije i cimerica s kojom je dijelila zagrebački studentski stan Ankica Dobrić za dokumentarni film o Eni ispričala je kako ju je Ena nazvala i rekla nesretno, ali lakonski, jer je bila duhovita i nikad nije dramila, da ne može u Veneciju na festival jer ima “rupu na glavi”.
Kao topla osoba i prijateljica željela je učiniti dobro djelo, no sve je završilo tako da su joj obrijali dio glave, njezinu gustu, čvrstu, pepeljastosivu dugu kosu, zaštitni znak. Tako je mlada Ena odustala od druženja sa slavnim glumcima i redateljima.
No godinama nakon neostvarenog putovanja u Veneciju, 1996., Ena je sama vozila i doživjela tešku prometnu nesreću u Zagrebu. Jedan mladić je poginuo, a dvoje ih je bilo teško ozlijeđeno. Enin dobri prijatelj, glumac Đorđe Kukuljica, tri tjedna ležao je u komi. Srećom, Enine molitve su se ostvarile, Đorđe se oporavio, nastavio karijeru i glumi i danas. No ipak se pokazalo da je vožnja za Enu kobna kao što je i sama naslućivala.
Trebalo je to biti prekrasno ljeto
Fatalna, posljednja Enina automobilska nesreća dogodila se u trenutku njezine najveće sreće, nezamislivo neočekivano, na uskoj, strmoj sporednoj cestici na Braču, u bajkovitoj uvali Splitska pokraj Supetra, gdje se čini da se nikom nikada ništa loše ne može dogoditi. Ena je onamo otišla uživati u majčinstvu i ljetu u obiteljskoj vili. Voljela je ljude, ali osama s knjigom u ruci bila je njezina najdublja unutarnja potreba.
Blaženo djetinjstvo
Život joj je od djetinjstva toliko davao, ali još više uzimao. Ena je tek počela svoju veliku, novu, strasno željnu životnu ulogu - postala je majka svojoj maloj Lani koja je u trenutku nesreće imala samo 45 dana. Iako je Ena navršila tek 40 godina, kako je rano počela glumiti, stigla je utjeloviti - što većih, što manjih - čak 98 uloga u kazalištu, na filmu i televiziji. Glumila je velike role, zanimljive, tragične sudbine: Desdemonu, Antigonu, gospođicu Juliju, kontesu Neru, barunicu Castelli, Lauru Lenbach, Klaru, Teutu, Anu Karenjinu...
Rođena je u Splitu, no malo mjesto Trpanj na Pelješcu bilo je njezin dom. Često je govorila o svom sretnom, blaženom djetinjstvu iza brijega i crkve. Onamo se povukla da se oporavi od šoka, straha i tuge nakon nesreće 1996. Poslije se osamila u Rimu, u vili svog partnera Splićanina Josipa Dikana Radeljaka.
Samostalni život Ena je počela veoma rano, s nenavršenih 15 godina, kad je iz Trpnja otišla u Dubrovnik u gimnaziju. Živjela je u đačkom domu. Poslije joj se pridružila i sestra Mia. Skromna djevojka skromnog podrijetla slobodno vrijeme provodila je u amaterskoj glumačkoj družini Lero. Slučajno je kao maturantica statirala u Zafranovićevu filmu “Okupacija u 26 slika” (1978.) koji se snimao u Dubrovniku.
Upisala je pravo
Prelijepu skojevku iz samo jednog kadra filma Zafranović je zauvijek zapamtio i odlučio da jednog dana mora postati zvijezda. Zapazio ju je i srpski redatelj Ljubiša Ristić i ponudio joj manju ulogu u TV drami o posljednjim danima pjesnika Ivana Gorana Kovačića, a zatim i u filmu “Luda kuća” o komunistu kojeg mladi ilegalci skrivaju u jednom stanu. To su bili prapočeci Enine karijere.
Nakon kontroverzne Zafranovićeve “Okupacije” Ena nije ni pomislila da je zvijezda u usponu. Nije odlučila studirati glumu. U Zagrebu je najprije upisala Pravni fakultet. Govorila je da je njezina dvije i pol godine mlađa sestra Mia u obitelji smatrana ljepoticom koja će postati glumica, a ne ona.
No kad je na kraju ipak upisala ADU i postala poznata glumica, čak zvijezda, i prije nego što je završila Akademiju, bilo je odmah jasno da uz ljepotu i talent ima i istinsku karizmu zvijezde.
To za nju nije bilo mitsko razdoblje mladosti, čak je jednom rekla da je Akademiju završila nakon četiri godine, ali površnog rada. Možda i zato što je 20. rođendan proslavila nakon cjelodnevnog snimanja na Šolti, s velikom filmskom ekipom u kojoj je bila i istinska svjetska glumačka zvijezda.
