Je li vas iznenadila nagrada PEN Translates i koliko vam znači?

- Svakako, nama iz Hrvatske teško je objaviti knjigu na anglosaksonskom govornom području, a pogotovo je teško tamo dobiti neku nagradu. A meni su u zadnje vrijeme izašle dvije knjige, "Proslava" u San Franciscu i "Blue Moon" u Londonu.

U kakvoj su korelaciji nagrade s vašim egom?

- Dobio sam već puno nagrada, domaćih i međunarodnih, tako da sam već pomalo navikao, a dovoljno sam zreo da shvaćam kako sebe nikad ne smiješ doživljavati previše ozbiljno.

Po čemu pamtite osamdesete, godine u kojima živi junak "Blue Moona" - fanatični rockabilly i propali zagrebački student iz provincije?

- Zagreb je tih godina bio centar rockabillyja u Europi, Kulušić je stalno bio pun, a ja sam imao jednu od najvećih kokotica u gradu. Bilo je to lijepo vrijeme, puno dobrih bendova i kvalitetne glazbe.

Do koje stranice novim knjigama dajete šansu, ustrajete li uvijek do kraja?

- Svaku knjigu pišem kao da je zadnja, a za sebe kažem da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao. To je ono što me tjera naprijed, no uvijek se može dogoditi da napišem neku knjigu, a onda je uništim jer mi ne valja.

Što je prednost, a što nedostatak vaše profesije?

- Umjetnost je teritorij slobode, ali teško je kod nas živjeti od književnosti.

Što zamjerate vladajućima kada je riječ o kulturi?

- Namjera je političara da se zatire kultura, jer se tako oglupljuju ljudi i onda je njima lakše manipulirati.

Što ste sve radili u životu?

- Bio sam novinar crne kronike, ratni izvjestitelj iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te s Kosova, izbacivač, bauštelac, dostavljač, čoban, radnik u tvornici sladoleda, popisivač plina, karikaturist i ulični svirač. Radio sam u životu puno toga, ima tih nezaboravnih momenata u mojim knjigama; evo baš je u knjižarama izašlo novo izdanje "Blue Moona" pa se može pročitati. Ako knjiga ne valja, vraćam pare.

Po čemu ste tipičan Ličanin?

- Volim slaninu i pečene pole.

Čime se bave vaše kćeri, što ih zanima?

- Najstarija je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i radi, a druge dvije su još u osnovnoj školi. Mlade ljude sve zanima.

Čemu su vas naučile?

- Kako život može biti lijep, ili kako je rekao Nabokov, svako vrijeme provedeno s djecom je sveto vrijeme.

Motaju li vas sve tri oko malog prsta?

- I to je normalno. Ali puno sam palente u životu pojeo i nije to baš uvijek lako.

Je li supruga Mitra pokušala promijeniti neke vaše osobine?

- Promijenila je neke, samo se budale ne mijenjaju.

Što ste naučili od oca, što od majke?

- Otac me učio da budem pošten, a majka mi je govorila - nemoj nikad žaliti novaca da dobro pojedeš i popiješ.

Prve asocijacije na djetinjstvo u Lici?

- Čuvanje goveda. Pravimo od kore drveta svirale pa sretni gonimo s planine kući goveda i sviramo.

Kako se izvlačite iz perioda letargije?

- Volim šetati, zato mi cipele jako kratko traju, pogotovo jer su u današnje vrijeme tako nekvalitetne. Ali, nije Zagreb za neke šetnje, napravim tri kruga, u četvrtom samog sebe sretnem.

S kojim porocima se borite?

- Dok pišem, znam brzo popiti bocu crnog vina. Moram se malo iskulirati.

Što ste zadnje genijalno pogledali u kinu, kazalištu, televiziji?

- Ništa genijalno, ali film o Bobu Dylanu nije loš. E da, svatko treba pogledati dokumentarni film mojeg frenda Veljka Vidaka, o Akiju Kaurismakiju.

A što ste dobro čitali?

- Tea Tulić: "Strvinari starog svijeta".

Što vas ljuti?

- Nepravda.

Što su vam donijele pedesete?

- Pa kad si premlad, dosta si u fizičkom, opet kad si star, previše si u glavi; u ovim godinama čovjek je najbolje izbalansiran.

Kada ste zadnji put plakali?

- Kad sam pogledao film "Proslava" snimljen po mojem romanu, koji je dobio Veliku Zlatnu arenu u Puli.

Na što ste najponosniji?

- Što sam ustrajao na svom putu.

Što je u planu za sljedeći književni istup?

- Najprije ću u Zagrebu nastupiti na jednoj večeri gdje će se skupljati novac za studentice i studente lošeg imovinskog stanja: svirat ću harmoniku, crtati i čitati nešto iz svojih knjiga, a onda idem na književnu večer u Njemačku, u grad Mannheim.