Zagrebačka glumica Linda Begonja svoj raskošan glumački "arsenal" posljednjih godina pokazuje u TV serijama "Kumovi" i "Metropolitanci", a odnedavno i u novoj predstavi Kazališta Kerempuh "Otac, kći i duh sveti". Predstava Mate Matišića o kojoj se stalno priča, i u režiji Janusza Kice, njen je novi glumački izazov. Riječ je o dvije kompleksne priče čiji je vremenski okvir - jedna večer.

- Kroz mračni humor i apsurd osvjetljava strašne obiteljske odnose, anatomiju propasti obitelji, silovanje nevinih, samoubojstva djece te duboke traume unutar društvenih tabua koje bi trebale ponuditi kolektivno ozdravljenje društva - objašnjava 52-godišnja dramska umjetnica, koja je na snimanje za Gloriju stigla odjevena u rokerskom stilu, a crna koža isticala je njen besprijekoran porculanski ten s naglašeno ružičastim obrazima.

- Rumenila su mi slabost. U torbici ih imam četiri. Zbog toga bih mogla igrati Mariju Antoanetu jer je i ona obožavala rumenila - smije se Linda, koja se počela pripremati i za dvije nove filmske uloge. Iako o njima zasad ne može govoriti, otkrila nam je veliku promjenu koju je njoj i njezinom životnom partneru, redatelju Oliveru Frljiću, donijela selidba u novi minimalistički uređen stan na Bundeku. Otkako su u ovom dijelu Zagreba, uživa u zelenilu i dugim šetnjama s Oliverom - s ciljem i bez cilja.

Linda i nagrađivani Oliver Frljić zajedno su 13 godina, a prije godinu i pol preselili su se u novi stan na Bundeku

PRIVATNI ALBUM

U karijeri ste skupili podosta uloga i nagrada, postoji li neka koja vam je "pobjegla", a jako ste je htjeli?

- Čovjek je često suočen s paradoksima: želite nešto, možda previše, a to ne dolazi. Ili dođe u neko drugo vrijeme, kad mislite da je kasno. Taj jaz između želje i stvarnosti često otkriva dublje slojeve kreativnosti, onih dijelova nas koji čekaju da izađu na svjetlo, možda na neočekivane načine. Tako da u konačnici svaka prilika koja mi je "pobjegla" zapravo nije bila promašaj, već lekcija koja me oblikovala i obogatila moj rad, ponekad na način koji nisam mogla predvidjeti.

A što je s vašim očekivanjima? Jeste li ih ispunili?

- Ako ispunjenje znači stajanje na jednom mjestu, onda nisam. No, ako to znači rast i redefiniranje sebe, u tom sam slučaju uspjela. Ali u tom ispunjenju uvijek postoji prostor za nova pitanja i nova nastojanja. Kako bi rekao Mao Zedong: "I noga u guzicu je korak naprijed!"

Linda je ispričala da su joj pedesete donijelo to da više ne trpi glupost

VEDRAN PETEH CROPIX

Jednom ste rekli da sve manje podnosite zloću. U kojim ste je situacijama osjetili na svojoj koži?

- Od zloće nije moguće pobjeći, ali je moguće oduprijeti se - što često znači i distancirati se. To mi se zasad pokazalo kao najbolja opcija. Zloba je, zapravo, banalna. E, sad se nameće drugo pitanje koje me jako intrigira: može li netko činiti zlo a da pritom nije zla osoba? Ako netko zna odgovor, neka mi se javi.

Za što se vrijedi boriti?

- S obzirom na to da živimo u svijetu gdje se često zaboravljaju temeljne ljudske vrijednosti, borba za mir, razumijevanje i poštovanje osnovnih ljudskih postulata postaju najvažniji. Boriti se za nijanse sad izgleda uzaludno. Zato veliki pozdrav studentima u Beogradu. Ono što je počelo kao studentski prosvjed, sad je preraslo u demokratski pokret. Jako sam ponosna da sam svjedok toga.

Prizor iz predstave ‘Otac, kći i duh sveti‘

Marko Ercegović

Koliko vas je u tim razmišljanjima prati partner, redatelj Oliver Frljić?

- Oliver i ja dijelimo uvjerenje da stvaranje, bilo u umjetnosti, bilo u životu, mora imati i širi društveni kontekst. Nije riječ samo o stvaranju za stvaranje, već o promjeni, kritici i stvaranju prostora za drugačije poglede. Međutim, ta sličnost nije samo u umjetničkoj misiji već prije, rekla bih, u našim osobnostima i intimnom svijetu koji su oblikovani iskustvima koja smo prošli. Iako je njegov pristup često izazovniji, direktniji, a moj možda manje direktan, temelji tih razmišljanja ostaju isti. U tom smislu, mi smo možda slični, ne u pristupu, već u tome što ustrajemo u tome da nikada ne prihvaćamo ono što nam je servirano kao gotova istina. Mi smo pacifisti po uvjerenju.

