Najmlađi od troje djece legendarnog panonskog mornara i njegove supruge, Olivere Balašević, promovirat će u Zagrebu svoj dugometražni prvijenac, "Megdan: između vode i vatre".
Svijet kojem pripada Aleksa Balašević, sin glazbene legende Đorđa Balaševića i nekadašnje gimnastičarke, a danas spisateljice Olivere Balašević, sretna je kombinacija umjetnosti, sporta (borilačkih vještina) i vrtoglavo uspješnog businessa. O čemu je riječ, 29-godišnji osnivač beogradskog borilačkog turnira Megdan čija je televizijska prava otkupilo preko 180 zemalja, pokazao je ovog ljeta, u Napulju, na Ischia Global Film & Music Festivalu. Otkako je 2017. pokrenuo turnir na kojem snage odmjeravaju suvremeni gladijatori iz cijelog svijeta, najmlađi od troje djece panonskog mornara kojeg smo zauvijek izgubili u veljači 2021., razmišljao je o tome da malo znanu, nježniju stranu borilačkog sporta - pretoči u dugometražni igrani film.
Samozatajno, bez medijske pompe, ostvario je zacrtano, pa i više od toga: njegov prvijenac "Megdan: između vode i vatre" čiji je scenarist i producent, imao je svjetsku premijeru na Ischia Film Festivalu gdje je nagrađen za najbolji debitantski film. Intrigantnu priču o unutarnjim megdanima suvremenih gladijatora i kaosu koji nastaje ako se snovi na borilištu rasprše - režira renomirani bugarski redatelj Todor Chapkanov. Igraju Viktor Savić, nagrađen ljetos u Napulju za dojmljivu ulogu mladog majstora borilačkih vještina, Enis Bešlagić, Nina Seničar, Vojin Ćetković, Petar Božović i Aleksandar Radojičić. Nedugo nakon premijere u beogradskom Sava Centru krajem rujna, prvijenac Alekse Balaševića, srpsko-moldavska koprodukcija (Megdan je u značajnoj mjeri sniman i podržan u Moldaviji, u suradnji s producentom Sergej Paskaruom), počet će se, od subote, 12. listopada, prikazivati u Cineplexxu City Center one Zagreb East - u gradu koji je njegovog oca odavno prihvatio, zavolio - i smatrao svojim.
Kako danas izgleda život u obiteljskoj kući u novosadskoj ulici Jovana Cvijića u kojoj je Aleksa odrastao s dvije starije sestre, 40- godišnjom Jelenom, spisateljicom koja je sudjelovala u stvaranju scenarija filma "Megdan" i 43-godišnjom Jovanom, glumicom, otkrio je u razgovoru za Gloriju uoči zagrebačke premijere filma.
Kako je nastala sportska drama: "Megdan: Između vode i vatre"?
- Sve je počelo tako da sam sa suradnicima 2017. organizirao istoimeni sportski događaj koji je postao značajan brend u svijetu borilačkih turnira. Megdan je na kraju postao spontani "trojanski konj" za ulazak u filmski svijet. Ljudi su se često pitali što moderni gladijatori prolaze prije nego što uđu u ring, gdje intenzivna borba traje 15 minuta, što proživljavaju poslije, na kakve prepreke nailaze, a ne vide se u ringu. O tome je, ukratko, riječ u filmu koji ću uskoro predstaviti i u Zagrebu.
Ne događa se baš svaki dan da projekciju djela debitanta iz publike prati glazbena legenda, Sting. Što treba napraviti da vam on dođe na premijeru?
- Ništa, jer se dogodilo slučajno. U jednom trenutku u publici festivala u Napulju smo vidjeli Stinga sa suprugom s kojima me upoznala naša ambasadorica u Italiji, Mira Jeremić. Bio sam stidljiv jer je Sting bio najveći idol mog oca. Đole je u šali znao reći da mu je samo Sting "realni konkurent". Kad smo se upoznali, podsjetio sam ga na njegov nastup u Novom Sadu prije 18 godina. Iskreno vjerujem da je to iskustvo bio pozdrav mog oca s neba jer je pravo čudo da je došao. Sting na tom festivalu zadnji put bio prije desetak godina, iako njegova supruga Trudie Styler, filmska producentica, gotovo 20 godina praktički „živi” s tim filmskim događajem. Bio je to najbolji mogući "tornado" u leđa koji smo mogli dobiti u Napulju, gdje su još bili Sylvestar Stallone, Samuel L. Jackson, Matteo Garrone, Emir Kusturica, Monica Bellucci, Antonio Banderas - uz mnogo nas debitanata.
