I uz njihov ‘trio fantasticus‘ ovo im je ljeto dugo, vruće i opuštajuće: kako organizirati život s troje djece, od kojih svako ima jaku osobnost, čega se odreći i na čemu inzistirati, otkrivaju redatelj Dalibor Matanić i glumica Helena Minić Matanić
Ljubav glumice Helene Minić Matanić i redatelja Dalibora Matanića počela je na kazališnoj sceni, a ubrzo potom osmislili su svoj mali "kućni teatar" - s brakom i troje djece. Svi članovi kućanstva Minić-Matanić - i roditelji, i sedmogodišnja Lola, petogodišnji Max i trogodišnji Neo - radoznali su, veseli te, uvjetno rečeno, hiperaktivni. Ipak, ovo ljeto odlučili su provesti mirno, kao uvijek kod Heleninih roditelja u Peroju u Istri, uz povremene odlaske na kulturna događanja u Puli i okolici. Pritom se, kažu, osjećaju lako i pročišćeno: nakon što je prije tri godine prestao pušiti, Dalibor se sada odrekao i alkohola, a Helena prakticira Access Bars, relaksirajući tretman za eliminaciju stresa i napetosti u tijelu.
Tako opušteni stigli su na sastanak s Glorijinom ekipom: mjesto radnje našeg susreta bila je Pula, na skromnih 36 stupnjeva u hladu. Pojavili su se bez djece, jer očito smo se krivo i nespretno razumjeli. Tad je krenula akcija: poziv Heleninim roditeljima da iz Vodnjana "evakuiraju" klince i dovezu ih do kafića blizu pulske Arene. Srećom, akcija je trajala samo pola sata pa je nakon toga sve počelo dobivati obrise za mogućnost lijepog snimanja. Doduše, stilski je dječicu bilo nemoguće uskladiti: svi imaju jak karakter, jednoglasno tvrde roditelji, i nije ih baš lako uvjeriti u to što bi trebali odjenuti.
I baš kad se činilo da je sve spremno za početak akcije, najmlađi Neo odlučio je sabotirati snimanje ako mu se ne kupi sladoled. Uvjeravanja i obećanja stizala su sa svih strana - od roditelja, brata, sestre, fotografkinje... Nevoljko je pristao tek kad mu je isporučen sladoled. Dok je Helena klince pripremala i ohrabrivala za fotografiranje, na prvi dio intervjua "priveli" smo Dalibora Dadu Matanića, koji je u procjeni težine režiranja filma u odnosu na svakodnevicu bio vrlo odlučan.
"Svakodnevica se režira puno teže nego film. Dat ću primjer: Max dođe u vrtić i kaže da mu je tata umro te sva djeca skupa s tetama briznu u plač i počinju ga tješiti. Zatim Helena utrčava i crvena od neugode objašnjava da sam samo otišao na snimanje. Nakon te epizode shvatio sam da se većina filmaških obitelji kao što je naša mora naučiti nositi s takvim dosjetkama mlađih članova, koji kopiraju nas starije. A one floskule na kojima smo odgajani, da se različitosti privlače, nimalo ne drže vodu: samo ljudi koji se bave istim poslom mogu se u potpunosti razumjeti", govori redatelj, dodajući da u svakodnevici ipak ima više izazova koji nisu tako zabavni. Primjerice, jedan je od najtežih zadataka steći djetetovo povjerenje.
"Neo me još uvijek testira. Čini mi se da roditelji trebaju što ranije shvatiti da posao ne može biti bitniji od djece i obitelji. Tome se ponajviše učim", priznaje redatelj i dodaje kako se Helena i on pomalo boje karaktera svoje djece.
"Oni su, metaforički govoreći, nabrijani na 1200 volta. Max unaprijed zna da nas je pobijedio, Lola stalno smišlja neke podle trikove, a Neo kao da nije s ovog planeta. Često ga gledamo sažaljivo, u stilu "dobro došao na naš planet, ako ti ikako možemo pomoći, reci...". Mislim da je deset puta pametniji od svih nas i to mi se sviđa. I to potičemo, a ne kao mnogi roditelji sa svojim zastarjelim pedagogijama koji koče tu vrstu slobode", opisuje Dalibor.
Velika obitelj zahtijeva i dodatnu pomoć i povremene intervencije u odgoju i čuvanju, a redatelj duhovito pojašnjava njihovu strategiju: "Helena je najzaslužnija za, kako ga zovemo, "izraelski vojni kamp" i za obučavanje naših roditelja kako da postupaju s našom djecom. Svi su položili ispit. Danas, nakon sedam godina obuke, možemo ih iznajmljivati kao čuvare djece drugim roditeljima. Kada postaneš roditelj, tek tada shvatiš sve što su tvoja majka i otac poduzimali u odgoju, i to bez osuđivanja i zamjerki. Moji su roditelji, na primjer, stalno tulumarili pa sam i ja jednako tako krenuo tulumariti, no sada sam prestao. Djeca su ipak puno stabilnija kada je oboje roditelja prisutno i kad im dajemo prednost pred svim drugim obavezama i željama.
Intervju s Daliborom naglo se prekida jer Helena izdaleka poručuje da je vrijeme da se Nea vodi na sladoled. Vesela, nasmiješena i elegantna - kao da nije maločas vodila "diplomatske pregovore" s najmlađim sinom, a dvoje starijih uvjeravala što bi trebali jesti i piti - opisuje koliko se uz troje djece promijenila.
"Danas mi je super što mi je zapravo svaki dan potpuno nepredvidljiv. Kada su mi djeca došla kao učitelji u život, morala sam se riješiti svog perfekcionizma i potrebe za kontrolom nebitnih stvari. Oni su mi dali do znanja da stvari neće biti onako kako sam ja zamislila te da ćemo morati živjeti u ovom trenutku jer u suprotnom neću "preživjeti". S radošću sam prihvatila nove uvjete života", govori glumica, dodajući da ni s jednim njenim djetetom nema opuštanja. Max, kaže, ima kompleks srednjeg djeteta i Matanić je "mala maca za njega". U vrtićkoj je predstavi nedavno igrao vuka, nakon čega je zamolio - s obzirom na to da mu je krsno ime Viktor - da ga odsad zovu Max Zlatan Viktor Vuk Matanić. Lolu opisuje kao "malu umjetnicu i brijačicu", a Nea kao "vilenjaka s nekom nevjerojatnom energijom".
A koja je čarobna formula očuvanja partnerske ljubavi u ovako širokim konstelacijama? Dado nas duhovito vraća na početak ove priče i teksta: "Tajna je da zaboravite dovesti djecu na snimanje za Gloriju."
Helena ozbiljnije shvaća naše pitanje i poručuje: "Ljubav postaje jača, a izazove treba znati sanirati. Kod nas je sve išlo brzo, tako da se još upoznajemo, iz dana u dan. Mislim da je to jedini način, to da stalno otkrivaš nešto novo i izbjegavaš ono što misliš da znaš o nekom drugom. Uostalom, sada nas je petero, a princip grupe zahtijeva nove načine ophođenja. To me naučio moj psihijatar."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....