Zajedno ste 13 godina, jeste li razmišljali o vjenčanju?

- Brak je društveni konstrukt. Mislim da ne trebamo papir za ono što postoji i izvan formalnosti. Ljubav je proces, a ne status, a mi volimo proces.

Zašto vas se ne može vidjeti na društvenim događanjima?

- Javna izloženost često je precijenjena, posebno kada je riječ o privatnim životima koji bi za mene trebali ostati u prostoru između dvoje ljudi. Iako živimo u društvu koje vrednuje vidljivost i medijsku prisutnost, uvijek sam bila sklona povučenosti kad je u pitanju privatnost, kao i čuvanju tih unutarnjih prostora koji nisu za prodaju. Možda se to može protumačiti kao nesklonost životu pod reflektorima, ali zapravo je riječ o tome da više cijenim samozatajnost i kvalitetu odnosa.

Na čemu trenutačno radi Oliver?

- Gotovo svi projekti su mu i dalje u inozemstvu, pogotovo u Njemačkoj. Trenutačno završava rad na predstavi "Frankenstein" u kazalištu Maxim Gorki u Berlinu. Kao i uvijek, u njegovoj režiji, to nije tek reinterpretacija klasične priče Mary Shelly, već istraživanje granica stvaranja, odgovornosti, moralnosti i, naposljetku, krajnje destruktivne prirode moći. Predstava postaje više od adaptacije - alat za postavljanje neugodnih pitanja, za izazivanje svijesti o svijetu koji, premda udaljen u svojoj fikcionalnoj naraciji, zapravo jako podsjeća na našu stvarnost. Eto, i male reklame za predstavu, ako će netko skoknuti do Berlina.

Čemu vas je Oliver naučio?

- Da prava promjena ne dolazi iz neartikulirane buke, nego iz upornog postavljanja pravih pitanja, i sebi i drugima. On razmišlja precizno, ali nikad ne gubi ljudskost, humanost, empatiju za druge, i to je ono što kod njega najviše cijenim. Njegova kritika nije hir ni poza, nego način da se svijet sagleda bez iluzija, a opet s vjerom da ga vrijedi mijenjati. Naučio me da mislim hrabrije i da se ne bojim vlastitih sumnji jer su one često zdravije od apsolutne sigurnosti.

Otkrila je koliko joj je važna briga za tijelo, duh, lice u čemu joj pomaže elektrostimulacija mišića lica, kao i radiofrekvencija i hidratizacija

VEDRAN PETEH CROPIX

A vi njega?

- Ima i toga. Najbolje pitati njega.

Kad se osjećate najženstvenije?

- Kad se osjećam slobodno; u mislima, pokretu, izborima. Ponekad je to u tišini dok nešto pišem, ponekad u kaosu proba, ili snimanja, a najčešće u onim neuhvatljivim trenucima kad se zaboravim promatrati. Naravno, visoke potpetice i crveni ruž često pomognu.

Na koji način njegujete kožu, tijelo i duh?

- Kožu njegujem jednostavno kroz osnovnu rutinu; čišćenje i hidrataciju. Volim elektrostimulacije mišića lica i radiofrekvencijsku metodu. Voljela bih isprobati i neki dobar skinbooster, samo sam jako nepovjerljiva pa moram još malo pronjuškati. Tijelo održavam kretanjem, ali ne forsiram. Šteta da ne forsiram. Svaki ponedjeljak u mjesecu je moj za početak vježbanja u fitness centru. Jedan od tih ponedjeljaka sigurno će uskoro upaliti. Duh traži i više; razgovore, knjige, filmove, glazbu, tišinu kad je potrebna - i buku kad je inspirativna.

Glumica je istaknula da njezin partner Oliver Frljić završava rad na predstavi "Frankenstein" u kazalištu Maxim Gorki u Berlinu

VEDRAN PETEH CROPIX

Što su vam dobrog donijele pedesete?

- Pedesete su donijele neku vrstu luksuza; ne samo onog materijalnog, nego luksuza da sve filtriram. Ne morate više sve, ne želite sve, ne trpite bilo što. Vrijeme se više ne rasipa na dokazivanje, nego koristi za biranje. Postoji sloboda u spoznaji da je prošlo dovoljno da znate tko ste, a za ostalo je dovoljno da vas to i dalje zanima. Tijelo možda više ne trpi sve kao nekad, a ja više ne trpim gluposti, što je prilično fer razmjena.

Žalite li za nečim ili biste sve ponovno?

- Žaljenje je za mene ono što bi Beckett rekao: "Padam, dakle jesam. A on kaže: Probaj ponovno. Padni ponovno. Padni bolje".

Snimljeno u Galeriji Kranjčar

Frizura: PRIME vision SALON by Ivan Pervan

Make up: Saša Joković