Zagrebački glazbenik, poznat po hitovima ‘Kad nema ljubavi‘ i ‘Prekasno za nas‘, koji više od dva desetljeća živi s obitelji u Beču, u razgovoru za Gloriju otkrio je kako je bilo odrastati sa slavnim ocem Alfijem Kabiljom, vraća li se na scenu te zašto se unatoč diplomi s Kalifornijskog sveučilišta ne srami rada na baušteli
Iako je prošlo tridesetak godina od hitova "Kad nema ljubavi", "Prekasno za nas", "Nemoj reći ne", "Priznaj mi sve", pjesme zagrebačkog glazbenika Ilana Kabilja (55) i dalje se puštaju na brojnim tulumima. Zapravo, nisu ostarjele ni dana. To je potvrdio i njegov nedavni nastup u Petom kupeu gdje su plesali i oni u dvadesetima, kao i zrelija generacija. No unatoč slavi koju je doživio devedesetih, doslovno je preko noći nestao sa scene i početkom dvijetisućitih se sa suprugom Anom (49) odselio u Beč. Taj grad je odabrao zato što je blizu Zagreba gdje žive njegovi roditelji, otac, skladatelj Alfi Kabiljo (89) i mama Katja. A u rodnom gradu je često, posebno posljednjih mjesec dana zbog očevih respiratornih poteškoća, pa smo uspjeli dogovoriti intervju unatoč njegovoj samozatajnosti.
"Ja sam vam običan tip. Ako tražite pravog Kabilja, javite se Alfiju", govori Ilan. No, unatoč skromnosti Ilan Kabiljo je svojim radom (među njegovim hitovima je i klasik Nine Badrić "Ja za ljubav neću moliti", čiju je glazbu napisao dok je boravio u Americi) zadužio hrvatsku glazbenu scenu. S njim smo razgovarali na Kaptolu, odakle čuva lijepa sjećanja iz djetinjstva i mladosti.
Nakon vašeg koncerta u Petom kupeu mogli su se čuti komentari kako ste na sceni bili opušteniji, rasplesaniji i komunikativniji nego ikad. Što se promijenilo?
- Dobro pitanje. Možda sam sazrio kao osoba. Danas na nastupu pokušavam dati sto posto i saživjeti se s publikom. Ljudi valjda osjete da to radim iz gušta. Dok sam bio mlađi, bilo je više pritisaka jer je bilo puno više koncerata, ali sad je drukčija situacija.
Tu je i vaš povratak s uspješnicom "Ljubav može bolje" koju ste radili s prijateljem i producentom Zvonimirom Dusperom Dusom.
- Tako je, ali povratak se dogodio još prije godinu dana, nakon Megadance partyja u zagrebačkoj Areni. Tamo su me pitali kad ću snimiti nešto novo. To me podsjetilo na pjesmu "Jet set djevojka" koju sam napisao kao petnaestogodišnji klinac. Trideset godina mi je zvonila u glavi. Nazvao sam prijatelja i producenta Borisa Đurđevića iz Colonije i završio je u njegovom studiju. Malo ima zvuk osamdesetih i devedesetih, mislim da se sviđa ljudima. Sve je to prethodilo pjesmi "Ljubav može bolje" koju je napisao Dus i pozvao bend Groovetastic. Njegova pjevačica Sabina sjajno je otpjevala visoke lage, dok je gitarist Davor Devčić Daga snimio funky gitare. Spot je snimio, režirao i producirao Zvonimir Duspara - fenomenalan tehnički i glazbeni talent s kojim sam u mladosti surađivao na hitovima.
Rekli ste da ste se mučili dok ste snimali tu pjesmu?
- Rad u studiju nije nimalo lak. Barem meni, jer se nikad nisam smatrao nekim velikim pjevačem. A počeo sam pjevati kao klinac jer nisam imao druge izvođače da mi otpjevaju to što sam zamislio. To je bilo doba nakon što sam surađivao s Vannom. Prije toga imali smo duet Ilan i Ivana. Kad smo se razišli, Vanna je došla u bend E.T., a ja sam nastavio solo. Tada je nastala pjesma "Kad nema ljubavi", za koju je Vanna napisala tekst, a ja glazbu.
Družite li se s Vannom i danas?
- Ne viđamo se često, život tako donese. Kao klinci smo bili kao brat i sestra. Zajedno smo odrastali u tom glazbenom svijetu - drago mi je da je napravila ogromnu karijeru. Izvanserijska je pjevačica.