Privatno zazirala od glamura
Oscar Wilde znao je reći da se u pisanju koristio samo svojim talentom, a svoju genijalnost trošio je na svoj život. Ena je smatrala upravo suprotno. Nije voljela glamurozni život, privatni život pomno je skrivala i nikad ga nitko ne bi opisao kao hiperestetiziranu “grande bellezzu”. Uzbuđenja je tražila upravo u svom radu i samo je o tome razgovarala s novinarima.
- Uloga koju pripremam u kazalištu muči me podjednako i u privatnom životu. Tijekom rada čak se znam i ponašati kao ta osoba. Svoju ulogu donosim kući i razmišljam o njoj intenzivno. Ne mislim pritom da glumim u privatnom životu. Mislim da glumci mnogo rjeđe glume u privatnom životu od ostalih. Mi nemamo potrebe za tim, iživimo se na pozornici - rekla je jednom slavna glumica, objašnjavajući da je njezin život uzbudljiv samo zbog glume. Ne znamo je li bila svjesna da zapravo govori samo o sebi, ne i o drugim glumicama, često pravim tragetkinjama, kraljicama dramske glume izvan scene. Ona je bila nevjerojatno cool, neopterećena zvjezdanim statusom, opuštena, nasmiješena. Pa ipak, smatrala je da je gluma teško, stresno zanimanje.
- Gluma me emotivno troši i uznemirava. Da bi čovjek sve to podnosio, treba biti psihički jak - rekla je hrvatska kazališna glumica koja je doživjela na sceni ono o čemu se sanja - dan za danom u Hrvatskom narodnom kazalištu tumačila je najveće Krležine dramske junakinje. I postala prvakinja naše najvažnije kazališne kuće.
Barunicu Castelli glumila je i na filmu, u “Glembajevima” Antuna Vrdoljaka, i možda je to njezina najpoznatija filmska uloga. Lauru Lenbach iz Krležine drame “Agonija”, za koju je jednom rekla da joj je najdraža dramska rola, glumila je u filmu Jakova Sedlara, redatelja s kojim je napravila nekoliko filmskih glavnih uloga. U dokumentarnom filmu za HRT Sedlar je ispričao da je Enu upoznao slučajno, spontano, ispred kultne Zvečke početkom osamdesetih, u vrijeme novog vala i intenzivnog zagrebačkog društvenog života na ulici. Ena ga je zamolila za upaljač, ispričao je Sedlar, i otada pa sve do kraja svog života ostala je njegova najbolja prijateljica. Možda i ljubav? O njihovoj ljubavi samo se šuškalo, no ni Ena ni njezin redatelj glasine nikad nisu potvrdili.
Ena, smatraju mnogi koji su je dobro poznavali, nije bila sretna u ljubavi. Nije kao Carol Lombard imala svog Clarka Gablea ili kao Katharine Hepburn svog Spencera Tracyja. Enin “grand amour”, njezina ljubavna priča, nije nikad opjevana niti je ušla u legende našeg filmskog i kazališnog života. Puno toga prije njezina braka kao da se događalo iza scene, skriveno. Je li to mučilo iskrenu, autentičnu ženu kakva je bila Ena - nikad nećemo saznati. O svom privatnom životu nije željela govoriti i to trebamo poštovati.
Poistovjećivala se s Krležinom Laurom
Nažalost, nikad nije stigla, a ni željela napisati autobiografiju koju bi dobar scenarist i redatelj pretvorili u epsku priču o našem vremenu, o bezbrižnim druženjima ispred Zvečke, a onda o ratu u Eninu Dubrovniku i na Pelješcu, o njezinu političkom angažmanu i HDZ-u, u koji je Enu upisao navodno sam predsjednik Franjo Tuđman nakon što se pojavila u promotivnom videu. Tad su joj to zamjerili mnogi kolege te filmski i kazališni kritičari. Taj Enin životni film možda bi ispričao i intimnu priču o prelijepoj djevojci iz provincije koja marljivo gradi glumačku karijeru u velikom, često neprijateljskom gradu i pokušava pronaći ljubav okružena okorjelim muškim predatorima kojima su takve neiskusne djevojke uvijek meta. To je česta tema ne samo poznatih filmova nego i mnogih biografija lijepih glumica, od zlatnog doba Hollywooda sve do danas, do pokreta #MeToo.
Jednom je za Gloriju objasnila zašto joj je blizak lik Krležine Laure Lenbach. Šteta što tad nije povukla dublju paralelu sa svojim životom i još više otkrila o sebi govoreći o Lauri.
- Samostalna je, želi razriješiti svoju nesretnu ljubavnu situaciju, sve izgovoriti do kraja, od čega muškarci i inače zaziru. Znam to, uostalom, vrlo dobro iz vlastitog životnog iskustva. Odnos dvoje ljudi u ljubavnom sudaru vrlo je mučan i neugodan - rekla je iskreno Ena.
