Damir Kedžo: Ja sam muškarac u badiću, nisam savršen, ali što sad?

Nakon raspada benda Saša, Tin i Kedžo samo godinu dana nakon što je oformljen, o danas 29-godišnjem glazbeniku iz Omišlja na Krku prestalo se pričati – sve do nedavno. Unazad nekoliko godina Kedžo je postao ozbiljan igrač na domaćoj glumačkoj sceni, niže pobjede na internacionalnim glazbenim festivalima, a sinoć je u svoj CV upisao i pobjedu u najgledanijem domaćem zabavnom showu "Tvoje lice zvuči poznato" Nove TV i time jasno dao do znanja da je ovog puta tu da ostane.

Bez obzira na to sviđa li vam se njegov glazbeni izričaj ili ne, teško je ostati ravnodušan na njegov glas, ali i na njegovu osobnost. Gotovo neprirodno vedar, nasmijan, izuzetno racionalan i duhovit, s jednakim oduševljenjem govori o osvajanju 50 tisuća eura u Sočiju, svom novom domu u zagrebačkom Sopotu, omiljenom parfemu i pizzi. I pritom ne prestaje pjevati.

I, kakav je osjećaj pobijediti na "Tvoje lice zvuči poznato"?

U trenutku proglašenja pobjednika, osjetio sam ogromnu navalu skromnosti. Pred sam kraj natjecanja postao sam vrlo emotivan, počeo sam razmišljati o tome što sam od koga naučio, o svom tom vremenu koje smo proveli zajedno, mučili se i bodrili jedni druge. Znam da zvuči kao floskula, ali mi smo zaista djelovali kao tim, niti u jednom trenutku nije bilo 'svaki čovjek za sebe'. Isto tako, znam da ljudi koji show gledaju kod kuće često komentiraju kako su bodovi trebali otići nekom drugom, kako naši glasovi nemaju smisla, ali oni ne znaju što sve mi proživljavamo jedni s drugima. I da postoji milijarda "nevidljivih" razloga zbog kojih glasujemo jedni za druge. U svakom slučaju, ne mogu vjerovati da je gotovo. Taman sad kad sam se u potpunosti opustio.

Vidiš, meni je od početka djelovalo kao da si potpuno opušten. I da se super zabavljaš.

Stvarno sam uživao, super je osjećaj sprdat se sam sa sobom, vrlo je oslobađajuće. Mislim da se na taj način čovjek rješava kompleksa. I super je taj moment kada dopustiš ljudima da te vide onakvog kakav jesi - okej, ja sam muškarac u badiću, ispada mi špek sa strane, nisam savršen, ali što sad. Meni je to bilo fantastično iskustvo, bilo je beskrajno zabavno. A i imam osjećaj da sam dobio drugu priliku za predstaviti se javnosti kao Damir Kedžo, odrasla osoba i pjevač.

Kako to misliš?

Poslije velikog medijskog booma s boy bendom, a onda i propasti projekta, odlučio sam da ću svoju priču graditi polako i da više neću prihvaćati ponude za koje smatram da nisu za mene. Nakon "365" ljudi nisu znali što radim niti kako zvučim, a ja nikad nisam želio pjevati pod plastičnim šatorima već u Lisinskom s filharmonijom. Zahvaljujući TLZP dobio sam priliku pokazati se ljudima u nekom drugom svjetlu, kao zreo pjevač, a ne kao klinac iz reality showa.

Prije nego što počnemo o zrelom Damiru Kedži, kako je uopće počela tvoja glazbena priča?

Do svoje treće godine sam bez prestanka plakao i izluđivao roditelje, a onda sam počeo pjevati. I nikad nisam želio raditi ništa dugo. U dobi od četiri, pet godina, primijetila me časna Valentina koja me onda cijelo djetinjstvo glazbeno odgajala i upjevavala. Ja sam glazba cijelim svojim bićem i kada ne pjevam, razmišljam o pjevanju. Bilo je i trenutaka kada sam želio odustati od svega, ali, zapravo, ja osim pjevanja ništa drugo niti ne znam raditi.

Dobro, pretpostavljam da si se ipak školovao za neko zanimanje?