U kojoj mjeri je na vaš ulazak u sedmu umjetnost utjecao obiteljski filmski projekt "Kao rani mraz" iz 2010. čiji je scenarist i redatelj bio vaš otac?
- Nije imao nikakav utjecaj, ali moja obitelj jest. Moram priznati da su mi, zato što igrom sudbine nosim prezime Balašević, neke stvari bile lakše. S druge strane, svjestan sam očekivanja da zbog prezimena uvijek moram ostvariti samo najbolje - što nije uvijek realno. Zato se divim svim ljudima koji nisu imali startnu poziciju kao ja, a borili su se i uspjeli. U njima pronalazim svoje idole.
Kakav je Đorđe Balašević bio privatno?
- Kad me se pita kako je biti Balaševićev sin, kažem da oni koji su imali sjajne očeve, znaju odgovor na to pitanje: svakome je njegov tata bio najbolji. Đole je za mene stvarno bio najbolji otac na svijetu. Kad bi postojala mjerna jedinica za to kako treba izgledati savršen tata, htio bih da nosi njegove inicijale.
Koja vaša prva asocijacija na oca? A najdraže uspomene?
- Situacija kad bi me na koncertu digao na leđa - to je bio najljepši tron koji sam mogao imati. A kad je riječ o događajima vezanim za mene i njega, o svakom bih mogao snimiti film, da ne govorim o filmu o njegovom životu. Bio je komplicirana ličnost. Bolje rečeno, bio je komplicirana pojava što je mnogo više od ličnosti. Volio bih da moja kći Vera jednog dana kaže za mene isto što ću sad reći o njemu: ‘Đole je bio mjerna jedinica za najbolje očeve".
Koje vam je vrijednosti usadio legendarni glazbenik s čijim smo pjesmama odrastali, zaljubljivali se, prekidali veze, pjevamo na tulumima?
- Na prvom mjestu su pacifizam i ispravan pogled na svijet. Naučio me je da ljubav uvijek mora pobijediti bez obzira na to što već u startu nema prednost u odnosu na mržnju. Naučio me je o povezanosti s Bogom i nebom koja se osjeća jer se riječima teško objašnjiva i nije toliko stvar vjere i vjeroispovijesti. Njegova dobrota i pacifizam bili su takvi da ne znam s čim ih usporediti. Bili smo kao obitelj u jako teškim i u najljepšim situacijama. Rekli su mi da je razdoblje 90-ih i njegove borbe s tadašnjim nemirima (da to tako nazovem bez da ikoga prozovem) bile stvarno teške. Uvijek je bilo ovakvih ili onakvih problema, a on je uvijek, od najgoreg i od najboljeg radio komediju. Zato bih ono što mi je davao u svim situacijama bez obzira na predznak, definitivno usporedio s filmom "La vita è bella.
Jeste li ga ikad iživcirali? Publici je bio idol, ali vama je bio otac koji vam je, kad ste bili klinac, morao postavljati granice.
- Naravno da jesam. Ali, ako ste pomislili da su to bile ocjene u školi, griješite jer to nikad nije forsirao (s obzirom na to da on nije završio srednju školu). Bio je intelektualac i genij, ali ga akademska potvrda znanja nije zanimala. Svađali smo se zbog moje ljubavi prema brzoj vožnji na motorima, smatrao je da su motori opasni. Ponekad bi iskru među nama upalio i različit pogled na sport što je uobičajeno u odnosu oca i sina.
Bez obzira na to, jesu li vaši roditelji ipak priželjkivali "sina inženjera pred kojim je karijera"?
- Nisam to doživio. Priželjkivali su sanjara, nekog tko će pokušati ostvariti svoje snove. Mislim da je neprežaljeni san mog oca bilo to da postanem nogometaš. On je htio biti nogometaš i zato mi je kad sam bio mali, tobože slučajno, ispred nogu gurkao nogometne lopte, nadajući se da ću "zagristi". Nadao se da ću se okrenuti nogometu, međutim, nikad me nije zanimalo zaigrati: utakmice mi je oduvijek draže gledati. Tako je bilo kad sam imao pet godina i tako je ostalo do danas.
Kakva ste osoba? Kome više nalikujete, majci ili ocu?
- Slušajući sestre, majku i moju suprugu, prijatelje i poznanike, svi kažu da sam bliži Đoletu, posebno zadnjih deset godina. Imamo sličan pogled na svijet, na prvi pogled lijenu, obično-neobičnu energiju. Pritom sam se trudio ostati svoj, a roditelje imati kao primjere sa strane, u slučaju da mi zatreba njihov savjet.