Odbila je Zlatnu arenu
Nenad Polimac, filmski kritičar Jutarnjeg lista, pisao je da je Enina istinska karizma zvijezde ostala ipak nedovoljno iskorištena jer stjecajem okolnosti nije glumila u ponajboljim hrvatskim filmovima. Za barunicu Castelli u Vrdoljakovu filmu, napisao je, bila je premlada, a njezin Leone, Mustafa Nadarević - prestar. Krležina priča o grabežljivoj, misterioznoj barunovoj udovici, koja je došla niotkud i “među svoje noge” smotala i njegova senzitivnog, nezrelog sina koji je zbog toga na kraju ubija, u takvoj glumačkoj podjeli ispala je neuvjerljiva. Na sceni HNK ta je priča odlično funkcionirala jer je glumila s mlađim Reneom Medvešekom.
Uloga barunice Castelli povezana je i s pravim festivalskim skandalom. Te 1988. godine na Pulskom filmskom festivalu 28-godišnja Ena, još mlada, ali već svjesna svoje glumačke snage i statusa, odbila je Zlatnu arenu za najbolju sporednu ulogu jer to uloga barunice Castelli nipošto ne može biti.
Nakon “Pada Italije”, filma koji je opjevao ljepotu i još prikrivenu, nevinu senzualnost mlade Ene, njezina najveća filmska glumačka šansa bio je možda film “Treća žena” redatelja Zorana Tadića i scenarista Pavla Pavličića, čudna reinterpretacija kultnog Reedova “Trećeg čovjeka”. Tu je Ena dobila ulogu požrtvovne, dobre, ali nezamjetne mlade žene, a zapravo je trebala glumiti neodoljivu, hladnu ljepoticu koju ćemo pamtiti zauvijek. No za tu je ulogu 1997. dobila i prihvatila našu najveću filmsku nagradu, Zlatnu arenu.
Ljepota je često meta nesvjesne zavisti, podcjenjivanja. Jedan kritičar zapitao se vezano za njezinu interpretaciju Laure “je li samo ljepota dovoljna?”. Ena je na to odgovorila riječima koje danas tako strašno tužno odjekuju.
- Možda će i meni, poput Sarah Bernhardt, kad mi bude 60 godina, izdržim li dotad, javno priznati da sam i dobra glumica - rekla je jednom Ena, koja je doista, kao mnogi u uskoj varoši, od uskih ljudi dobila najbolje kritike te nakon smrti, kad smo najednom svi postali svjesni da je naš film s Enom izgubio šansu za mnoge velike, zvjezdane ženske role kakve mogu nositi samo istinski talentirane glumice, a uz to i ljepotice poput nje.
Okolnosti smrti
Prve vijesti o smrti Ene Begović govorile su o nevjerojatno tragičnim okolnostima njezine pogibije na mirnoj, praznoj lokalnoj cestici. U automobilu grand cherokee tog kobnog 15. kolovoza 2000. bili su Enin suprug Josip Radeljak, njezina majka Tereza, Ena i mala Lana, a automobil je navodno vozio Leo Radeljak, Josipov tada 18-godišnji sin iz braka s Bebom Lončar.
U prvim izvješćima Enin suprug rekao je da je njegov sin na trenutak stao, izašao iz automobila i pustio oca, puno iskusnijeg vozača, da vozi do kuće na velikoj nizbrdici. Automobil je počeo kliziti, Ena je iz njega ispala i zadobila smrtonosne ozljede glave i kralježnice. No poslije se pokazalo da je ipak Leo vozio auto, a oslobađajuću presudu za ubojstvo iz nehaja u prometnoj nesreći dobio je tek 2007., kad je utvrđeno da se vjerojatno radilo o tehničkom kvaru na terencu. Radeljakovi su tužili automobilski div Daimler Chrysler u SAD-u, no suđenje je zbog visokih odšteta prebačeno u Hrvatsku. Prema pisanju nekih naših medija, navodno se proces razvlačio jer Josip Radeljak nije bio zadovoljan ponuđenom odštetom, pa je čak i malena Lana nekoliko puta bila podvrgnuta sudskom vještačenju o psihičkim i fizičkim ozljedama koje je tad pretrpjela.
Djevojčica koja je skupa sa svojom majkom doživjela strašne ozljede glave, ali ipak preživjela nakon duljeg boravka i njege u sveučilišnom kliničkom centru u Zagrebu, kamo su je helikopterom prevezli iz Splita, danas ima 24 godine. Prelijepa je na mamu, možda i introvertirana, povučena kao nekad Ena. Zazire od špice, novinara, društvenih mreža. Završila je i studij financija na prestižnom milanskom sveučilištu Bocconi, a njezina mama Ena zasigurno bi se ponosila njome.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....