Eduardo Yoiti Isomura, koji se zbog ljubavi prije sedam godina preselio u Zagreb, svoju suprugu Irenu Hranjec upoznao je na hodočašću dugom 700 kilometara i nije mogao ni zamisliti da će mu taj sudbonosni susret promijeniti život.
Napustiti obitelj u São Paulu, prijatelje i domovinu nakon što sam postavio na noge cijelu karijeru i izgradio stabilan život bila je najluđa odluka u mom životu, ali ljubav ne pita previše i ako se danas pita srce, odluka je sasvim opravdana - govori nam na tečnom hrvatskom jeziku Eduardo Yoiti Isomura (38) koji se iz Brazila zbog ljubavi preselio u Zagreb prije sedam godina.
Naime, 2016. je ocu ispunio dugogodišnju želju i odveo ga na hodočašće Camino de Santiago, gdje je na ruti dugoj 700 kilometara upoznao Zagrepčanku Irenu Hranjec (31). "Za Camino sam čula od najbolje prijateljice, koja je izvorno imala ideju na put dug trideset dana kroz Španjolsku otići sama, što mi je bilo teško prihvatiti, pa sam predložila da idem s njom. Dvije godine kasnije bila je kuma na našem vjenčanju", smije se Irena, instruktorica krav mage, koja se u Eduarda, po struci oralnog i maksilofacijalnog kirurga, zaljubila na prvi pogled.
"Upoznali smo se u malenom selu, s ruševnim i neuglednim prenoćištem, jedinim mjestom za odmor na ruti toga dana, na zadnjoj trećini puta. S vremenom uhvatite isti ritam hodanja s određenom skupinom ljudi, što se i nama dogodilo. Prosječan dan na Caminu uključuje oko osam sati hodanja, a s obzirom na to da smo hodali istim ritmom i rutama, to nam je dalo priliku za duge sate upoznavanja i razgovora. Od prvog smo dana na poseban način kliknuli. Sve što smo zajedno prošli i preživjeli ne bi stalo u jednu knjigu. Nama je to dokaz da smo dobar par i da zajedno sve možemo. Kažu da kroz Camino ljudi na neki način izgrade sebe i u tome ima istine", govori Eduardo.
Godinu dana održavali su vezi na daljinu, zatim su donijeli odluku o zajedničkom životu u Zagrebu, a uslijedila je i prosidba.
"Nosio sam prsten dulje vrijeme sa sobom, a znao sam da je pravi trenutak kada je na radiju svirala brazilska glazba. Osjećao sam se kao kod kuće i htio da ta "kuća" u budućnosti bude s njom ovdje jer mi se Zagreb za obitelj činio puno sigurniji za život od São Paula. Vjenčali smo se 2018. u krugu obitelji i prijatelja. Tri godine kasnije smo dobili sina koji je došao u pravom trenutku. Ovih nekoliko godina s njim su pravi blagoslov i posebna vrsta avanture", govori Eduardo.
Iako se u Zagreb zaljubio već pri prvom dolasku, prva godina bila je poprilično teška iako je samostalno odlučio isprobati život u Hrvatskoj, nikada nije lako biti stranac, spakirati cijeli život u dva kofera, ali, kaže - vrijedilo je. U svoju odluku nije sumnjao jer je imao podršku svoje, ali i Irenine obitelji. Startna pozicija bila mu je povoljna, jer Brazilci su poznati po dobrom roštilju, pa je taj talent donio od kuće, zbog čega je omiljen među Ireninim prijateljima i obitelji. On pak obožava kotlovinu koju mu priprema punac i oduševljen je domaćom hranom, kao i ljudima.
"Hrvati su dosta slični Brazilcima, vrlo su komunikativni, vole druženja, pjesmu, dobru hranu i kavu, svi su me dobro prihvatili, srdačni su i ljubazni. To mi je pomoglo da se i ovdje osjećam kao doma. Kada su se naše obitelji upoznale, nismo mogli vjerovati koliko imamo sličnosti. Primjerice, nema šanse da dođeš u goste a da te bake ne nahrane", priča Eduardo.
U šali kaže kako će napisati priručnik za strance u kojem će prvi savjeti biti: Ne smijete hodati bosi po pločicama ili sjediti na hladnom. Propuh je stvarno ozbiljna prijetnja zdravlju i ni slučajno ne izlazite van s mokrom kosom. Ne postoji burek s mesom ili sa sirom, samo postoji burek, a zna se od čega je. Grah je grah, nemojte to nazivati juhom. I nije voda, nego je more - prepričava kroz smijeh.
Hrvatski jezik počeo je učiti i prije preseljenja u metropolu, a u međuvremenu je položio stupanj C1 koji je bio uvjet za nostrifikaciju diplome jer je to za medicinsku djelatnost dugotrajan proces. Dok nije dobio sve licence, radio je kao asistent, a danas kao oralni kirurg surađuje u nekoliko privatnih klinika. Hrvatski govori odlično, tek tu i tamo pogriješi padeže i priznaje kako naš jezik nije nimalo lagan, kao ni borba s birokracijom.
"Moj posao je moja druga srodna duša, pa sve planove usmjeravam u usavršavanje. Uživam u razvijanju znanja i novih metoda liječenja, pa osim s obitelji, slobodno vrijeme često provodim educirajući se", govori Eduardo koji je posebno simpatičan kada govori ‘kaj‘.
"Kolege se sa mnom često šale, jedni kažu da sam Purger, drugi da sam Imoćanin. Drago mi je da me svi prihvaćaju. Mislim da to ovisi i o tome kakav stav kao stranac imaš prema lokalcima. Naučiti jezik i prihvatiti lokalne običaje stvar je poštovanja. Ako pokazuješ poštovanje, jednako će se i vratiti", objašnjava.
Irena i Eduardo i danas se gledaju kao da su se jučer upoznali."Kad sam ga tek upoznala, pala sam na osmijeh i pogled. On za mene često kaže da sam ga osvojila otvorenim karakterom, a zadržala jer smo jednako ambiciozni i spremni na nove avanture. Obožavamo prirodu i planinarenje. Od većih dionica zajedno smo prošli Via Adriaticu kod Dubrovnika, a Eduardo je u kolovozu išao na Kilimandžaro", priča Irena.
U Brazil odlaze jednom godišnje, a upravo je ona njime posebno oduševljena. "To mi je kao drugi dom. Brzo sam prihvatila njihovu kulturu i jezik, a svake godine sve bolje pričam s domaćim ljudima. No, našu smo priču izgradili ovdje, tu smo sretni i ne razmišljamo o preseljenju u São Paulo", zaključuje Irena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....