Po struci sam komercijalist, ali srednju školu sam završio teškom mukom. Ne zato što mi je gradivo bilo nesavladivo već zato što sam školovanje za nešto što nikad neću raditi smatrao gubitkom vremena. Znaš kako ljudi obično upišu srednju školu, pa fakultet, pa se malo traže… Kako nekome tko se već odavno našao objasniti da mora završiti srednju školu? Moji doma su bili očajni i ja to razumijem. Roditelji se boje za svoju djecu, no mene nikada nije bilo strah.

Da si bio u strahu, vjerujem da prije 13 godina ne bi pobjegao od kuće na audiciju za Supernova Music Talents.

Upravo tako. Kada je show kretao, a bio je prvi tog tipa kod nas, zaključio sam da je to moja velika prilika i da pod svaku cijenu moram na audiciju. Lagao sam roditeljima gdje idem, pobjegao na bus i nisam se javljao na telefon. Morate biti svjesni da ja nisam klinac iz Zagreba ili Rijeke gdje postoji neka glazbena scena i gdje te netko može primijetiti.

Kada ovako s odmakom gledaš na to iskustvo, kako ga danas doživljavaš?

Da mogu vratiti vrijeme, sve bih ponovio, ali možda ne sa 16 godina. S druge strane, to me stavilo na mapu i omogućilo mi da danas radim ono što volim. U Hrvatskoj nema osobe koja ne zna tko je Damir Kedžo. Većina možda ima problema s povezivanjem lika i djela, jer prošlo je mnogo vremena, ali svi znaju tko sam.

Takvo iskustvo te zaista okameni. To mi je, primjerice, donijelo i sposobnost da u Rusiji bez ikakvih problema stanem na pozornicu pred pet tisuća ljudi i pjevam.

Kad smo već kod Rusije, kako se dogodi da se pjevač iz Hrvatske počne natjecati i pobjeđivati na ruskim pjevačkim natjecanjima?

Moj prvi izlet na tamošnje tržište bilo je natjecanje u Bjelorusiji, gdje sam otišao na prijedlog Ines Prajo i Arijane Kunštek koje su vodile hrvatsku delegaciju. Posljednjih desetak godina je postalo normalno da se Hrvati tamo natječu, no ja sam prvi koji je i pobijedio. Prije mene to je uspjelo i Toši Proeskom i Joksimoviću. Već onda, 2010., predlagali su mi da se prijavim na New Wave, to je ogromno natjecanje u Rusiji, no ja sam tada smatrao da nisam spreman za to. Nakon operacije čeljusti 2015., kada sam imao mnogo vremena za razmišljati – jer sam mjesec dana šutio – odlučio sam da je sada trenutak. Otišao sam na audiciju u Moskvu, nekoliko mjeseci nakon toga u Soči na natjecanje, pobijedio te osvojio 50 tisuća eura.

To je zaista ogroman novac, vjerujem da na nekom natjecanju u Hrvatskoj nikada ne bi mogao toliko zaraditi.

Upravo tako. I moja glavna motivacija za odlazak na natjecanje bio je upravo novac. Ja nisam dijete imućnih roditelja, moj otac je tehničar zaštite mora, mama kozmetičarka koja radi na cruiseru, a glazba košta. Umjesto da sam kupio, recimo, automobil, novac sam uložio u pjesme. Njime sam kupio tri dana rada u vrhunskom studiju s vrhunskim producentima iz Švedske i snimio dvije pjesme. To što sam u tih par dana naučio je neprocjenjivo, a stvari koje sam snimio su, vjerujem, moje najbolje do sada. Nije mi žao niti lipe. Uz to, to su prve u čijem sam stvaranju sudjelovao i s kojima se u potpunosti poistovjećujem. Jedva čekam da ih čujete.

Zašto u Švedskoj?

Nakon SAD-a i Velike Britanije, Švedska je treća svjetska glazbena velesila. Weekend, Adele, Ariana Grande, svi oni imaju švedske producente. To je bilo najbolje što sam si mogao priuštiti i nisam puno razmišljao. Sviđa mi se i taj njihov zvuk, to je smjer u kojem želim graditi svoju glazbenu priču. Veliki sam fan i britanskog sounda, Kwabsa, Sama Smitha i Jessie Ware.