Bili ste višestruki prvak Srbije u hrvanju. Zašto ste izabrali taj ne baš nježan sport?
- Izabrao sam ga zato je hrvanje gimnastika za muškarce. Tako glasi istočnjačka definicija hrvanja s kojom se potpuno slažem. Osim toga, odgovarao mi je s obzirom na muskulaturu. Počeo sam s jedanaest i ostao u njemu do 21. godine, bio sam u juniorskoj i u kadetskoj reprezentaciji. Odrastao sam s hrvačima "Vindije" iz Varaždina, tamo sam odlazio na pripreme i s reprezentacijom i s klubom. Imam najljepše uspomene na trenera Peru Panića i hrvače Danijela Jančića i Tonimira Sokola, s nama je bio i hrvač Ivan Runac. Nosim zaista divne uspomene iz tog sporta, uzimam ga dokaz koliko smo u borbi svi isti i koliko grbovi i zastave na dresovima ništa ne znače dok pomažete drugome da se dokaže i ostvari, a on će na isti način pomoći vama.
Što ste naslijedili od majke Olivere, nekadašnje gimnastičarke i glumice, a danas uspješne spisateljice, a što od oca?
- Dijete sam pjesnika i sportašice pa su zato za mene sport i umjetnost isto. Vrhunski sport svrstavam na istu razinu na kojoj su slikanje, pjevanje, komponiranje ili kiparstvo. Sve što se radi na perfektan način je umjetnost. Budući da je i sport umjetnost i da sam od roditelja naslijedio najbolje, u osnovi sam bio dijete koje se na kraju, preko sporta, pronašlo u filmskoj umjetnosti.
Jeste li pohađali glazbenu školu? Pjevate li i pišete poput oca?
- Što se tiče pjevanja, nisam se iskazao. Ali pisanje je druga stvar. Osvajao sam republičke nagrade za pisanje još u osnovnoj školi, pisanje je nešto u čemu sam se pronašao. Nekad sam išao i na satove kontrabasa, ali sviranje se nije uklapalo s hrvanjem. Problem je bio taj da bih na hrvanju ozlijedio prste, što je značilo mjesec dana pauziranja od sviranja dok ozljeda ne zacijeli. Zato sam morao odustati.
Što je vaš otac najviše volio raditi kad nije nastupao? Kakvu je glazbu volio slušati, što je čitao, kakve je filmove volio...?
- Ovo će zvučati čudno, ali uživao je u tišini. On je u tišini pronalazio svoju himnu života. Što se tiče čitanja, u posljednjih trideset godina više je bio osoba koja "čita" gledajući nebo, oblake, rijeke, more, ravnicu nego tuđa djela. Bio je po tom pitanju prilično kritičan. Što mu je u dokolici bilo najdraže? Gledao je utakmice, cijeli život je bio zaljubljen u nogomet. Kuća nam je vječito svjetlucala zelenkastim sjajem zbog odsjaja ekrana, odnosno trave s nogometnog terena na televiziji. Filmove je gledao uvijek na moje ili mamino inzistiranje. Sa mnom je gledao čudne filmove. Odrastao sam na naslovima talijanskog filmskog redatelja Lucija Fulcija, na skandinavskim filmovima i naravno, američkim. A s mamom je gledao ljubavne ili ratne drame.
Kakav je bio njihov odnos? Službeno joj je posvetio samo jednu pjesmu "Olivera". Kad bi se porječkali i ne bi pričali, zvao ju je poslušati stihove pjesama koje je pisao i tobože slučajno su se odnosili na njih dvoje, tako bi joj se ispričao, kako je jednom otkrila.
- Pamtim da su imali takav odnos. Pamtim i sobu u našoj kući, u ulici Jovana Cvijića, u kojoj je pisao pjesme i zvao ju je da ih dođe poslušati nakon što su se posvađali. Tu smo sobu zvali "crnogorskom" jer se tamo često izležavalo, gledala se televizija i dokoličarilo pa smo je, u šali, tako prozvali. Budući da smo svakoj sobi dali ime, ona u kojoj sam ja odrastao zvala se "barbika" jer su moje puno starije sestre tamo držale svoje lutke, čak i kad sam ja bio tamo.
Kako danas izgleda kuća u kojoj ste odrasli?
- Kao i uvijek. Mnogi od nje rade nešto pretenciozno, mnogima je hram svojevrsnog hodočašća ljubavi i mira. Oduvijek je bila njegovo kraljevstvo i njegov dvorac: duh kuće ostao je do danas isti. Sa svojom obitelji živim svuda po malo, od Maribora do Novog Sada, imamo vlastiti dom, ali ta kuća ostati će moja centrala. Bit će centrala moje djece i nadam se, unuka.