Unatoč tadašnjoj popularnosti, 1994. zaputili ste se preko bare.
- U Los Angeles zaputio sam se zbog glazbenog obrazovanja na Kalifornijskom sveučilištu. Studirao sam biznis, glazbu i produkciju. Ondje imam obitelj, a zapravo sam htio osjetiti taj američki način života. Bio sam impresioniran Kalifornijom, tim velikim ulicama, autima, ogromnom plažom.
A ženama?
- Naravno, i ženama. Nije da ih nisam vidio.
Iz SAD-a ste se vratili nakon dvije godine. Jeste li planirati ostati ondje?
- Priželjkivao sam ostati u Kaliforniji. Najveći okidač za povratak bila je moja mama. Radila je veliku dramu jer sam tamo. Mama kao mama. Tada nije bilo tehnologije kao danas koja bi olakšala komuniciranje. Nismo se ni čuli često. I u jednu ruku imala je pravo. Sad kad gledam, život u Americi je stravično težak, pogotovo za nas strance. Imam dosta prijatelja koji razmišljaju o tome da se vrate u Hrvatsku. I ondje je strašno skup život, zapravo svugdje je postalo skupo.
Zamjerite li sebi što niste ostvarili svoj puni glazbeni potencijal?
- Ne znam. Kod mene je došlo do zasićenja. Puno sam nastupao, da bi se u nekom trenutku sve više počeli tražiti izvođači narodne glazbe. Kao da je ponestalo i urbanih mjesta za izlazak. U međuvremenu sam se oženio i dobio djecu. Mala djeca i odlasci na koncerte - nije išlo jedno s drugim. Da ne govorim kako mi se događalo da mi neki nastup ostane neplaćen ili da dobijem samo dio dogovorenog iznosa. Uz to nikad nisam htio štancati glazbu, već sam htio da bude iz duše i da mi se sviđa. Sigurno iz tih razloga nisam ostvario svoj puni potencijal. Ali drago mi je da sam kao klinac tati glazbeno pomogao. Nešto sam mu i sviruckao. Uz njega sam dosta toga naučio. Sve u svemu previše sam bio u tome, htio sam se odmaknuti.
Zasićenje glazbom prelomilo je u vama da se odselite u Beč?
- Bilo je to početkom 2000-ih. Kao što sam već spomenuo, tada je došlo do veće potražnje narodne glazbe, da ne kažem cajki. U Beču sam tada imao dobru ekipu i nije mi bio predaleko od Zagreba. Ondje sam godinama radio na baušteli.
Jeste li još u građevini?
- Jesam, ali volio bih opet više biti u glazbi. Vuče me.
Nije vam bilo ispod časti završiti na baušteli? Nakon hitova i školovanja u Americi?
- Ne, zašto bi? Moj djed je bio priznati građevinar. Adaptirao je kazalište Gavella i Kino Tuškanac, pa sam uz njega naučio o tom poslu.
Kakav vam je Beč danas u odnosu na vrijeme kad ste se doselili ondje?
- Beč se jako promijenio u zadnjih petnaestak godina. To više nije grad koji poznajem, već megalopolis pun stranaca. Pravi Bečani izumiru, a grad više nije siguran kao nekad.
Gdje ste upoznali suprugu Anu?
- Na jednom Splitskom festivalu na kojem sam nastupao.
Je li to bila ljubav na prvi pogled?
- S moje strane jest. Bilo je kao da me udario grom. Prošlo je dosta vremena od groma.
Bliži se Valentinovo. Držite li do toga, godišnjica?
- Da, ali ne u nekoj pretjeranoj mjeri. Spontano je to kod nas. Ne naglašavamo takve stvari. Važnije je imati dobar odnos bez previše trzavica i svađa, što u današnje vrijeme rijetko kome uspijeva. A nekima uspijeva.
Vama uspijeva?
- Nadam se. Neću se hvaliti.
Kad se iznova zaljubite u suprugu?
- Kako ide ona Rozgina pjesma? Žena, majka, kraljica... Jako voli i pazi našu djecu. Brižna je majka i to je najvažnije.
Čime se bavi?
- Umjetnica je, slikarica i izrađuje mini figurice od gline.
Što su vaše kćeri Rahela (20) i Lara (15) naslijedile od supruge Ane, a što od vas?