Planiraš nastaviti graditi karijeru u Rusiji?

Gledaj, to je bogato tržište od 140 milijuna ljudi. Ne vidim razloga zašto ne ako se pruži prilika, pa bio bih lud da to odbijem. Ja želim pjevati, nebitno mi je gdje. Svijet je kugla koju treba osvojiti, ali eventualan internacionalni uspjeh ne znači da ću prestati pjevati na hrvatskom. Ipak, to je ono što najviše volim.

Osim na glazbenim, sve te se češće može susresti i na kazališnim pozornicama. Čini mi se kao da u posljednje vrijeme nema mjuzikla u kojem ne glumiš?

Moja afera s glumom počela je krajem 2012., baš u trenutku kada sam prolazio kroz svoju možda najgoru životnu fazu. Bio sam spreman od svega odustati, ali sva sreća na mojoj prijateljici koja me ohrabrila da ono što pjevam u svoja četiri zida objavim negdje na internetu. Obrada Guettine pjesme "She Wolf" je ubrzo postala, usudio bih se reći, viralni hit, a zahvaljujući tome dobio sam ulogu u mjuziklu "Crna kuća" za koju sam na kraju dobio i Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji mladog umjetnika do 28 godina. To mi je, inače, bila prva uloga u životu. Sada ih je iza mene već šest.

Znači li to da se okrećeš glumi?

I da i ne. Ja sam prvenstveno pjevač i glazba je oduvijek moj prvi izbor. Međutim, otkrio sam da sam talentiran i za glumu pa bih i to volio razviti. Želja mi je u jednom trenutku, kada za to nađem vremena, upisati Akademiju i to onu u Rijeci jer bih volio raditi s Radom Šerbedžijom.

A što bi radio da ne pjevaš i glumiš?

Mislim da bih bio izvrstan prodavač automobila. To mi je velika strast, a jedno sam vrijeme čak i planirao upisati studij dizajna automobila u Veneciji. Nažalost, taj san je propao jer stvarno loše crtam.

Imaš neki auto iz snova?

Prije bih rekao da imam ergelu automobila iz snova. Volio bih biti vlasnik jednog Mustanga kabrioleta, volim terence, zaljubljen sam u njih nekoliko. Također, obožavam voziti, tako se najbolje opuštam.

S obzirom na to čime se svime baviš, imaš li uopće vremena za opuštanje i zabavu?

Ja sam radoholičar koji se stalno žali na nedostatak vremena za sebe koje zapravo uopće ne želim. Povremeno se ulovim u razmišljanju o tome kako bih baš volio otići negdje u prirodu, ali, eto, nemam vremena. Onda kada se dogodi da ulovim par slobodnih dana, ne odem nigdje već razmišljam o tome što ću slijedeće raditi. Mozak mi radi sto na sat, ali ja jednostavno tako funkcioniram. Koliko me posao umara, isto toliko me zabavlja i opušta. Nije mi problem raditi četiri dana u komadu zato što imam osjećaj da sam krojim vlastitu sudbinu. Ja sam zaista presretan čovjek.

Istina, teško je ne primijetiti da se stalno smiješ.

Ali nije uvijek bilo tako. Od operacije čeljusti ja sam drugi čovjek, potpuno sam se promijenio. Osim toga što sam riješio ozbiljan zdravstveni problem, puno sam opušteniji i otvoreniji, samopouzdaniji sam i osjećam se slobodnije. Uz to, tu je i ta estetska komponenta kao nuspojava operacije - zgodniji sam si kada se pogledam u ogledalo. Trudim se govoriti o tome što je više moguće jer postoji hrpa klinaca koji se susreću s istim problemom kao i ja i iz nekakvih glupih razloga odgađaju operaciju – baš kao što sam i ja. Odluka o odlasku na zahvat je jedna od najboljih koje sam ikada donio.

Planovi za budućnost?

Nastaviti raditi ono što radim i uživati u procesu. Uskoro bih trebao potpisati ugovor s jednom internacionalnom diskografskom kućom i nadam se da će mi to pomoći da se probijem i van granica Hrvatske. Ali pomalo, nigdje mi se ne žuri. Ne sprintam na sto metara, trčim maraton.