Kad vam otac najviše nedostaje, koju njegovu pjesmu slušate?
- To je teško pitanje, ali možda ga najviše opisuje pjesma "Noć kad sam preplivao Dunav". Govori o željnom dolasku onome tko ga je dugo čekao, optimizmu i pobjedi nad velikom daljinom, kad se „iz zelenih Karpata” vraća u rodni grad.
Danas imate vlastitu obitelj, dvogodišnju kćer Veru i suprugu Nikolinu. Kakav ste suprug i otac?
- Na neki način svi odrastamo slušajući o bajkama o princezi i princu čija je povezanost sudbinska. S Nikolinom sam to zaista ostvario. Veza s njom mi je smisao života. Otkako sam ju upoznao, osjećam da sam uspio u životu: ono što dijelimo je jako bogat život koji je dobio novu dimenziju otkako smo dobili Veru. Kakav sam otac, reći će moja kći jednog dana. Isto tako, najbolje bi bilo da Nikolina sama kaže kakav sam suprug. Ja vam mogu reći to da je meni svaki dan s njima neki novi uzlet.
Kako ste upoznali suprugu?
- Njen brat je najbolji prijatelj mog najboljeg prijatelja, pa sam imao "garanciju" kako doći do nje i prije nego smo se upoznali. Nakon susreta u društvu, jednom smo se vidjeli nasamo i tako je sve počelo.
Posjećujete li često Zagreb? Veza Zagreba i Đorđa Balaševića bila je intenzivna, iskrena, trajala je gotovo od početka njegove karijere, a on danas mnogima nedostaje. Koja su vam mjesta u gradu omiljena?
- Često se zaustavim u restoranu "Zelendvor". Volim zastati kad sam na putu i doći u Samobor kako bih vidio prijatelja Marka Petraka. A Špansko i Sesvete za mene su posebna mjesta, to su sve dijelovi grada gdje sam proveo sportske dijelove svog života. Druge dijelove grada, a ima ih mnogo, zavolio sam s Đoletom. Kad bismo dolazili, znali smo se vidjeti s Radom Šerbedžijom i Duškom Ljuštinom. Zagreb sam još više zavolio jer ga vidim kao grad u kojim ću surađivati u doglednoj budućnosti: upoznao sam producenta Borisa T. Matića s kojim sam pričao o sljedećim projektima. Da poentiram, Zagreb je za mene jedan od glavnih gradova Đoletove imaginarne "zemlje ljubavi", a obuhvaća sve gradove u kojima sam s ocem stvorio lijepe uspomene.
Vaš sljedeći filmski projekt trebao bi se snimati u Bosni i Hercegovini i to prema pjesmi vašeg oca. O čemu je riječ? Što nam možete otkriti?
- Radi se o Đoletovoj pjesmi "Nevernik", tako se zove i moj film čiji sam scenarij zamislio drugačije, iako će se kroz film provlačiti likovi iz te pjesme. Razlog zbog kojeg će se snimati u Bosni nije samo pjesma nego ono što smo mogli vidjeti proteklih dana, kad su nakon strašnih poplava koje su odnijele brojne živote, u Bosnu uputili spasilački timovi iz Slovenije, Hrvatske i Srbije – svi su kao jedan otišli pomagati. Ranije smo imali situaciju s Covidom-19, svi smo, od zemalja regije do cijelog svijeta bili ujedinjeni u borbi protiv tog "izvanzemaljskog neprijatelja" kakav je bio Covid-19. Čini mi se da se na ovom svijetu mora pojaviti nešto strašno, poput nedavnih poplava ili netko "nevidljiv, s druge planete" poput Codiva -19, da bi mi bili ujedinjeni. Želim reći to da će film biti upravo o tome. Zamišljam ga kao prelijep most između svih nas, radnja će pratiti jednu spontanu temu, snimat će se okolici Zenice, u srcu Bosne i Hercegovine. Jedan dio filma bit će sniman na sjeveru Srbije (Đoletova pjesma spominje mjesto Stara Kanjiža "pa malčice niže, gdje Tisa uspori") s tim da će dio filma obuhvatit Belgiju. Mogu vam reći i to da nam iz Belgije dolazi produkcija. Time ćemo se baviti iduće tri godine, a pridružila su nam i dva jako poznata hrvatska glumca čija vam imena ne mogu otkriti. Spremamo prelijepu stvar o zajedništvu, o rukama koje pružamo jedni drugima kad je najteže.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....