- Rahela studira ekonomiju u Beču, a Lara je srednjoškolka. Mlađa je nevjerojatan slikarski talent. Po meni bi trebala studirati slikarstvo, kiparstvo ili nešto vezano uz dizajn. Na koncu, dijete je s dvije godine doslovno slikalo kuće, interijere. Rahela više nalikuje meni. Zapravo isti je karakter kao djed Alfi. Sva je živahna, sve je zanima, nema nimalo zlobe u sebi. Uz to jako dobro svira klavir. Žao mi je što nije išla u tom smjeru.
Jeste li razmišljali o obiteljskom povratku u Zagreb?
- Jesam, više puta, ali djeca nemaju za to afiniteta jer ondje imaju prijatelje. Da se mene pita, najviše sam se htio vratiti u vrijeme pandemije.
Vaš otac Alfi Kabiljo svojim radom zadužio je hrvatsku glazbenu baštinu, mama Katja bila je vrsna profesorica klavira. Kakav ste odnos izgradili?
- Živio sam pored čovjeka koji je bio tvornica glazbe. I u tome je možda ključ što ja nisam toliko glazbe stvarao. Moja dječačka soba bila je uz njegovu radnu i u glavi mi je stalno odzvanjao klavir. Otac ga je dnevno svirao po sedam, osam sati, i skladao. On je ogromna baština hrvatske glazbe, počevši od himni "To je tvoja zemlja" i "Neka cijeli ovaj svijet". Ne znam točan broj njegovih pjesama, napisao je i deset mjuzikla, operu, pedeset glazbenih tema za filmove. Za njega sam samo jedan mali crvić. Tata je predivna, neiskvarena umjetnička duša. Čovjek koji živi za umjetnost - genijalac! U stanju je napisati partituru za simfonijski orkestar bez ijednog instrumenta u ruci. To mi u današnje vrijeme izgleda kao da je čovjek s drugog planeta. Takav rang su Quincy Jones i Stipica Kalogjera. Mama Katja cijeli je život bila posvećena glazbi, završila je klavir na Muzičkoj akademiji. Znam da su je mnogi učenici obožavali. I mene je jedno vrijeme učila klavir dok nisam postao nemoguć pubertetlija. S roditeljima imam blizak odnos i često ih obilazim. Tu sam za njih.
Spomenuli ste da obožavate kuhati.
- To mi je postao najdraži hobi. Svi oko mene od njega profitiraju. Znam pripremati dalmatinsku spizu, poput pašticade, azijsku - wok, pho juhe. Maslinovo ulje mi je drugi benzin. Imam tu poveznicu jer mi je mama Splićanka, djevojački Kaliterna. Minimalno trošim 20 litara maslinovog ulja godišnje.
Bavite li se nekim sportom?
- Sportom se bavim na silu jer bez njega brzo raste trbuh i mišići nestaju. Biram teretanu i brzo hodanje prije spavanja, minimalno 30-40 minuta. Spas za psihu i dobar san. Ako se dobro ne naspavam, sljedeći dan bolje da sa mnom nitko ne komunicira.
Kakvi ste po prirodi?
- Mrgud sam oduvijek. Doslovno. Ali često se te moje žute minute istope pa postajem smiješan i zabavan. Barem mi tako kažu. Imam još jedan nadimak - Žuti. Tako me zovu stari prijatelji. Dobio sam ga kad smo bili klinci. Bilo je to nakon izlaska u Saloon, otišli smo na sendviče u Pingvin. Ondje je bio jedan nabildani, pijani čovjek koji me vidio s mojom Billy Idol frizurom. Zanimljivo, nju sam nosio i kao zadnji predstavnik Hrvatske na Jugoviziji. Stvar se zvala "Daj povedi me", pjevala ju je Ivana Banfić. Dakle, taj čovjek je rekao: "Dajte mi ovog žutog da ga ubijem. Tako me iritira njegova frizura da ću ga ubiti". Svi su se smijali i prozvali me Žuti.
Što dalje?
- S Dusom radim na još jednoj pjesmi, a drugu snimam s Borisom Đurđevićem. S Darkom Juranovićem Knockom također dogovaram suradnju. Mi smo stari kolege još iz vremena E.T.-ja. S njima sam snimao "Nemoj reći ne" koja mi je i danas jedna od dražih pjesama. U ovom razdoblju života ne mogu raditi sve sam kao kad sam bio klinac. Tada sam napisao hit "Priznaj mi sve", producirao ga, odsvirao sve instrumente osim gitare. Sam se sebi divim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....